SV. ANA U DIJASPORI

 

 

Materijal ustupio Marko Marković - Juga

OSVRT NA 17. NEDJELJU

 dr. fra Luka Marković

 

 Liturgijsku priču o tome kako je nekoliko riba i kruhova bilo dovoljno da nahrani mnoštvo ljudi, ne moramo bezuvjetno shvatiti kao fizičko čudo. Prvo čitanje i Evanđelje žele poručiti, prije svega, da se čuda događaju uvijek tamo gdje su ljudi spremni dijeliti jedni s drugima. Nažalost, danas živimo u svijetu koji je poznati indijski mirotvorac i bivši predsjednik Mahatma Gandi definirao ovako: U svijetu ima dovoljno hrane kako bi se nasitilo sve ljude, ali ne toliko da bi se moglo zasititi dušu jednoga jedinoga pohlepnoga čovjeka. Takve ljude susrećemo posvuda i u svim pozivima. Pa ipak najviše ih ima u politici i ekonomiji. I to prema onoj narodnoj koja kaže da prilika stvara lopova.

Čovjek pokušava dati smisao životu - svatko na svoj način. Upravo zbog krivog odnosa prema životu, mnogi pronalaze smisao u pohlepi, egoizmu i uživanju na račun drugih. Pa ipak njihov život u konačnici redovito ne bude osmišljen. Nigdje nema više nutarnje bijede, nedostatka ljubavi, mržnje, ovisnosti kao u obiteljima onih koji grabe na račun drugih. Istina, fasada izvana prekriva ono što se u obiteljima takvih događa iznutra. To ne znači da je svaki bogat čovjek loš. Ima puno bogatih i imućnih koji dijele s drugima. Često tako da to drugi ljudi i ne primijete. Za razliku od onih korumpiranih grabljivaca, oni nisu pokušali dati smisao životu kroz materijalno koje su čak na pošten način stekli, nego su ga tražeći pronašli u darivanju.

Ima siromaha koji nemaju puno, pa ipak se darivaju. Neki kroz ono malo što posjeduju - par ribica i kruhova, lijepu i utješnu riječ, a drugi preko iskrena osmjeha. Utoliko glasi poruka današnje liturgije: zdravo srce je važno ne samo za normalno funkcioniranje tijela, nego i kao izvor dobrote. Razumski gledano, oni koji su imali ribice i kruh bi se okrenuli i otišli, uvjereni kako to što imaju nije dovoljni niti njima samima. Ali intuicija im govori da je čudo moguće tmo gdje srce nije zatvoreno za druge ljude.

NEDJELJNI KUTAK ZA MLADE

 Nije sreća ono čemu trebamo težiti

Ivan Dabić

 

