Čovjek je sam sebi zagonetka
Čovjek ne poznaje nikoga, čak ni samoga
sebe. Jednostavno nije sposoban shvatiti sve što je potrebno, kako bi razumio
jedno, individualno biće, složeno poput čovjeka. Ljudi i danas dan, psiholozi,
filozofi i ostali stručnjaci, nisu se uspjeli dogovoriti što to sačinjava sve
čovjeka, da bi on bio čovjek. Previše toga ne znamo, da bi govorili da nešto
znamo. Živimo od pojednostavljenog svijeta, a da ni ne znamo kako to zapravo
činimo. Imamo nevjerojatnu moć upropaštavanja složenih stvari, pojednostavljenja
složenih struktura i problema, svodeći ih na razinu, na kojoj je prihvatljiva
većim masama razuma.
Potrebna su nam objašnjenja,
definicije, jednolični nizovi, mogućnost predviđanja, arhiviranja, sve što bi
pomoglo u uspostavljanju nekakve ravnoteže u bitci znanja i nepoznatog. Najgori
je onaj neprijatelj, kojeg ne poznajemo, nismo sigurni gdje se nalazi, koliko
je snažan, da li je agresivan, spreman je uništiti sve što znamo. Ne znamo tko
je to, niti što je, zato je najveći neprijatelj nepoznanica. Zastrašujuće je
onda shvatiti kako malo poznajemo svijet i samog sebe. Ne znamo odakle dolaze
naše misli, snovi, podsvijest, zašto imamo neki unutarnji glas kojeg ne možemo
kontrolirati pa shvatiti kako je to zapravo dio nas.
Takvim pitanjima su se pitali velikani
ljudskog razumijevanja. Filozofi, književnici, političari, znanstvenici, teolozi
pa čak i mali, obični ljudi. Svatko od njih je mogao imati vlastitu,
jedinstvenu teoriju. Jedni su se slagali između sebe, drugi su im se žestoko protivili,
ali nikada nitko nije dokazao što je istina. Prihvaćane su različite teorije,
neke su se vremenom mijenjale, neke odbacivane, ali i dalje su pitanja ljudske
psihe i duše aktivna. Da li će čovjek ikada shvatiti što ga vodi u životu, što
je svijest, a što je bog. Jer sve se
čini, da će onog trenutka, kada čovjek uspije, ako uspije, shvatiti što je to
veliko u njemu, svu svoju složenost i svrhu, zapravo upoznati boga ili nešto
njemu ravno. Hoće li se to možda dogoditi za vrijeme fizičkog života ili zaista
postoji nešto nakon biološke smrti, to ne znamo, ali bilo bi malo besmisleno da
je čovjek samo osuđen na patnju ovoga, fizičkog svijeta, u kojem su ciljevi da
preživi, da se razmnoži i da živi nekakav pojednostavljen život, ne kušajući
ljepotu složenosti, ali i dalje povezanosti i logike.
Ne možemo sami sebe shvatiti, jer često
ne znamo ni mi sami zašto nešto radimo, koja je svrha našeg postojanja, ali i
dalje živimo kao da sve razumijemo. Jako je zamorno razmišljati o stvarima,
koje zaista ne razumijemo, koje nam ne pružaju nikakav džoker ili pomoć za
razumijevanje. Otresito vjerojatno negdje umire od smijeha, dok se netko trudi
shvatiti ono što, možda, nikada i neće ili ne može shvatiti. Ne poznajemo sebe,
ne možemo rješiti ni vlastite probleme, a trudimo se poznavati druge i drugima
rješiti njihove probleme, koje ni oni ne razumiju. Valjda je lakše ublažiti
tuđu patnju i bol, nego vlastitu.
Sve ovo nema smisla, ali ipak sve
povezano zapravo znamo da je sve istina, to nije ni upitno. Ako nešto znamo to
je da nešto ne znamo. Čovjek je čovjeku uvijek bio nekakva vrsta enigme, samo
što ova enigma nema, možda, rješenja. Takva situacija je i danas, a vjerojatno
će biti i sutra i narednih dana sve do kraja svijeta ili do magičnog trenutka,
kada će čovjek sve shvatiti, a takvog čovjeka će sigurno proglasiti nekakvim
božanstvom ili slično.
Jedini način da ostvarimo uspjeh protiv
nepoznatog u nama je zapravo upravo to nepoznato. Izgleda da ne moramo nešto
shvaćati u potpunosti, kako bi to isto i koristili, primjenjivali u našu
korist. Možda će jednog dana, jedan san ili emocija otkriti sve što se krije u
psihi čovjeka i objasniti što to upravlja našim životima, a što nazivamo Ja.
Nema komentara:
Objavi komentar