05.04.1947. - 12. 04. 2024. RUŽA DRAGANOVIĆ

Nakon duge i teške bolesti preminula je naša sumještanka Ruža Draganović rođena Jozić.

Počivala u miru Božjem!!!

Iskrena sućut ožalošćenoj obitelji.

Ivančevi, kumovi zvona

Rod Mikića u selu Matićima poznati kao Ivančevi su potomci Ivanca Mikića (1830. – 1893.) i Ruže r. Karlić. Njegov najstariji sin, od onih koji su zasnovali obitelji, Mato, zvani Mata Ivančev, jedan je od ljudi o kojima se govori i dan danas. U braku s Ružom Pejić (kćer kneza Peje Pejića) imao je pet sinova i četiri kćeri (kćer Ana je mati fra Joze Pejičića). Očito je Mata bio i vrijedan i sposoban jer je u relativno kratkom vremenu postao, uz Marka Markovića i Đuku Karlića (Karlovića), jedan od najvećih zemljoposjednika u Matićima. Osim zemljoradnjom bavio se stočarstvom i trgovinom. Bogata i uspješna matićka kuća, sve do…

U ljeto 1923. godine na Raščici se gradio novi samostan. U isto vrijeme je u Vinkovce stiglo zvono naručeno još 1921. godine u Ljubljani. Zvono je isporučeno u svibnju te uz mnogo peripetija oko isplate preostalog dijela duga prebačeno je na Raščicu. Postavljeno je ispred crkve dok se ne izmire sva potraživanja proizvođača, gdje je čekalo bolje dane da se prikupi još novca i izvedu ostale pripremne radnje za ovako zahtjevan poduhvat.

Dan podizanja zvona zbio se 5. kolovoza 1923. godine. Skupilo se mnoštvo puka da bude nazočno svečanom i nesvakidašnjem događaju. U Ljetopisu franjevačkog samostana u Tolisi na stranici 99 stoji sljedeća rečenica: „U natjecanju za kuma zvonu odnio je košiju Matićenin Mato Mikić (zvani Ivančev) davši 1000 dinara“.

Očito mu nije bilo previše stalo do novca, ili što bi se kod nas reklo, nije bio škrt. Tim više čudi događaj koji se zbio 6. srpnja 1927. godine, kada je, po pričama koje se u Matićima i dan danas prepričavaju, ubio svog sina Nikolu (Miku) zbog, opet po usmenoj predaji, nestanka neodređene sume novca!?

Drugi Mikić Ivančev koji je kumovao zvonu bio je Matin bratić Ivo, sin Đure Ivančeva. Ivo je u srpnju 1968. godine bio kum zvonu, u to vrijeme podružne kapele, a današnje crkve sv. Ivana Krstitelja u Matićima. To je isto ono zvono koje čujemo ujutro, u podne, navečer, pred misu, ukop…

Netko nešto, Ivančevi kumuju crkvenim zvonima.

