FRANJEVAČKI SVJETOVNI RED U ŽUPI TOLISA

 

                  Franjevački svjetovni red u župi Tolisa

 

Franjevački svjetovni red ili Treći red koji je ustanovio sv. Franjo Asiški još u 13. stoljeću, ima duboke korijene u župi Tolisa. Osnovan je daleke 1888. godine na blagdan sv. Elizabete Ugarske (17. 11.) koja je ujedno i zaštitnica reda. U Bosni je red bio aktivan već tijekom 14. stoljeća, u vrijeme bosanskog kraljevstva. Najpoznatija trećoredica iz tog vremena je svakako bosanska kraljica, Katarina Kosača – Kotromanić. Osmanlijskim osvajanjem Bosne dolazi do smanjenja aktivnosti sve do pred kraj 19. stoljeća kada je  papa Leon XXIII podržao restauraciju reda po čitavom svijetu.

Od osnivanja reda pa do današnjih dana, Matićani su u njemu nazočni bilo u vidu duhovnog vođe (fratra) ili članstva u mjesnom bratstvu župe.

U vrijeme dok je Duhovni vođa bratstva bio fra Kruno Pejičić, bratstvo župe Tolisa je bilo najbrojnije bratstvo u čitavoj  BiH. Zbog te činjenice se dogodio posjet 15. rujna 1986. godine generalne ministrice reda, Manuele Mattioli, predsjednika nacionalnog vijeća FSR, Jurice Gašparevića i fra Zvjezdana Linića.

       Stoji: fra Perica Martinović, u to vrijeme gvardijan. Sjede s lijeva: fra Kruno Pejičić, Jurica Gašparević, Manuela Mattioli i fra Zvjezdan Linić

Selo Matići ima 28 članova FSR, popularno „trećoredaca“, od kojih je najmlađa Matea Džijan (1994.) koja je ujedno i najmlađa u mjesnom bratstvu župe Tolisa. Pitali smo je da nam pojasni naziv FSR.

„Sam naziv "Franjevački": jer osobe koje ulaze u to zajedništvo nastoje živjeti Evanđelje po primjeru sv. Franje. Prožima ih njegov duh i oduševljava njegova radikalnost. "Svjetovni": jer osobe ostaju u svijetu, u svojim obiteljima, na svome radnom mjestu vezane svojim redovitim staleškim dužnostima. Ne povlače se (osim kod tzv. "Trećih samostanskih redova") u samostane ili u slične zajednice. "Red": jer se radi o instituciji iza koje stoji Crkva svojim autoritetom. Crkva potvrđuje taj način života, daje mu potrebne okvire, obrede, potvrđuje Pravilo, Konstitucije, Obrednik i drugo. Crkva računa na primjeran život, na svjedočenje i na molitvu članova FSR-a.“- rekla je Matea.

 Današnji članovi FSR župe Tolisa

Na naše pitanje što je potrebno ispunjavati da bi se postalo član, odgovorila je:

"Simpatizirati" s Franjom i njegovim idealima. Prijaviti se ispunjenom molbom čime se postaje "kandidatom". Kandidatura traje oko 6 mjeseci. U organizaciji zajednice upriliči se svečanost "ulaska u Red", tj. ulaska u godinu formacije za OFS; to je godina "novicijata". Po završenom novicijatu, svaki član položi pred zajednicom svoja OBEĆANJA ili ZAVJETE na Pravilo OFS-a i život po njemu. Kroz kandidaturu i novicijat obavljaju se osobite pouke i sastanci, te duhovne obnove radi upoznavanja toga života, lika sv. Franje, temelja duhovnoga života, života Crkve te se odgaja za intenzivnije zajedništvo vjernika. Cjelokupna mjesna zajednica OFS-a nastavlja živjeti svoje zajedništvo mjesečnim skupštinama i drugim sastancima koji služe životu braće i sestara i svrsi samoga OFS-a.“

                                                   Članovi reda 1914. godine

                                                           Članovi reda 1960. godine

Treba još reći da je današnji Duhovni vođa mjesnog bratstva, fra Perica Martinović, koji to radi, kao i većinu drugih poslova, s velikim  oduševljenjem.

 

 

NEDJELJNI KUTAK ZA MLADE: KULTURA JE OBILJEŽJE SVIH NAS

 

Kultura je obilježje svih nas

U našem društvu kao da je postalo populrno izbjegavati vastitu kulturu i obilježja po kojima smo posebni i kojima se ističemo u bazenu sličnosti s ostalim ljudima. Kako vrijeme prolazi ljudi sve češće skreću pogled sa svojih baština i predanja, a okreću se tuđinskim kulturama i prihvaćaju njihove poglede na svijet ne promišljajući o dobru i zlu koje oni donose. Ovaj problem zahvaća svakoga od nas, željeli mi to ili ne. Možemo primjetiti promjene u vlastitom ponašanju, promjenama na jeziku i govoru, promjenama ponašanja i prihvaćanja određenih stvari koja prije nismo odobravali ili uviđali kao zanimljivost.

