NEDJELJNI KUTAK ZA MLADE: ZLOČIN I KAZNA; FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI

 

Devetnaesto stoljeće nije bilo jednostavno, a naročito se ne može reći da je bilo milosrdno. Bio seljak, prosjak, činovnik ili car, takva vremena nisu bila ugodna niti za vladati niti se pokoravati. Teško je bilo biti netko, a rijetko se tko pitao pitanja poput: „Tko sam ja?“ ili „Zašto postojim?“. Naravno tu su bili veliki svjetski umovi, koji su pokušali dati odgovore na granična pitanja ljudskog postojanja, ali rijetko su imali utjecaja i uspjeha, zbog neobrazovanosti širokog puka, ali i političkih utjecaja. U tako teškom vremenu bilo je pravo čudo istaknuti se kao netko, identificirati se i, što je najgore bilo, progovoriti za sebe i za istinu. Dostojevski je u tako okrutnim vremenima, neuređenosti i tiraniji carske Rusije postao i živio životom političkog kritičara, filozofa, psihologa, teologa, siromaha i bogataša, pravednika i kriminalca, ali, najznačajnije, bio je snažan književnik, koji je svojim utjecajem i silom pisanja ostao zapamćen i postao uzor, ne samo budućim piscima, nego i filozofima, psiholozima i svima, koji bi sebi ponekad postavljali granična pitanja o ljudskom postojanju, a nisu znali odgovor na njega. Unatoč velikom pritisku države i susretu sa smrću, uspio je prevagnuti patnje i ograničenja ljudskog postojanja i ostaviti iza sebe veliku mrlju u povijesti i snažan književni opus, ako ne za svoje suvremenike onda za naredne generacije. Iza sebe je ostavio dovoljno djela da  veliki umovi svijeta oko njih razglabaju puno godina i desetljeća. U svojim djelima „Braća Karamazovi“, „Idiot“, „Zapisi iz podzemlja“, i slično, iznio je toliko vrhunske argumente o religiji, čovjeku i njegovoj patnji, postojanju, psihologiji i strahu, da je bio jako kritiziran i odbačen od strane neistomišljenika. Vjerojatno je najpoznatiji po djelu „Zločin i kazna“, koji je došao kao novina u svijetu književnosti, kao produkt novog razdoblja, a i njegovog vrhunca, realizma. Nastojao je vjerno prikazati sve strukture, koje utječu na čovjeka, vlastite odluke, tuđi utjecaj, okolina i socijalni status, pozicija u hijerarhiji društva, lažna uvjerenja, poroci... Dostojevski je stvorio koncept psihološkog romana, a realizam mu je pružio priliku da sve svoje stavove i kritike svijetu prikaže na istinit način, bez straha od cenzure i uljepšavanja. Realizam i Dostojevski su se pronašli kao dvije srodne duše, čiji je zadatak bio vraćanje svijeta na njegove tračnice. Zločin i kazna je djelo, koje, osim glavne radnje i razmišljanja glavnog lika, ima ispunjene i moćne sporedne radnje, koje ne samo da utiču na glavnu radnju, nego su pretkazanje bliske budućnosti samog ruskog društva krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća.

 