Povlastice na zemlju iz 1765. godine

Par mjeseci nakon izvješća o stanju duša sa fotografije koje je sačinio toliški župnik Kostrčanini fra Stjepan Mikić – Švabić (1809. – 1868.) i proslijedio Franjevačkoj provinciji Bosne Srebrene, nastao je zanimljiv dokumentirani trag u vidu pisanog izvješća od 15. veljače 1855. godine, između austrougarskog konzularnog agenta Maričića i glavnog konzula Dimitrija Atanaskovića. Naime, u tom izvješću Maričić izvješćuje konzula o teškom stanju kršćanskog kmetskog stanovništva, a kao primjer navodi zloporabu nad kmetovima sela Kostrč. On piše konzulu da mu se žalio 51 kućni starješina iz sela Kostrč i tri iz sela Donja Mahala da im je nepravedno oduzeta zemlja koju su njihovi preci pretvorili od močvare u obradivu površinu još od 1765. godine. Vlasti su im dozvolile da na istu 60 godina ne plaćaju porez, a kad je to isteklo 27 godina su plaćali samo desetinu. Hadžiefendija iz Srebrenice prisvojio je ovu zemlju 1852. godine i prodao je Alibegu iz Modriče. Tražili su od Maričića da posreduje kod vezira da im se zemlja vrati. Ne zna se epilog ove žalbe (za sada), ali pozornost privlači spomenuta povlastica iz 1765. godine, to jest isušivanje močvarnog zemljišta i pretvaranje istog u obradivu površinu za koju im je vlast dala dugoročnu odgodu plaćanja poreza na istu. Početkom šezdesetih godina 18. stoljeća iz nepoznatih razloga su se iselile četiri obitelji Živkovića iz Matića, iako su dvadesetak godina proveli na ovom mjestu. Te četiri obitelji su buduća jezgra sela u nastajanju, Kostrča (Kosterča, kako piše fra Stjepan Mikić). Potomci Nikole/Mike Živkovića su kostrčki Mikići i već spomenuti fra Stjepan Mikić kao i njegov brat fra Martin Mikić (zanimljivo je to da su i fra Stjepan i fra Martin kršteni kao Ivo Mikić u obitelji Ilije i Mande r. Verković). Potomci Miška/Mije Živkovića su današnji Miškovići, a potomci Petra, Ilije i Ive Živkovića su današnji kostrčki Živkovići. Sada kada se zna za ovu poreznu olakšicu onda je velika vjerojatnost da su se isti iselili poradi isušivanja zemljišta bare Crnac i bare Kostreš, gdje su sebi i svojim potomcima osigurali dovoljne količine obradive zemlje da se na nju vraćaju unatoč ratu i progonu (1788. – 1791.), poplavama, kugi (1813. - 1815.) i drugim nedaćama iz tog vremena. Povlastica je bila aktuelna i u vrijeme kada je gradačački kapetan bio beg Husein Gradaščević, sve do 1825. od kada su do sporne 1852. godine kostrčani plaćali porez desetinu na tu zemlju

Po svoj prilici je Osmanski namjesnik u Bosanskom ejaletu, Mehmed paša Kukavica, poznat po svom zalaganju za unapređenje pokrajine kojom je upravljao, potaknuo ideju s gradačačkim kapetanom o isušivanju zemlje u ovom dijelu Posavine. Budući da je u to vrijeme ovaj kraj imao veoma malo obradivih površina, a još manje stanovnika, te puno bara, močvarnog zemljišta i šuma, nimalo ne čudi ovakav potez vlasti davanje zemlje otete bari i močvari u dugoročan najam oslobođen svih poreza.

Postoji mogućnost da su potomci Ilije Matuza u Matićima isušivali zemljište oko bare Župelj, što se vidi iz vlasništva nad zemljištem oko Župelja (Mikići, Pejići i Orkići) te su i oni dobili porezne olakšice. Također, moguće je da se nešto slično dogodilo i sa današnjim selom Domaljevac. Naime, prvi naseljenici današnjeg sela Domaljevac bili su mještani Tolise koji se od 1763. godine preseljavaju i čine jezgru budućeg sela. To su obitelji Đurkovića, Vukića, Tepeluka, Bjelobrkovića i Gašparovića. Ničim nije potvrđeno da su ove obitelji naselile današnje selo Domaljevac zbog tog što su isušivale bare oko istoga, nego se podudaraju godine naseljavanja Tolišana na ovu lokaciju i povlastice koje su, potvrđeno, dobili Kostrčani.

Povlasticu na zemlju otetu močvari 1765. godine, najvjerojatnije je kmetovima dao vezir Mehmed paša Kapudan (1765. – 1776.), ili gradačački kapetan u čijoj je nadležnosti bio ovaj kraj.

Ničim nije isključeno, ali niti potvrđeno, da i ostala sela u našem okruženju (Tolisa, Donja Mahala, Vidovice, Kopanice, Ugljara, Bok i Oštra Luka) nisu iskoristila takvu mogućnost budući da je cijeli ovaj kraj obilovao kvalitetnom zemljom prekrivenom mnoštvom sitnih vodenih površina, koje su uz malo dobre volje (suglasnost vlasti) i puno truda mogle postati ono što danas jesu.

Ako su se događaji u tom vremenu odigrali na spomenuti način, to bi bacilo novo svjetlo na tvrdoglavo vraćanje naših predaka u Osmansko Carstvo u kom su bili, sve do 1878. godine, građani drugoga reda.