Kultura predstvalja cijelo društvo koje ima zajedničke interese, nasljeđe, razmišljanja i izražavanja, osjećanja i djelovanja, a pojedinac ponosno predstavlja svoju kulturu kako bi ostao prepoznat na svjetskom platnu. Kultura je ono što nas ujedno i dijeli i povezuje s ostatkom svijeta. Svaki čovjek na svijetu pripada svojoj kulturi, po tome smo slični, a kultura je ljudsko obilježje, što je još jedan dokaz kako smo superiorna bića na svijetu. Kultura je i ono što nas dijeli unutar cjeline. Svatko pripada točno određenoj kulturi ili čak više njih. U njima vidi sigurno mjesto prihvaćanja, uviđa smiso i sigurnost, rodbinu  prijatelje koji su mu slični i, na posljetku, vidi prilike i mogućnosti, koje će ga odvesti do njegovih ciljeva.

Rast i razvoj, ali tako i njezin propast i ugušenje, ovisi o predanosti društva i  povjerenju koji on imaju jedni u druge i u samu svoju kulturu. Mi svoju kulturu razvijamo, nadograđujemo je, unosimo neke nove običaje i shvaćanja, ali ponekad pretjeramo ili jednostavno ništa ne poduzmemo i dovedemo svoje društvo u stanje u kojem se ono više ne oslanja na sigurnost vlastite kulture. Tada postajemo nesigurni, ne poznajemo svoju okolinu kao dom i prihvaćamo bilo koju drugu priliku prihvaćanja i osjećaj sigurnosti, koji će nam koliko toliko olakšati življenje i postojanje na ovom svijetu.

Zanimljivo je kako pripadnici jednih kultura nađu u okruženju druge ili drugih i tada su suočeni s problemima ugušenja i zaborava vlastite kulture. Oni se trude odžati na životu svoju kulturu, sačuvati je od zaborava i ostvariti neranjivo sjećanje na svoju prošlost. Čak su i uspješni do određene granice u svojim nastojanjima, ali nakon određenog broja smijenjenih generacija, kultura polako blijedi i pada u zaborav. Žalosnije je što se upravo to događa i na prostorima na kojima je ta kultura nastala, gdje je uzela svoje korijene, koje ljudi neprestano sijeku, i gdje ju je prošlost dobro čuvala sve do danas. Na svom mjestu  rođenja, kultura je počela gubiti svoj sjaj i potrebno ju je „čuvati“. Potrebno ju je čuvati tamo gdje bi ona trebala biti najsnažnija i najsigurnija, a svemu tome krivci smo mi.

S vremenom naša kultura blijedi, a njeno mjesto zauzimaju drugačije vrijednosti većinom nepoznate i neistražene. Predajemo svoje povijesno djelovanje i trud naših predaka i sve bacamo u vatru, a što je najgore, nitko ne zna zašto, zbog čega i što je tomu razlog. Netko bi se trebao zapitati što se to toliko promijenilo u svijesti pojedinaca ili cijelog društva da su spremni odbaciti svoju kulturu. Nakon toga netko bi se trebao potruditii da spasi ono što je ostalo od nje i ponovno je postavi na noge te motivirati i ponovno vratiti pripadnike naše kulture kako bi je ponovno izgradili, a time ujedno izgradili i sebe i  svoje dotjanstvo kao njen pripadnik.

Ljudi su se, doslovno, počeli i boriti protiv kulture, najčešćeće nesvijesno. Zanemarili su ono što su dugo gradili, ,a okrenili su se raznim obećanjiima i ponudama misleći da će nešto novo i dobro donijeti. Moguće je da hoće, ali ne moraju uz to zaboravljati ono što jesu i pretvarati se u kopije drugih.

Uz malo razmišljanja svatko bi prepoznao ovaj roblem, i što s tom spoznajom? Svjesni smo problema, a trebamo ga ukazati onima koju su sposobni riješiti ih i koju su dužni predstavljati nas i riješavati s nama naše probleme, onima koji imaju sposobnost i snagu za riješavanje takvih problema. Jedino zabrinjavajuće je što, često, oni, koji bi trebali riješavati probleme, stvaraju još veći problem i rade suprotno potrebnome.