OBILAZAK ARHEOLOŠKIH LOKALITETA U MATIĆIMA U PROLJEĆE 2021.

 OBILAZAK ARHEOLOŠKIH LOKALITETA U MATIĆIMA U PROLJEĆE 2021. GODINE

 

Usjevi na posavskim njivama su ponikli i među savjesnim ljubiteljima starine to je znak da je sezona obilaska arheoloških lokaliteta i pretraživanja njihove površine (rekognisciranje) završena. Područje bosanske Posavine arheološki je slabo istraženo pa je samim time i velika nepoznanica. Primjerice, na području općine Orašje arheološka struka zabilježila je dosada tek šest lokaliteta, dok je u stvarnosti njihov broj barem trostruko veći. Pod arheološkim lokalitetima podrazumijevaju se područja na kojima se mogu pronaći ostaci ljudskog življenja i djelovanja od najstarijih vremena (prapovijesnog kamenog doba) do kraja srednjeg vijeka (kod nas do ranog razdoblja turske vladavine).

Arheološki materijal, za razliku od pisanih dokumenata, nam ne nudi izravno svjedočanstvo o prošlosti, ali uz pomoć brojnih metoda on nam itekako može ponuditi obilje podataka korisnih za razumijevanje i opisivanje života u davnim vremenima. Pokušajmo to pogledati na primjeru ovog proljeća pronađenih predmeta na arheološkim nalazištima koja katastarski pripadaju Matićima.

Na dojavu gospodina Elvisa Miškovića, kako se na njivama Zadravice može pronaći materijalnih ostataka iz daleke prošlosti, dana 25. travnja, manja ekspedicija, sačinjena od Pere Matkića, Jose Orkića i autora ovoga teksta, izašla je na teren i obišla spomenute njive. Tom prilikom nije pronađeno dovoljno materijala koji bi potvrdio da je doista riječ o arheološkom lokalitetu, ali su pronađena dva značajna nalaza koji zahtijevaju da se ovaj kompleks njiva obiđe još nekoliko puta i detaljnije istraži.

Na jednoj njivi pronađen je kameni ratsirač za ručni žrvanj. Ovakvi rastirači i žrvnjevi korišteni su pretežito u razdoblju mlađeg kamenog doba, što upućuje na to da je ovaj rastirač pronađen na Zadravicama star oko 6.000 godina. Žrvnjevi su u stvari bile veće ili manje kamene ploče, na čiju bi se površinu nasula zrna i potom kockastim ili okruglim kamenom (rastiračem) gnječila ili kružnim pokretima mrvila i sitnila. Rastirač pronađen na Zadravicama je kockastog oblika i rabljen je, jer su mu dvije strane glatke od uporabe. Najvjerojatnije je pripadao skupini ljudi nastanjenih na Gradiću u Matićima, no kako je kao usamljeni nalaz dospio do Zadravica, nikada nećemo saznati.

Kameni rastirač za ručni žrvanj pronađen na Zadravicama

Na drugoj njivi koja pripada kompleksu Zadravice pronađen je ulomak plave, staklene narukvice. Ovakve narukvice izrađivane su i korištene uglavnom u vrijeme dok su prostori bosanske Posavine pripadali Rimskom Carstvu, što bi značilo da bi ovaj ulomak mogao biti star oko 1.800 godina. Na području općine Orašje postojala su u tom razdoblju dva veća i nekoliko manjih naselja i naseobina, međutim ovaj ulomak je pronađen poprilično udaljen od takve najbliže naseobine. Sličan ulomak prije nekoliko godina pronađen je i na njivama iza matićkog groblja Crnac i možda bi povezivanje ovih točaka moglo dati naznake kakvog putnog pravca na kojima su svojevremeno ove narukvice izgubljene.

