Tragedija na matićkim rovovima 1982. godine
Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina proteklog stoljeća na području općine Orašje užurbano se radilo na cestovnoj infrastrukturi kako regionalnih tako i lokalnih cesta. Početkom 1981. godine donesena je odluka o asfaltiranju odvojka regionalne ceste Orašje - Gradačac koja se protezala od sela Tolise kroz Matiće i Bok i spajala se s gore navedenom cestovnom komunikacijom. Za potrebe zemljanih radova u sklopu pripreme ceste za polaganje asfalta zakupljeno je zemljište od Marka Orkića – Mrkonjića. Eksploatacija šljunka vršena je tijekom ljeta 1982. godine. Na ovaj način stvoreno je umjetno jezerce koje smo mi zvali „Matićki rovovi“ (nakon rata vraćeno u vlasništvo obitelji Orkić i sada se zove „Cajkanovi rovovi“). Tog ljeta jezerce je bilo jedino matićko kupalište pošto su Župelj i Brana presušili te su se prema istom slijevale rijeke mladih ljudi ali i djece koja su se tek učila vještini održavanja na vodi. Sezona je kupanja završila potkraj kolovoza i jezerce je ostalo u miru i tišini. Sklad su remetile jedino hrpe šljunka visoke i preko 5 metara koje su bile smještene tako da su svojim početkom bile na samom rubu jezerca. Trčanjem po površine hrpe odvajali su se dijelovi i klizili u vodu koja je bila duboka na mjestima i do 4 metra. Znalo se da je to potencijalna opasnost, pogotovo za djecu i neplivače. Kad je sezona završila svi su pomalo odahnuli da nije bilo nikakvih a pogotovo tragičnih slučajeva. Tim prije je nevjerojatno zazvučala vijest o tragediji u popodnevnim satima 22. 9. 1982. godine. Vijest je poput munje se proširila selom i okolicom. Tri djevojčice iz Medvače, kraja sela koji je najbliži spomenutoj lokaciji, zaputile su se prema jezercu svojim biciklima a ostalo su nagađanja. Skupina djece koja su došla na jezerce vidjela su tijelo, Ružice Dabić, desetogodišnje djevojčice koje je beživotno plutalo na vodi. Djevojčica iz susjedstva, Ana Dabić, javila je obitelji Dabić o tragičnom događaju.
Ružica Dabić, 5. 3. 1972. - 22. 9. 1982.
Počivalište
Ružice Dabić
Sjećanje
Branka Dabića – Trpe, brata, na taj događaj:
„Toga dana
prebirali smo kukuruz i unosili ga u koš. Bilo je puno pomagača iz susjedstva.
Kukuruz je tako dobro rodio da je bilo upitno može li stati u koš. Da bi ipak
sve smjestili u isti predložio sam da moju desetogodišnju sestru Ružicu, onako
malenu, ubacimo u koš pa da ona razgrće kukuruz i tako nam pomogne da uradimo
započeti posao. Bila je pomalo ljuta na mene što smo joj prekinuli igru i
natjerali je na ovakvu vrstu posla. Kad smo završili uzela je bicikl i rekla da
ide kod Željka Evića po lektiru. Nakon manje od jednog sata začuli smo graju na sokaku i djecu kako viču: „Strina Kato, Ružica se utopila
na rovova“! Nismo mogli vjerovati. Uzeo sam bicikl i odjurio na rovove. Uz put
sam sretao ljude u čarapama koji su izbezumljeno trčali prema jezercu. To me
uplašilo. Kad sam došao vidio sam na vodi nešto crveno. Znao sam da je to
Ružica. Skočio sam u hladnu vodu i izvukao je na suho. Pokušao sam umjetno
disanje i sve što sam znao, ali bez rezultata. Moja je sestra umrla. Došao je
Lušjak svojim autom i odvezli smo je kući. Tada nismo znali da su Katica i Đela
također završile na isti način. Vidjeli smo tri bicikla ali djevojčica nije
bilo. Dan je to koji nikada neću i ne mogu zaboraviti.“
Cijelo popodne, večer i noć trajalo je
traženje dviju nestalih djevojčica, sestara Katice i Vesne Orkić zvane Đela.
Tek pred jutro izvučena su tijela nastradalih djevojčica.
Vječno počivalište sestara
Katice i Vesne Orkić
Katica Orkić,
stoji prva s lijeva na desno
Preko
trideset godina u selu se nije dogodila ovakva tragedija. Cijelo je selo bilo
zgranuto suosjećajući s obiteljima stradalih djevojčica. Ispraćaj posmrtnih
ostataka bio je veličanstven. Došli su mještani okolnih sela u velikom broju
biti podrška obiteljima, rodbini i prijateljima nesretnih djevojčica. Kolona se
protezala od kuća nastradalih do groblja „Crnac“ (oko dva kilometra).
Pogrebna povorka napušta dvorište sestara
Orkić
JO
