Po(r)uka
Prošla godina nije
nikako bila milosrdna, čak nije bila niti, takoreći, normalna. Puno toga nas je
iznenadilo, nismo bili spremni na sve, a na ono što jesmo, nismo znali
prepoznati i cjeniti. Koliko god da je
bila teška i mukotrpna, ipak se ne treba žaliti. Pružila je primjer kako
je sve ranjivo, a pokazala je što zaista vrijedi i za što se čovjek, ako je
spreman, može boriti i koga voljeti u teškim trenutcima, da traži i bude
oslonac. Uvidjeli smo da koliko god bili spremni na nešto ili nekoga, uvijek
nas svijet i priroda iznenade i pokažu kako smo i dalje jako nezasitni i koliko
toga malo poznajemo. Ipak, i dalje smo ljudi, koji su navikli na strah, nevolje
i probleme. Uvijek se nekako snađemo, pronađemo utjehu i riješenje za potrebno.
Nismo sami, tu su ljudi koje volimo i koji vole nas, bezuvijetno nam pomažu i
pružaju mirno utočište nakon burnog vremena. Zato se trebamo i mi truditi da i
mi budemo nekome sigurna luka u koju rado dolaze naši voljenii. Svi kažu kako
svijet čine male stvari, ali to nije tako. Svijet čine velike stvari poput
smijeha, ljubavi, sreće, povjerenja, odgovornosti, pomaganja, jednakosti i
različitosti, dobrote i mržnje, uspjeha i neuspijeha... Sve što čovjek čini i
što se čovjeku čini i događa ne može biti mala stvar. Pružamo, a onoliko koliko
pružamo toliko i dobijemo.
Koliko god prošla
godina bila neuobičajena i koliko god je želimo zaboraviti, nikako to ne
smijemo. Kada bi čovjek zaboravio na cijelu godinu, svijet bi propao. I danas
osjećamo posljedice svega što se dogodilo u prošloj godini, dobrog i lošeg.
Kada bi zaboravili na prošlu godinu, ništa nas ne bi spriječilo da ponovno
počinimo iste pogreške, a dobre stvari i uspjehe zaboravimo i bacimo u vjetar,
a toliko su vrijedne. Ta godina nam treba poslužiti kao primjer, kako u jednom
kratkom vremenu i na malom prostoru može doći do toliko katastrofa, koje su
sposobne, same pojedinačno, uništiti ljudske živote i same ljude. Kažu da se
čuda ne događaju više, ali pravo je čudo što i dalje stojimo na nogama, što i
dalje trčimo jedni drugima u pomoć, iako smo sami siromašni, uplašeni, u
opasnosti i iako ne znamo puno toga, ipak se bacamo u pomoć i dajemo sve od
sebe, žrtvujemo danas, žrtvujemo sebe i sve što imamo samo da bi dočekali sutra
i dan nakon toga.
Sami smo bili dio
katastrofa, ali smo, nažalost, i vidjeli puno katastrofa i nesreća drugih.
Teško je gledati, slušati i spoznati što se sve događa, ali najteže je biti dio
tragedije. Pred kraj prošle godine prirodne katastrofe su upropastile živote
ljudi, ne nama tako daleko, u Hrvatskoj, u Banovini. Uništeni su im domovi, dugogodišnji
razvoj i uspjesi, i danas žive u strahu, ali ipak žive. Sve im se raspalo i
srušilo, ali oni i dalje stoje i nadaju se boljim vremenima. Izgradit će sebi,
uz pomoć drugih, bolju budućnost. Pamtit će do kraja života što se dogodilo i
bit će uplašeni, ali to ih neće pokolebati da ponovno zažive i preuzmu ono što
je njihovo.
Nažalost, nekima
se nije pružila takva prilika. Neki bi radije htjeli da su bili dionici
katastrofa u Banovini, ali nisu. Nekima je prvi siječnja bio prvi i posljednji
dan u novoj godini. Svaka smrt je tragedija, ali smrt mlade osobe, je još
tužnija. Tužnije je i to što su osam mladih zajedno bili žrtva velike
katastrofe. Uz veselje dočekati novu godinu, biti ispunjen nadama i željama,
ali i odlukama, koje bi učinile sljedeću godinu boljom od prethodne, i onda
neka viša sila upropasti sva ta nadanja i snove mladih ljudi i oduzme njima i
njihovim najbližim mogućnost življenja u sreću u novoj godini. Možda su oni
bili generacija novosti i boljitka naše države, možda veliki Nobelovci ili
borci za pravdu, možda su bili potencijal dobrih roditelja, možda su bili ljudi
koji bi ispisali povijest, to nećemo saznati, ali bili su mladi, nevini životi
kojima je sve bespovratno oduzeto.
