Osvrt na 8. nedjelju.

dr. fra Luka Marković

RIJEČI MOGU BITI MELEM ZA LJUDSKU DUŠU, ALI I OTROV

U današnjem Evanđelju susrećemo i slijedeću rečenicu: „Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zloga iznosi zlo.“ Čovjek doista često preko riječi i dijela pokazuje svoje pravo lice, ono što mu leži na srcu. Riječi su važne u ljudskom životu. Riječima se ljudi sporazumijevaju, izražavaju jedni prema drugima ljubav ili mržnju, mole se ili proklinju, hrabre druge ili ih tjeraju u očaj, izazivaju kod drugih radost ili tugu. Riječi imaju ogroman utjecaj na ljudski život. Dvoje koji se vole, govore drugačijim jezikom od onih koji se mrze, ljudi mira govore drugačije nego oni koji siju nemir.

Nažalost, postoje i neiskrene riječi, riječi diplomacije, kojima se pokušava prikriti zle nakane, vlastitu nutrinu. Isus se oštro okreće protiv takvih riječi, jer nisu odraz nutrine. Upravo zbog toga je u kontinuiranom sukobu s farizejima i židovskim klerom, jer jedno govore a drugo rade. Isus se zalaže za riječi koje su u skladu s nakanama ljudskoga srca. Poznata uzrečica „In vino veritas“ (u vinu leži istina ili što trijezan misli, pijan rekne) govori i o tome da ima ljudi koji se moraju napiti kako bi pokazali pravo lice. Pijan čovjek pokazuje često koliko se u njegovoj nutrini krije zla, onoga destruktivnoga što razara njega samoga, ali i druge ljude oko njega. To su riječi koje razdvajaju, siju mržnju i unose nemir u ljudski život. Nasuprot tim riječima poziva Isus na riječi iz kojih izbija strpljenje, razumijevanje, praštanje i ljubav, na riječi koje ne razdvajaju ljude, nego približavaju jedne drugima. Takav odnos prema životu moguć je, poručuje današnje Evanđelje, ukoliko je čovjek osposobljen vidjeti svoje vlastite slabosti, brvno u svom oku prije nego opazi trun u oku drugoga.

Nedjeljna liturgija poziva čovjeka na obraćenje, na rad na sebi, kako bi mogao donijeti dobar plod. To se očituje na jedan vrlo snažan način u slijedećoj misli: „Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom, niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom.“ To je direktan poziv ljudima da se potrude biti dobro stablo, dobar čovjek, u suprotnom će plodovi njihovoga djelovanja biti zli. Ali tu je još jedna važna činjenica. Isus ne odbacuje niti zla čovjeka, niti onoga koji ne donosi plod uopće. Vrata su čovjeku za iskorak prema dobru uvijek otvorena. U prispodobi o smokvi koja ne donosi ploda se to potvrđuje na jako dojmljiv način. Gospodar vinograda nagovara vinogradara da posiječe smokvu koja ne donosi plod. Ovaj ga moli da je ostavi na životu. Učinit će sve da smokva iduće godine donese plod. Okopat će zemlju oko nje i nagnojiti je. Iako nije dobro, nade ima. Slično je i s čovjekom koji donosi loš plod ili nikakav. Treba mu uvijek iznova dati priliku. Ali da bi to uspjelo, moraju ljudi oko njega biti iskreni, pomoći mu da progleda. Šutnja je često znak odobravanja. Tako je u politici, društvenom životu, pa i obiteljskom. Uostalom, s kršćanskoga gledišta ne griješi samo onaj tko čini zlo, nego i onaj koji zbog vlastite komocije i sigurnosti ne reagira. To je ono što se u kršćanstvu zove grijehom propusta.

TRADICIJA I OBIČAJI

...kako se nekada pripremalo za svetu nedjelju.

Subota je. Sjećate se kako se prije subotom obavezno moro pomest put? Nije se smjela priskocit subota, a da put nije pometen. Bilo bi prigovora od matere, a još kaka bi sramota bila zbog svita, šta će oni kazat... 

Nije ga valjalo mest ni sa bilo kakom metlom. Morala je to bit metla grabljara koja je bila najbolja ak nije tek friško napravita, već da joj odu vršci pa bolje vata gad. Ak je skroz izarana, više nije dobra za toga posla jer ne pravi lipe šare po prašnjavom putu. 

Ja, i u tome radu je bilo reda: prvo ispoljevaj put da ne prašiš na tuđe avlije ili da ne ide u oči, ako ko prolazi (jer ako ne ispoljevaš, bude čudo od prašine). Onda je trebalo izmest lišće, papiriće, opuške i razno smeće koje bi se poizavlačilo u travu. A onda krenit šta ljepše mavat metlom po zemlji da ostanu krivudavi tragovi i one lipe šare. Uzmeš sepetić, skupiš smet, zadovoljno pogledaš u odrađen poso i mislis se: " E, sad more i nedilja svanit". Još ak se potrefi da ti i simpatija prođe putem baš tad, e onda je to prava radost i veselje. 

A nediljom u jutro nit se vide tragovi od metle, nit se sjetimo da smo ga pomeli - druge stvari na pameti. Možda se slučajno još prije mise pokupi kaki dolutali papirić, al se na metenje puta zaboravi sve do druge subote. To se tako radilo, taka doba bila. Neka, bitno da je subotom put pometen.

Irena