 

Ulomak plave, staklene narukvice pronađen na Zadravicama

 

Na 3. svibnja ekspedicija je u krnjem sastavu (osiromašeni za prisustvo Jose Orkića) posjetila još dva lokaliteta koji katastarski pripadaju Matićima. Na njivama Bjelike je lokalitet još u prošlome stoljeću registriran kao naselje iz rimskog razdoblja. Međutim, nakon bezbroj izlazaka na teren u dužem nizu godina, pronađeni predmeti nisu potvrdili ovu pretpostavku. Na jednom uskom području na Bjelikama može se naći nekoliko sitnijih ulomaka starog posuđa, no vrlo je teško odrediti kojem razdoblju pripadaju. Kod ovih ulomaka vidljive su dvije karakteristike: vrlo grub način izrade i dug boravak posude u vatri. Po načinu izrade najprije bi moglo biti da je i ovaj lokalitet iz razdoblja mlađeg kamenog doba, ali na terenu nisu pronađeni nikakvi materijalni dokazi koji bi to potvrdili. Stoga je moguće da je možda riječ o nekoj manjoj naseobini iz srednjeg vijeka, možda razdoblju 16. stoljeća, kada su turske vlasti u ovim krajevima naseljavale vlaške stočare.

Ulomci zemljanih posuda pronađenih na Bjelikama. Gore: rub posude (lijevo) i brid posude (desno); dolje: ulomci ručkica posude.

 

Matićki Gradić ponajbolje je istražen arheološki lokalitet na području općine Orašje. Dosadašnja istraživanja pokazala su da se na njemu nalazilo prapovijesno naselje iz mlađeg kamenog doba, staro više od 6.000 godina. Etnička pripadnost stanovništva kamenog doba se ne može odrediti, pa se ovo stanovništvo svrstava po kulturi koju su njegovali. Prastanovnici Gradića pripadali su vinčanskoj kulturnoj skupini, odnosno bili su zapadni, rubni dio područja koje je ova kultura zahvaćala. Budući da su na Gradiću pronađeni ostaci dvije faze ove kulture, može se zaključiti da je život na ovom lokalitetu postojao u kontinuitetu najmanje oko 300 godina. Pošto je ovaj lokalitet već dugo poznat i arheološki istraživan, na njemu se danas na površini može naći sve manje arheološkog materijala. Ipak, ovog proljeća uspjeli smo skupiti jednu kamenu sjekiricu, nekoliko kamenih nožića, nekoliko ulomaka zemljanih posuda s ukrasima, jedan zemljani uteg i kljovu divlje svinje. No i ovo malo pronalazaka može nam reći dosta toga o životu na Gradiću u pradavna vremena. Kameno doba je razdoblje u kojem čovjek nije poznavao nikakav metal. Sve što je imao, izrađivao je od kamena, zemlje, drveta i kosti. Kameni nožići uglavnom su se koristili za izradu srpova, što nam svjedoči da su se prastanovnici Gradića bavili poljoprivredom. Tome u prilog ide i gore spomenuti pronađeni rastirač. Zemljani uteg mogao bi biti ili od tkačkog stana ili od ribarskih mreža. Pračovjek na Gradiću je, dakle, uzgajao i stoku od koje je izrađivao odjeću i bavio se ribolovom. Pored toga, još uvijek se bavio i lovom, što nam svjedoči kljova divlje svinje. Po Gradiću je razasuto i dosta sitne, pečene zemlje, koja se naziva kućni lijep. Ona nam govori da je tadašnji, prapovijesni čovjek, ovdje živio u zemljanim kućama, odnosno u kućama opletenim sitnim granjem i oblijepljenim blatom.   

                                              Kamena sjekirica i nožići pronađeni na Gradiću

Zemljani uteg pronađen na Gradiću

NEDJELJNI KUTAK ZA MLADE: ČOVJEK JE SAM SEBI ZAGONETKA

 

Čovjek je sam sebi zagonetka

Čovjek ne poznaje nikoga, čak ni samoga sebe. Jednostavno nije sposoban shvatiti sve što je potrebno, kako bi razumio jedno, individualno biće, složeno poput čovjeka. Ljudi i danas dan, psiholozi, filozofi i ostali stručnjaci, nisu se uspjeli dogovoriti što to sačinjava sve čovjeka, da bi on bio čovjek. Previše toga ne znamo, da bi govorili da nešto znamo. Živimo od pojednostavljenog svijeta, a da ni ne znamo kako to zapravo činimo. Imamo nevjerojatnu moć upropaštavanja složenih stvari, pojednostavljenja složenih struktura i problema, svodeći ih na razinu, na kojoj je prihvatljiva većim masama razuma.

