Osvrt na 30. nedjelju.
Dr fra Luka Marković
Farizeji su predstavljeni u Bibliji kao umišljeni sveci koji zahtijevaju na moralnom području mnogo, a sami daju malo. Malo je rečenica u svjetskoj literaturi koje su tako sadržajne i poučne kao Isusova o farizejima: “Činite sve što vam kažu, ali nemojte se ravnati prema njihovim djelima.“ Ni jedan političar, ni jedan propovjednik, ni jedan roditelj ili učitelj ne može biti ravnodušan kad čuje te riječi, ako nije potonuo do vrata u blato. Blago onome od spomenutih koji se u takvim trenucima sjeti riječi psalma: „Gospodine, kad bi se grijeha spominjao, tko bi mogao opstati pred Tobom.“ Još blaženiji je onaj od spomenutih koji iz toga izvuče pouku pa u nastupu stiša glas i pokuša saviti ispruženi prst. Nažalost, što se farizeja tiče, nije se do dana današnjega promijenilo puno. Neki se i danas ponašaju poput nojeva zabijajući glavu u pijesak, uvjereni kako su time sakrili sve svoje nedostatke, dok drugi hodaju goli poput cara iz priče ne primjećujući da su razgolićeni. Najgori su ipak oni koji misle da se ne trebaju stidjeti i kajati, jer su stekli moć.
A carinik? Hvali li Isus carinika? Ne. Ne može hvaliti one koji su pripadali sloju korumpiranih u društvu toga vremena. Isus hvali ljudsku spremnost na obraćenje, pa i carinika. Stavljajući u centar priče carinika pokajnika, želi Isus poručiti da za nikoga nije nikada kasno progledati – da je Bog strpljivi roditelj koji je uvijek spreman prihvatiti izgubljenoga sina ili kćer koji se iskreno kaju za loša djela i propuste. Dakle, cilj nije hvaliti carinika, nego ljudsku spremnost na promjenu životnoga puta, skretanje s onoga krivoga na pravi. A taj pravi put uključuje uvijek i dobro drugih ljudi. O čemu se radi, upozorava carinik na jednom drugom mjestu kad kaže da je spreman nadoknaditi štetu koju je učinio drugima.