Glavni lik, Rodion Romanovič Raskoljnikov, student je prava u Sankt Petersburgu. Siromašan je i sam, što uveliko utječe na njegova razmišljanja i prosudbe. Samo njegovo ime, Raskoljnikov, prikazuje da je on razapet između dvaju svjetova, dvije ideje, ideologije i religije, moralnosti i dužnosti. Živi u malom stanu, koji ima samo krevet, stol i dvije stolice, jer je gazdarica pohlepna i toliko samoponosna, da svoje klijente tretira kao nevažni materijal vlastitog napretka. Samom Rodionu ne smeta što se tako ponaša, jer je on  povučen u sebe i voli biti sam. Nikad nije volio velika okupljanja ljudi, a imao je samo nekoliko prijatelja, koje je rijetko viđao. Raskoljnikov je bio materijalist, ali je bio racionalan, što je za to vrijeme bila nova osoba, jer još je većina bila pod utjecajem crkve i vjere. On je kao jedan od onih koji su prihvatili ideju da je Bog mrtav i okrenuli se ateizmu pa ga sada muče pitanja moralnosti, a sam je stvorio ideju i čvrsto vjerovao u nju, kako je jedini razlog moralnog djelovanja ljudi kukavičluk da poduzmu bilo kakve postupke, koji bi ih smjestili iznad drugih ljudi i istaknuli kao pojedinca. Raskoljnikov je siromašan, dno hijerarhije društva. Izgladnio je, što mu remeti zdravo razmišljanje. Prekinuo je školovanje, ima puno obiteljskih problema. Majka mu je bolesna i sama siromašna pa mu ne može slati dovoljno novca da nastavi školovanja, ali ga ipak voli. Sestra mu se udaje za nekog bogataša, kako bi mu mogla pomoći da završi školu i izvuče majku iz dugova. Dobio je pismo od majke, u kojem mu ona piše kako sprema kći, njegovu sestru, za udaju i kako će sve biti dobro, ali Raskoljnikov je dovoljno pametan da može čitati između redova i shvaća da će mu se sestra dobrovoljno prostituirati, kako bi pomogla njemu, propalom, jadnom i siromašnom bratu, zbog čega on baš i nije sretan. U isto vrijeme otkriva činjenicu da je baba, kod koje je zalagao svoje posljednje vrijedne predmete, jer mu je nedostajalo novca, a kod koje su zalagali i drugi studenti i ljudi koji su bezuslovno trebali novac, pohlepna i zla lihvarica, koja sve što radi jest činjenje zla društvu. Osim što je nepravedna u zalaganju, muči i mrcvari svoju vlastitu nećakinju, koja i nije tako inteligentna. Tako Raskoljnikov, u svom svojem jadu i patnji, shvaća kako je izvrsno rješenje jednostavno se riješiti stare, zle babe, uzeti njezin novac iz škrinje, kojeg tako vješto brani, i ako je moguće osloboditi zatočenu i jadnu nećakinju od vlasti tirana i lihvara.

 Dostojevski u tom pogledu u čisti socijalni i psihološki roman  ubacuje stare i arhitipične ideje o junacima, koji se bore sa strašnim čudovištima i zmajevima, koji čuvaju blago i drže zatočenu princezu, koja čeka princa da je spasi. Vjerojatno je želio ukazati na tradicionalnu vrijednost životne borbe i smisla, jer onaj, tko se ne bori, prvi strada, a tko ne spasi princezu i otme blago, živjet će sam  i siromašan te umrijeti kao jadnik, kojeg se nitko neće sjećati. Raskoljnikov ne želi biti taj, koji će se povući bez borbe. On želi biti junak, koji će poraziti zmaja koji terorizira narod, uzet će blago i princezu, živjet će dobro, a svijet će ga se sjećati kao velikana i heroja zbog njegovih djela. Također, Dostojevski nije pisac koji stvara likove zbog samih likova, tako često srećemo u nekim djelima, drugih pisaca, postojanje nekoliko likova koji su zapravo jedan lik. Dostojevski svoje likove oprema sa svim raspoloživim sposobnostima, argumentima i moći, koje može pojmiti, da brane ideje i razmišljanja određenog stajališta. Kada stvori takve likove, pušta ih u rat i jednostavno gleda kako se stvari razvijaju.

