Uz 79. obljetnicu sloma odžačke obrane…
Đuro (Ive) Pejić, strijeljan od partizana po slomu odžačke obrane
Prikupljajući usmenu i pisanu građu o Matićima i Matićanima u Drugom svjetskom ratu naišao sam na opće poznate podatke o kojima se u današnje vrijeme nerado govori ili ih se, čak, pokušava predati zaboravu. Naravno, riječ je o matićkim partizanima koji su, kao i drugi iz ove sredine, prisilno mobilizirani u travnju i svibnju 1945. godine na raznim bojištima Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Neki od njih su zarobljeni kao domobrani na prostoru današnje Republike Hrvatske i pod prijetnjom smrti morali stupiti u partizanske redove, a nakon mjesec dana su upućeni na odsluženje vojnog roka nove komunističke države. Posebna priča su bili oni koji su se zatekli u selu poslije 8. travnja 1945. godine. Tijekom prolaska partizanskih snaga kroz naše selo dogodio se incident u kom je bilo mrtvih i ranjenih partizana, ali i trojica naših sumještana. Stanje se smirilo nakon 11. travnja kada je bojišnica odmaknula prema Bosanskom Šamcu i Odžaku. Tih dana se vraćao veliki broj ustaša i domobrana koji se nisu pojavljivali u selu, nego su boravili u okolnim šumama, osluškujući vijesti iz sela koje su im donosili članovi obitelji ili prijatelji. Odlaskom partizana iz sela, vlast su preuzeli narodni odbornici na čelu sa Ivom Matkićem Nikolića, koji je, u to vrijeme, spasio mnoge mlade živote bivših domobrana. On je jamčio za mnoge kod njihova povratka kući, s tim što ih je nova vlast u Orašju novačila u partizanske postrojbe Posavsko-trebavskog NOP odreda. Novačenje je počelo 17., a nastavilo se 23. i 24. travnja, da bi već potkraj istog mjeseca sudjelovali u bitci za Odžak. Iako ima raznih priča o tom kako su i što pojedinci poduzimali da sačuvaju živote i sabotiraju partizanske napade na Prud, one su, ipak, plod pretjerivanja. Matićki vod nije sudjelovao u napadnim aktivnostima prema odžačkoj obrani, nego su bili pričuvna (pozadinska) postrojba, koja je držala dio linije u Bosanskome Šamcu, nasuprot Pruda. Buduću da su jedini bili obučeni za rukovanje talijanskim strojnicama „Breda“, oni su do kraja rata, svih mjesec dana, ostali na svom položaju. Dana 25. svibnja su ušli među posljednjima na branjeno područje sela Prud, kojom prilikom nisu zatekli nikoga živoga.
Za tih mjesec dana rata od oko četrdesetak Matićana koji su se zatekli na tom dijelu posljednjeg bojišta na tlu Europe, dvojica su smrtno stradala na način da su ih partizani strijeljali zbog njihove ustaške prošlosti. Martin (Marka) Ivanović (1919.) je strijeljan 17. svibnja, navodno, jer je odbio da donese municiju, a Đuro (Ive) Pejić (1919.) je strijeljan po slomu odžačke obrane zbog njegove pripadnosti ustaškim postrojbama.
Od devedesetak poginulih i nestalih u Drugom svjetskom ratu, njih preko osamdeset je stradalo od partizanske ruke, najviše pet ih je poginulo u bitkama s četnicima, dvojica su stradala utapanjem kod ckrvenog mostića na Raščici (Luka Neretljak i Joso Mišković), jednog su ubili legionari (Marka Pavića), a jednog oružnici (žandari, Marka Pejičića).
Kao dječak nisam bio u prilici slušati priče o tom vremenu jer je onaj tko mi ih je trebao pričati svoj život okončao na križnom putu 1945. godine. Drugi nisu htjeli ili smjeli govoriti o toj temi u tom vremenu. Danas se, opet, ne bi trebalo spominjati priču o partizanskoj prošlosti naših predaka, ali ona je tu. Dio je stvarnosti sviđalo se to komu, ili ne. Bio je matićki čovjek razvlačen po raznim stranama i vojskama. Od redovite domobranske vojske, ustaških dragovoljaca, Wehrmachta (369. pojačana pukovnija na ruskom bojištu), do seoskih obrambenih legija i. na kraju, partizanskih postrojbi. Jedino za što ne postoji niti jedan dokaz je to da je netko bio oružnik ili žandar. Više o ovoj temi, nadam se, u knjizi „Matićani u svjetskim ratovima“.