Škola u Matićima od utemeljenja do početka Drugog svjetskog rata

Četiri su godine brzoprotočnog vremena do okrugle obljetnice, 100 godina škole u Matićima. Kada je nastajao članak objavljen na ovom blogu pod naslovom „Škola u Matićima“, do okrugle obljetnice je bilo osam godina. Sada se svelo na samo četiri, a prošlo je u trenu. Donosimo nekoliko manje poznatih ili tijekom posljednje četiri godine pronađenih podataka.

Velika većina novootkrivenih podataka o školi u Matićima pronađena je u arhivu Franjevačkog samostana u Tolisi i muzeju „Vrata Bosne“, kao dio zavidne ostavštine fra Krune Pejičića (1919. – 1989.), fratra iz Matića i kustosa muzeja i arhiva u vremenu od 1980. – 1989. godine.

Budući da je fra Kruno rođen u Matićima kao Đuro Pejičić, sin Marka i Marije, pohađao je novootvorenu Državnu narodnu školu u Matićima te je sačinio, retroaktivno, popis prvih učenika koji su zajedno s njim naukovali u istoj školi. Na popisu se nalazi 55 imena među kojima su tri djevojčice. Dakle, u prvoj godini (jesen 1928.) školu u Matićima je pohađalo oko 60 učenika (morao se potkrasti i pokoji previd jer je popis sačinjen 1988. godine, dakle, 60 godina poslije).

Prvi učitelj i upravitelj Državne narodne škole u Matićima bio je Stjepan Kutrovac. Isti je ostao u Matićima najkasnije do početka nove školske 1931. godine. Nalazimo ga kao tajnika podružnice HKD Napredak iz Sarajeva u Matićima 1930. godine. Naslijedila ga je 1931. godine na mjestu upravitelja i učitelja Marija Topalović. Kao što se vidi sa prve dvije fotografije upravnica i učiteljica Marija Pavlović je ostala na tom mjestu sve do jeseni 1934. i početka nove školske godine.

Za vremenski period od školske 1928./1929. pa do školske 1932./1933. postoje podatci o broju muških i ženskih učenik/ca iz dva izvora. Prvi izvor je već spomenuti popis fra Krune Pejičića o prvim učenicima koji su pohađali školu u Matićima, a drugi su godišnja izvješća župe Tolisa Vrhbosanskoj nadbiskupiji (Statistički podatci župe Tolisa za 1930., 1931. i 1932. godinu), u kojima se spominju škole na području župe s brojem učenika.

Prema tome, prve godine je bilo zasigurno 55 učenika (52 muških i tri djevojčice) kojima je učitelj bio Stjepan Kutrovac. Naredne godine iz statističkih podataka župe Tolisa vidljivo je da je bio 91 učenik (76 muških i 15 ženskih). I naredne 1931./ 1932. godine bio je isti broj učenika samo je na mjestu upravitelja i nastavnika bila Marija Pavlović. Upraviteljica je redovito slala svoje podatke, između ostalih, i župskom uredu u Tolisi. Župnik je i ove podatke uvrštavao u godišnje statističko izvješće i slao Vrhbosanskoj nadbiskupiji, u čijem shematizmu za 1932. godinu vidimo ovaj podatak (škola u Matićima 76 muških i 15 ženskih). U školskoj 1932./1933. broj učenika je porastao na 114 (86 muških i 28 ženskih), a učiteljica je bila Marija Pavlović.

Da je bilo izvrsnosti kod učenika vidi se iz svjedodžbe Peje Ivanovića. Ona je sačuvana no za vjerovati je da je bilo još takvih učenica i učenika.

Nakon 1934. godine nema dokumenata koji svjedoče tko je bio učitelj/ica za naredne dvije godine, ali je velika vjerojatnost da je to bila Sofija Merkez iz Sarajeva, koja je bila nastavnica 1936./1937. godine kada se udala u Sarajevo. Također, nema podataka niti o broju učenika.