Vrlo čest odgovor na pitanje što želimo u životu je sreća. Želimo biti sretni. Znamo da je
biti sretan dobro. Preplavljuju nas pozitivne emocije kada smo sretni. Borimo se u životu
kako bi okusili što više sreće. Konstantno gladujemo za tom čudnom emocijom. Sreća je
stanje za kojim žudimo cijelog života. Nije važno bili mladi ili stari, zdravi ili bolesni, lijepi
ili ružni, bogati ili siromašni, želja nam je da budemo sretni. Želimo i drugima sreću u
čestitkama pri raznim događajima ili uspjesima. Želimo sreću i u nevoljama, kada očekujemo
probleme i patnju, kako bi dozvali neku pomoć u vidu poboljšanja i trajne nade. Kaku ju
iskorištavamo naš je zadatak i odgovornost.
Želimo li zaista biti uvijek sretni? Želimo li da nam sreća bude glavni smisao života?
Želimo li da nam sreća postane jedini, najviši i najvrijedniji cilj postojanja? Ili je ipak i sreća
medalja s dva naličja?
Previše se fokusiramo na srteću kao jednu od najvrijednijih stvari u životu. Preoblem sa
srećom je što je ona previše zarazna i previše iziskuje i traži od pojedinca. Odvaće pozornost
od svih drugih važnih stvari u životu, kao na primjer od problema. Dok smo sretni, ne zanima
nas ništa drugo nego trenutno stanje za koje smo voljni riskirati sve, samo kako bi ga što duže
održali. Kada smo sretni, baš kao i u ljubavi, izgubimo pamet, ne razmišljamo ratzumno, a
odluke nam nisu korektne. ne kaže se uzaludno da ne treba donositi velike odluke dok smo
sretni. U okrilju sreće, obmanjeni smo zabludom da će nam sve krenutni od ruke, ma u što se
upustili, a to često zna biti pogubno za svaku razinu stanja u kojoj se pojedinac nalazi. Često
nismo ni svjesni stanja sreće i trenutaka, kada donosimo nerazumne odluke pod okriljem
sreće. Ponavljamo, ne razmišljamo razumno. Poslije se sve odbije od glavu pa snosimo
posljedice vlastite sreće. Sreću vrednujemo po trenutnom stanju, ne uzimajući u obzir
povremene posljedice, koje ona ponekad da kao nuspojave, odnosno cijenu sreće koju
plaćamo. Zato je ona toliko i uzvišena. Zna što volimo i tomu nas vuče, baš kao sirene što
odvlače mornare željne ljubavi i pažnje.
To sve ne znači da ne treba biti sretan. Sreća je jako važna za čovjeka, za njegovo fizičko
i duševno zdravlje, za postojanost cjelokupnog životnog smisla. Važno je dobro procjeniti
cijenu, koju ćemo platiti zbog proživljene sreće. Važno je izabrati trenutak, kada ćemo biti
sretni. Sreća jest dobra ali u pravom trenutku. Ne želimo biti sretni na sahrani voljene osobe
ili pri saznanju da smo teško bolesni. Život ponekad iziskuje da budemo tužni, ljuti,
depresivni ili anksiozni. Moramo izabrati koliku ćemo dozu sreće dozvoliti sebi. Da li je
dodatna čaša alkohola vrijedna sutrašnje glavobolje i mamurluka, samo kako bi se sada malo
„opustio“. Jesmo li voljni prinijeti žrtvu sreći, kao svom vrhovnom bogu, kojem smo
dozvolili da vlada nad nama. Treba sreću tražiti u razumnim događajima i stvarima, kojima
će sreća donijeti više dobra nego zla. Trebamo biti sretni kada nam sve ide od ruke, ali i dalje
paziti na potencijalno zlo, koje možda okolo vreba. Trebamo biti sretni, kada dobijemo
poklon, koji smo dugo čekali, kada nam se rodi dijete, kada pobjedimo na utakmici, kada se
zaljubimo, kada su drugi sretni trebamo biti sretni zbog njih, a kada smo sami sretni trebamo
tu sreću podjeliti s drugima.
Biti sretan ne znači biti bez briga i problema. Ne znači imati osmjeh na licu ili veseo stav
prema okolini. Nije sreća samo dobar život. Sreća je stanje u kojem smo zadovoljni što smo
živi, što se nalazimo u situaciji u kojoj jesmo, a ne u lošijoj. Sreća je vidjeti ljude, koji nam
nedostaju, držati dijete u naručju, podjeliti osmjeh s nekim, zagrliti voljenu osobu. Sreća je

također i puštena suza zbog trenutka dobrote, pobjeđenog kaosa. Sreća je biti zadovoljan s
onim što smo učinili sa svojim životom.
Bolje je stremiti smislu, nego sreći. Bolje je znati što zaista jest, znati istinu, nego živjeti
u sretnim lažima, koje sreća nosi često sa sobom. Nismo krivi što podliježemo izazovima
sreće, predisponirani smo joj, ali možemo se okrivljavati kada tu istu sreću ne
racionaliziramo i ne vrednujemo. Alkoholičaru je jedna čašica rakije sreća, narkomanu još
jedna doza, depresivcu je sreća izbjegavanje ljudi, ali nitko ih ne bi opisao kao sretne ljude.
Sreća je životna čarolija, a čarolije ne razumijemo uvijek, samo uživamo u njima. Koliko
ćemo uživati u sreći? To moramo sami odlučiti. Da bar postoji ventil za sreću ili nekakve
upute od neke svevišnje sile za korištenje sreće, ali ne postoje ipak. I sa srećeom moramo
baratati, onako kako najbolje znamo, a to često nije dovoljno.