Rodionu je podario svaki mogući razlog i opravdanje za ubojstvo, koje će počiniti, jer bi, naočigled, tim jednim djelom brutalnosti, riješio sve vlastite probleme, ali i oslobodio još puno ljudi patnje i problema, koji su proistekli od stare lihvarice. Svemu je pridonijelo i samo Raskoljnikovljevo razmišljanje o ljudima i njihova podjela na obične i neobične. Njega je strah postajanja običnim čovjekom i životno zametanje gubljenjem u masi. On se želi istaknuti i pokazati svijetu da nije kukavica, nego da je stvoren dovesti svijet na drugi, bolji put, a neće birati načine i sredstva, kojima će ostvariti svoje ciljeve.. ugledao se na velikane povijesti, poput Napoleona. Sve što mu je bilo potrebno je prilika i opravdanje za počinjeno djelo. Ubrzo mu se i to ukazalo. Sve je došlo na svoje mjesto i Raskoljnikov je imao sve što mu je bilo potrebno pretvoriti sebe u neobičnog čovjeka. Ubio je staru lihvaricu, uzeo je njezino blago, ali nije sve išlo onako kako je zamislio. Osim lihvarice, ubio je i njezinu nećakinju, princezu, koju je trebao spasiti. Tada je shvatio što je učinio i da Raskoljnikov prije i Raskoljnikov poslije ubojstva nisu ista osoba. Jednostavno mu je jedno, vlastito, djelo, za koje je mislio da će riješiti sve njegove probleme i učiniti od njega velikana, stvorilo još problema i preokrenulo njegov razum na način u kojem on ni sam ne zna više tko je, zašto je ubio, i što dalje. Nakon ubojstva, njegov svijet je postao rasulo misli, snova i sredine. Uvidio je da novac, koji je oteo babi, nije vrijedan njegove patnje. Na poslijetku ga i ne koristi, nego ga zakapa pod neki veliki kamen. Novac je postao samo dokaz njegove krivice i podsjećao ga je na osobu koja je bio prije ubojstva.

Veliki utjecaj na njega su imali njegovi snovi, u kojima je sanjao oca te je vidio ljudsku okrutnost, koju je osuđivao, što je za njega u stvarnosti bio paradoks, jer su njegova djela i razmišljanja oprečni jedni drugima. Dostojevski nam u svom romanu ponovno prikazuje važnost istine. Ljudi često zaborave na istinu i mijenjaju ju za laži, koje će im donijeti kratkotrajni bijeg od kaosa, ali ne znaju, ili čak ne žele znati, da se svaka laž ponovno vrati i ispriječi se pred nama pa istrese svo zlo koje je sakupila. Raskoljnikov se muči skrivanjem istine, a svaki put kada zataji istinu ili slaže, prolazi kroz nezavidne trenutke unutarnje boli i patnje. Kada lažemo, odbacujemo stvarnost te ju mijenjamo za nekakav surogat, kojeg smo sami stvorili. Taj surogat nije dovoljno dobar da zamjeni cijelu stvarnost. Laži potresaju ne samo psihološko stanje Raskoljnikova, nego mu one zadaju i fizičke nedostatke i nemir. Odjednom se pronađe na mjestu koje mu ne prija, okržen je ljudima, kojima ne vjeruje, ulazi u bunilo, bježi od stvarnosti, koja mu se ispriječila jer ju je pokušao prikriti. Dostojevski nas potdjeća, kako sve loše stvari, koje učinimo, dođu na naplatu kad, tad. Raskoljnikov je svoju stvarnost počinjenog ubojstva, zamjenio za, društvu prihvatljivije, nevinašce. Nije Raskoljnikov činio samo loša djela. Pomogao je Sonjinoj obitelji u teškim vremenima, a dao je sve što je imao. Bio je dobar momak, ali s iskrivljenim uvjerenjima. Poslije će mu Sonja, uz sestru, biti najveća podrška i zapravo istinski junak, koji spašava, ovog puta princa od agonije gulaga. Jedino što je Raskoljnikov uspio spasiti je sestrinu čast. Spasio ju je od opasnosti već ugovorenog braka, koji bi joj predstavljao patnju i pakao života.