Potrebna su nam objašnjenja, definicije, jednolični nizovi, mogućnost predviđanja, arhiviranja, sve što bi pomoglo u uspostavljanju nekakve ravnoteže u bitci znanja i nepoznatog. Najgori je onaj neprijatelj, kojeg ne poznajemo, nismo sigurni gdje se nalazi, koliko je snažan, da li je agresivan, spreman je uništiti sve što znamo. Ne znamo tko je to, niti što je, zato je najveći neprijatelj nepoznanica. Zastrašujuće je onda shvatiti kako malo poznajemo svijet i samog sebe. Ne znamo odakle dolaze naše misli, snovi, podsvijest, zašto imamo neki unutarnji glas kojeg ne možemo kontrolirati pa shvatiti kako je to zapravo dio nas.

Takvim pitanjima su se pitali velikani ljudskog razumijevanja. Filozofi, književnici, političari, znanstvenici, teolozi pa čak i mali, obični ljudi. Svatko od njih je mogao imati vlastitu, jedinstvenu teoriju. Jedni su se slagali između sebe, drugi su im se žestoko protivili, ali nikada nitko nije dokazao što je istina. Prihvaćane su različite teorije, neke su se vremenom mijenjale, neke odbacivane, ali i dalje su pitanja ljudske psihe i duše aktivna. Da li će čovjek ikada shvatiti što ga vodi u životu, što je svijest, a što je bog. Jer  sve se čini, da će onog trenutka, kada čovjek uspije, ako uspije, shvatiti što je to veliko u njemu, svu svoju složenost i svrhu, zapravo upoznati boga ili nešto njemu ravno. Hoće li se to možda dogoditi za vrijeme fizičkog života ili zaista postoji nešto nakon biološke smrti, to ne znamo, ali bilo bi malo besmisleno da je čovjek samo osuđen na patnju ovoga, fizičkog svijeta, u kojem su ciljevi da preživi, da se razmnoži i da živi nekakav pojednostavljen život, ne kušajući ljepotu složenosti, ali i dalje povezanosti i logike.

Ne možemo sami sebe shvatiti, jer često ne znamo ni mi sami zašto nešto radimo, koja je svrha našeg postojanja, ali i dalje živimo kao da sve razumijemo. Jako je zamorno razmišljati o stvarima, koje zaista ne razumijemo, koje nam ne pružaju nikakav džoker ili pomoć za razumijevanje. Otresito vjerojatno negdje umire od smijeha, dok se netko trudi shvatiti ono što, možda, nikada i neće ili ne može shvatiti. Ne poznajemo sebe, ne možemo rješiti ni vlastite probleme, a trudimo se poznavati druge i drugima rješiti njihove probleme, koje ni oni ne razumiju. Valjda je lakše ublažiti tuđu patnju i bol, nego vlastitu.

Sve ovo nema smisla, ali ipak sve povezano zapravo znamo da je sve istina, to nije ni upitno. Ako nešto znamo to je da nešto ne znamo. Čovjek je čovjeku uvijek bio nekakva vrsta enigme, samo što ova enigma nema, možda, rješenja. Takva situacija je i danas, a vjerojatno će biti i sutra i narednih dana sve do kraja svijeta ili do magičnog trenutka, kada će čovjek sve shvatiti, a takvog čovjeka će sigurno proglasiti nekakvim božanstvom ili slično.

Jedini način da ostvarimo uspjeh protiv nepoznatog u nama je zapravo upravo to nepoznato. Izgleda da ne moramo nešto shvaćati u potpunosti, kako bi to isto i koristili, primjenjivali u našu korist. Možda će jednog dana, jedan san ili emocija otkriti sve što se krije u psihi čovjeka i objasniti što to upravlja našim životima, a što nazivamo Ja.