U SUSRET SUTRAŠNJEM DERBIJU

 

FRONT SLOBODE 1991. 

PREUZETO SA FB NAPREDAK

NEDJELJNI KUTAK ZA MLADE: SVE IMA SVOJ KRAJ

 

Sve ima svoj kraj

Sve je prolazno i ne postoji stvar koja se ne raspada. Neke stvari su dugotrajnije, neke toliko perzistentne da im tepamo vječnošću, ali svemu jednom dođe kraj. Nije to izbor ili plod utjecaja, nego je to način postojanja u svijetu i prirodi. Ograničenja postoje na svakom mjestu i u svakom trenutku. Mi ih percipiramo kao kraj nečega ili kao početak nečega drugog. Skloni smo izbjegavanju granica jer nam one stvaraju problem nepoznanice i prisiljavaju nas na promjenu vlastitog usmjerenja ili brzine i načina života. Također ne volimo granice jer nas one uvode u anksioznost i podsjećaju upravo na činjenicu da je sve raspadljivo, pa će tako i nama jednom doći kraj, iako će naš kraj vjerojatno nekome drugome biti početak. Granice su prepreka slobode. Nije nam dozvoljeno prijeći granicu, ponekad je to i nemoguće, ali svakako prelaženjem granice riskiramo kaznu ili nagli poremećaj, koji nećemo tako rado prihvatiti.

Čovjek stvara, a svoja djela pokušava obdariti što većim i fleksibilnijim granicama, koje će omogućiti dugotrajnost i sigurnost, a time i pogodnosti koje će drugi prepoznati. U svakom slučaju ne možemo stvoriti nešto bez ograničenja, niti bi to vjerojatno željeli stvoriti. Kada bi to uspijevali, sigurno nam ne bi bio potreban bog ili neka nadmoćna sila, jer smo već sami sposobni stvoriti nešto što je savršeno, vječno i presposobno da bi mu se išta suprotstavilo. Također, jedna mana savršenstva i neograničenosti, je ta što čovjek nije stvoren za takvo što.  Čovjek nije sposoban opstati u savršenstvu, da sve posjeduje, da živi bez briga i da mu je sve na dohvat ruke. Kada bi živio u takvoj utopiji, prvo što bi uradio je napravio nešto što remeti taj tijek savršenstva i mira, kako bi se bar nešto zanimljivo i neistraženo događalo. Čovjek ne poznaje ništa slično. Velike stvari najbrže propadaju. Do skora su se najveće države svijeta raspadale u manje jer su bile prevelike, preširokih granica i previše različitosti da bi opstale. Što je stvar veća podložnija je promjeni, propadanju i postaje primamniji cilj djelovanja većeg broja utjecaja.

Čovjek može također pasti pod utjecaj vlastitih djela. Inteligencija i vlastiti uspjeh su najveće totalitarne vođe svijeta, koji nesvjesno upravljaju najmoćnijim ljudima u vremenu. Inteligencija i arogantnost često idu jedan uz drugoga. Očaranost vlastitom sposobnošću i uspjesima povisuje vlastite težnje, želju za savršenstvom i kriterije na toliku razinu, da ne postoji više komunikacija između mogućnosti i želje. Takve osobe su sklone brzom propasti, prouzrokovane vlastitim utjecajem. Takav motiv je prikazan u pričama i idejama o zlim znanstvenicima ili velikih djela koji su doživjeli propast, samo zbog toga što su bili preveliki pa su osuđeni na propast. Sve što je previše dobro u sebi nosi poveliki rizik neuspjeha, zato se i kaže: „Predobro da bi bilo istinito“.

Stvari će se raspadati zbog utjecaja prirode i zakona fizike i zbog utjecaja čovjeka. Entropija je zakon termodinamike, a govori kako sva tijela teže neuređenosti, odnosno kaosu. Zato sve ima svoj početak i kraj u prirodi. Nije moguće stvoriti nešto savršeno. Druga stvar zbog koje se stvari raspadaju je ljudski utjecaj. Čovjek sam ima sposobnost stvoriti nešto, ali isto tako i uništiti sve stvoreno, odnosno potpomoći prirodi da sve stvari dovede do potpunog kaosa i završetka procesa entropije. Naš je izbor hoćemo li izabrati stranu koja potpomaže raspadanje svijeta ili ćemo pak pokušati održati stvari postojanima i uređenima kako bi i sami mogli opstati na mjestu i u vremenu u kojem se nalazimo. Nije jednostavno održavati stvari postojanima, to od nas iziskuje puno energije i volje. Pokušajte samo ne disati dvije minute, več osjećate pritisak u grudima, ako tako nastavite pomogli ste procesu raspadanja i niste učinili ništa korisno. Pokušajte ne popraviti slavinu, koja već tjedan dana curi, za još koji tjedan bit će poplava u kući. Također, možete pokušati politi vatru benzinom, isto ćete utjecati na proces uništenja tako što ćete svojim djelima osnažiti i pridonijeti rezonom kaosu, koji nas obuzima. Ali ne iziskuju sve stvari uređenost i popravljanje. Razbijeni prozor se ne sastavlja ponovno, probušena lopta se ne krpa, izgorjelo drvo se ne pokušava sastaviti od pepela. Smrt je najbolji primjer kako neke stvari ne iziskuju popravljanje. Jednom kada smrt nastupi tu je kraj, nema dalje, bar za nas žive koji smo svjesni toga. Smrt je apsolutni dokaz kako je nesavršenstvo neizbježno i tako čisto prirodno. To je granica koju ne želimo, ali moramo prijeći, a najgora stvar je što ne znamo što je s druge strane, raj, pakao, novi život ili jednostavno ništa?