Poslije nje, nije provjeren podatak, fra Kruno spominje učiteljicu Ružicu Gudelj iz Brestovskog, pa je moguće da je ona bila naredne tri godine, do 1940. godine. Nakon nje došao je Emil Lesek za koga postoji dokumentacija u arhivu Franjevačkog samostana u Tolisi da je on bio učitelj 1941. godine u Matićima. Ne zna se do kada je radila škola u Matićima tijekom Drugog svjetskog rata, ali najmanje do školske 1943./1944. i upada partizana u naše selo. Što se dogodilo s učiteljem Lesekom, je li otišao s partizanima (mala vjerojatnoća, jer to nijedan partizanski izvor ne spominje) ili se zajedno s obitelji i vojskom povukao u travnju 1945. godine? Sudbina obitelji Lesek je za sada tajna. Vrijeme je pred nama i naš saveznik pa kad je otkriveno kako je završio učitelj Ilija Boričić, možda se riješi i ova zagonetka.

Fotografije, izuzev prve koju nam je proslijedio Luka Ivanović Čarug, korištene u ovom članku su iz arhiva Franjevačkog samostana u Tolisi i muzeja „Vrata Bosne“. Dobivene su prije nekoliko godina s dozvolom gvardijana da ih se koristi i pokazuje u svrhu istraživanja pojedinih tema ili educiranja krajnjih korisnika. HVALA!

13. 02.1951. - 24. 02. 2024. PAVO MIKIĆ

Jučer je u 74. godini života preminuo Pavo (Marko) Mikić. 

Pavo je bio hrabar branitelj i član satnije Matići tijekom obrambenog Domovinskog rata. Bio je uzoran suprug i otac dvoje djece. 

Počivao u miru Božjem!!!

Iskrena sućut ožalošćenoj obitelji.

Umal' pripali petrovcima

Od kada je matićka kapela trudom mještana i uz potporu župne crkve i samostana postala filijalna crkva, od tada se Matićani šale na račun gvardijana da će se odvojiti od župe Tolisa i postati samostalna župa. Naravno, sve je samo šala i svi ju tako shvaćaju i prihvaćaju. Mještani sela duboko su vezani uz crkvu i samostan. Osjećaju ponos što su dijeleći tešku i bremenitu prošlost s franjevcima, ostali i opstali svoji na svome, a osim toga i u sastavu župe do današnjih dana. Pije 240 godina Tolisa je dobila status samostalne kapelanije čija se nadležnost protezala i na selo Matići. Četiri stoljeća je franjevački red snabdijevao katoličko stanovništvo Bosne duhovnim, pravnim pa i materijalnim namirima. Kroz sve to vrijeme od strane aktualne vlasti su bili tretirani i promatrani kao potencijalni izdajnici i uhode Habsburške Monarhije. Imali su neupitnu potporu Svete Stolice. Onda je Austro – Ugarska okupirala Bosnu, koja im je pripala De facto dok je De iure pripadala Otomanskom Carstvu. U takvim prilikama, na sveopće zgražanje franjevaca, Vatikan je odlučio da Bosnu podijeli na tri biskupije: Vrhbosansku nadbiskupiju, Banjalučku i Mostarsko – duvanjsku biskupiju. Na čelo Vrhbosanske nadbiskupije kojoj je pripadala i župa Tolisa je došao dr. Josip Stadler. Od prvoga dana pa skoro četrdeset godina njegovog pastoralnog djelovanja na čelu nadbiskupije bio je u sukobu s franjevcima. Uvodio je reforme koje su protresle crkveni sustav u Bosni i povjerenje građeno 400 godina. Nije prošao prijedlog đakovačkog biskupa Josipa Strossmayera da za biskupa bude izabran netko od priznatih franjevaca kao što su fra Martin Nedić, fra Grgo Martić ili fra Jako Baltić. Nije mogao biti franjevac, morao je biti netko iz svjetovnog klera, petrovac ili dijacezanac kako se kod nas kaže. Nadbiskup Stadler je uveo dosta novina, a jedna je bila podjela župa u Bosni. Kako se nisu mogli dogovoriti petrovci i franjevci 1883. godine, presudila je Sveta Stolica. U toj podjeli su sve župe odijeljene od stare župe Tolisa ostale u franjevačkim rukama (Vidovice i Domaljevac). Sve se čini da je biskup Strossmayer imao prste u tome uz, dakako, fra Martina Nedića, koji je od 1775. godine boravio kod njega u Đakovu. Fra Martin se vratio u Tolisu 1882. godine u vrijeme previranja i sukoba između nadbiskupa i franjevaca o podjeli nadležnosti nad župama odnosno vjernicima. Čini se da je utjecaj i prijateljstvo između Strossmayera i Nedića bilo presudno da nijedna od tri župe proizašle iz stare župe Tolisa nisu pripale petrovcima. Tako je ostalo sve do početka XX stoljeća. Točnije, sve do 1901. godine kada je župa sv. Vida u Vidovicama pripala svjetovnom kleru. Odmah iduće godine osnovana je nova župa na prostoru župe Tolisa. Bila je to župa Oštra Luka, kojoj su osim sela Oštra Luka pripadali Bok i Bukova Greda. Kao što se vidi na fotografiji da je sjedište župe bilo u Boku i Matići bi bili dio nove župe koja je pripala petrovcima. Sretna okolnost po Matićane bila je izričiti zahtjev begova Gradašćevića (Dervišbeg i Avdibeg) prigodom prodaje zemljišta da crkva služi jednako mještane oba sela. Kako se vidi, Stadler je ostavio mogućnost da ako se ne obavi ova transakcija i kupi zemljište u Boku (što je bila opcija) da se i selo Matići odvoji od župe Tolisa i pripoji novonastaloj župi.