Naposlijetku se sestra, Dunja, udala za Rodionovog najboljeg, a vjerojatno i jedinog prijatelja, Razumihina, koji je bio uz Raskoljnikova kada mu je najviše bio potreban. Iako je nakon puno unutarnje, ali i vanjske, patnje i velikog pritiska okoline, a tako i Sonjinog utjecaja, priznao zločin i prihvatio izvršenje kazne, u najgorem mogućem mjestu za čovjeka, Sibiru, nije se kajao što je iz svijeta uklonio štetočinu, koju nitko nije volio i koja nikoga nije voljela, a stvarala je  samo zlo. Zbog toga Raskoljnikov strpljivo izdržava svoju kanu i čeka ponovni susret sa sestrom i prijateljem uz osobu koju voli i koja njega voli. Bar se po tome razlikuje od tiranina, kojeg je ubio, on je osjetio ljubav.

 

Vjerojatno da niti danas nitko ne zna točan odgovor na Raskoljnikovljevo pitanje opravdanosti ubojstva, ali i za sam „slučaj Raskoljnikov“. Dostojevski je kao odgovor na pitanje moralnosti i nužde, koja je kružila svijetom, a i danas kruži, ponudio primjer situacije, dao je Zločin i kaznu. Najdalje je otišao u psihologiji lika i tako dobro postavio okolnosti i povode koji su pridonijeli svemu što se dogodilo i vjerojatno se zbog toga danas smatra jednim od najvećih velikana književnosti, ali i psihologije i filozofijepovijesti, a Zločin i kazna najbolje književno djelo devetnaestog stoljeća, a vjerojatno i povijesti književnosti.

Ono što je pridonijelo Raskoljnikovljevoj odluci počinjenja ubojstva, a dosta je prikriveno u djelu, jest činjenica da se on odselio od obitelji, nema prijatelja i živi sam. To je jako važno, jer znamo, a i dokazano je, da čovjek ne može živjeti sam. Čovjek je društveno stvorenje i biće zajednice, ako i njezin temelj; vjerojatno su zato Ruska revolucija i komunizam bili jako privlačni i opravdani, iako se u praksi nisu pokazali kao dobri, nego su napravili više štete, nego koristi, smrću milijuna ljudi u dvadesetom stoljeću. Raskoljnikov je bio sam i nije imao nekoga, tko će mu pružiti ruku ili drugačije razmišljanje. On je sebi stvorio ideju i koncept te ju vlastitim razmišljanjem nije uspio opovrgnuti pa ju je smatrao dobrom. Čovjek putuje svojim tračnicama, a kada svojim djelima, riječima i razmišljanjem skrene i izbaci se s tračnica, tu su obitelj i prijatelji, koji će mu pokazati kako je nešto loše uradio te će ga oni vratiti natrag na tračnice i sve se dobro završi. Problem je kada je čovjek sam pa u trenutku kada izleti s tračnica nema nekoga tko bi ga natrag vratio, jer odbija pomoć, prezire ljude ili je toliko glup i zaslijepljen vlastitim idejama i ponosom toliko da ne vidi vlastito kretanje stranputicom i spuštanje života nizbrdicom. Svi smo iali situaciju u društvu, kada smo ispričali nekakvu šalu ili vic, a nitko se nije nasmijao. sve što smo susreli bili su kosi pogledi, izbuljene oči i odmahivanje glavom. Pravi prijatelji tada ukažu kako ta šala nije bila primjerena ili je bila neukusna. Mi to možemo zapamtiti i više ne ponavljati istu grešku. Tako se održavamo na tračnicama života. Čovjek mora još puno učiti, kako bi mogao shvatiti tuđe postupke te dati odgovore na moralistička pitanja, ali i druga granična pitanja, kojim a još ne znamo odgovor. Možda nikada nećemo znati odgovor na takva pitanja, ali to nije razlog prestati tražiti, jer to nam je jedino što nam je preostalo kada se izgubimo, a svako dvoumljenje je gubitak nečega, bilo to savjesti, samosvijesti, vrijednosti, vjerovanja, ljubavi ili čak materijalnih stvari.

                                                        Ivan Dabić 3a