Na kraju će se netko s pravom zapitati: zašto je toliko bitno pripadalo mjesto i mještani redovničkoj ili svjetovnoj župi kad je u biti sve isto? Vjerujte, nama je i te kako bitno!

SVETI IVO

Franjevački mjesečnik Svijetlo riječi – list za vjeru, društvo i kulturu, u svom broju za mjesec lipanj 2014. godine, donio je osvrt akademskog kipara Slavena Miličevića na njegovu izradu brončane skulpture svetog Ivana Krstitelja koja se nalazi ispred crkve u Matićima.

Tijekom lipnja 2012. godine u bogatu krunu umjetničkih djela koja krase filijalnu crkvu svetog Ivana Krstitelja u Matićima pridodan je dijamant u vidu brončane skulpture zaštitnika sela Matići.

Sam autor je istakao kako mu je modelacija ove skulpture najosobnije iskustvo ikad, a sve je to zahvaljujući mještanima Matića koji su mu dali odriješene ruke za izradu figure sv. Ivana Krstitelja.

„Zahvalan sam im na povjerenju, a i zadivljen stoga što je jedno takvo malo mjesto izrazilo potrebu za brončanom skulpturom takvih proporcija. Njihova želja bila je moje nadahnuće.“

Nit vodilja za izradu skulpture bila je dočarati povezanost vode (krštenja) i tijela.

„Stoga je posebno istaknuta Ivanova desna ruka u činu krštenja koja istovremeno krsti, blagoslivlja i navještava pri čemu se potencira odnos tijela i vode.“

Skulptura je visoka 200 cm sa izrazito snažnom tjelesnom građom, o čemu autor kaže sljedeće: Poveznica s antičkom tradicijom snažnoga i energičnog tijela iskazana je u Ivanovoj tjelesnoj subverzivnosti, njegovom prkošenju poganskoj zabludi i otvorenom izazovu. Tijelo i vjera bivaju ujedinjeni kao otklon od idealiziranog i patetičnog prikaza. Krštenje je istovremeno i pročišćenje i izazov. U liku Ivana Krstitelja ujedinjeni su tjelesni čin i duhovna snaga.

Članak treba pročitati u cijelosti da bi se razumjelo što je htio reći svojim umjetničkim radom autor skulpture Slaven Miličević. Inače, skulptura je u lipnju 2012. godine trajno pronašla svoje mjesto ispred matićke crkve.

Akad. kipar Slaven Miličević, fra Marijan Živković Mićo i Blaž Orkić (2012.)

14.09.1935.-29.01.2024. KATA ORKIĆ

Sa žalošću obavještavamo mještane sela Matići da nas je danas u 89. godini života napustila Kata Orkić r. Topić.

Iskrena sućut ožalošćenoj obitelji.

Počivala u miru Božjem!