POVIJEST SELA MATIĆI, DRUGI DIO

Drugi dio radne verzije "Povijest sela Matići"

Autor; Joso Orkić - Joza

I dalje molimo za pomoć oko ove teme, svaka sugestija, informacija, korekcija, kritika je dobrodošla, hvala.

3. LOKALITET SELA

L

okalitet današnjeg sela Matići ima jako dugu povijest. Život ljudi na ovom prostoru odvijao se još prije oko 4300 godina. Neolitičko naselje koje je tu postojalo pripadalo je Vinčanskoj grupi naroda. Arheolog Alojz Benac vršio je istraživanje tog lokaliteta 1957. godine za potrebe zemaljskog muzeja u Sarajevu i nazvao ga „Gradina“ ili „Gradić“ kako ga zovemo u Matićima .Na lokalitetu „Bjelike“ otkriveno je dosta sjekira sa usadnikom, a datira ih se u kasnoantičko doba. Benac kaže da je „Gradina“ služila tom naselju u Bjelikama kao nekropola ili groblje.

                 U vrijeme bosanske države, od Stjepana Kotromanića i kralja Tvrtka do Stjepana II Tomaševića, ovo područje pripadalo je bosanskoj biskupiji čije je sjedište bilo u Đakovu. Početkom petnaestog stoljeća gospodar je bio Hrvoje Vukčić Hrvatinić, a nakon pada Bosne 1463. godine pripadalo je Srebreničkoj banovini. Nakon pada Srebreničke banovine gospodari su bili velikaši iz Slavonije, Berislavići. Osmanlije su ovo područje zauzeli najkasnije 1537. godine. Prvih stotinjak godina turske uprave na ovom području žive pravoslavni Vlasi koji služe Osmanlijama kao graničari. Nakon što 1600. godine, Vlasi odlaze dalje na novoosvojena područja i naš kraj postaje pust, počinje ga naseljavati stanovništvo iz Primorja, Dalmacije, Like i Hercegovine. Vidi se to i po govoru kojim se govori u ovom kraju (Posavsko – ikavski). Prve obitelji koje dolaze, žive raštrkano uz obale rijeka Save, Briježnice i Tolise. Ne zna se je li netko živio i na dijelu prostora koji je sada selo Matići, ali za pretpostaviti je da jeste. Jedino naselje koje datira u to vrijeme je Utorkovište (Donja Mahala). U njegovom sastavu su buduća sela Donja Mahala, Tolisa, Kostrč, Ugljara i Matići.

4. TEORIJE O NASTANKU SELA 

Postoje tri legende o postanku sela ili dolasku prvih naseljenika koji su činili jezgru budućeg sela. Jedna od njih je ona o tri brata hajduka koja su  s obiteljima pobjegla iz Semberije i naselila se na prostoru današnjeg sela. Braća su bili Matuz, Dabo i Čobo. Druga legenda kaže da je na pusto mjesto došla trudna djevojka iz Slavonije, tu se porodila i ostala živjeti sa svojom kćeri. Stanovnici iz okoline su to mjesto zvali „tamo gdje žive mat i ći“ (mati i kći) a kasnije su ga po njima nazvali Matići. Treća legenda kaže da su dva brata čobana, Matija i Josip, došli sa svojim stadom i tu ostala. Po starijem Matiji selo dobije naziv Matići. Sve tri legende datiraju se između 1600. i 1650. godine.

5. MATIĆI KROZ POVIJEST

5.1. Nastanak sela Matići

                Nakon „Bečkog rata“ koji je trajao između 1683. i 1699. godine,ponovno počinje postepeno naseljavanje ovih krajeva. Vraćaju se starosjedioci, dolaze protjerani iz središnje Bosne i počinje nastanak današnjih sela. Selo Matići nastaje između 1717. i 1742. godine pod nazivom Matić Selište. Nakon što je izvršio obred krizme u Posavini, biskup Dragičević načinio je i prvi popis stanovnika Matić Selišta. Selo je tada imalo 14 obitelji s osamdeset i jednim stanovnikom.

Naziv selu najvjerojatnije su dali Austrijanci oko 1720. godine. Nakon završetka rata (šestog po redu) između Habsburške Monarhije i Osmanlijskog Carstva koji je završio mirom u Požarevcu 1718. godine granica je išla 5 do 10 kilometara u dubinu na desnoj obali Save. Austrijanci su svoju graničnu kotu obilježili imenom obitelji koja je tu živjela već neko vrijeme a to je obitelj Ante Matića (postoji podatak u matici krštenih crkve sv. Ivana u Županji o krštenju  Bartola sina Ante Matića iz Utorkovišta 1719. godine koji je živio u dijelu Utorkovišta koje je današnje selo Matići). Na Gradiću je u to vrijeme bila smještena konjička granična vojna postrojba sve do 1738. godine ( do skora se u Matićima govorilo da je na Gradiću bio dvorac Marije Terezije zbog pronađenih austrijskih novčića, mačeva i bodeža iz tog vremena). Selište je austrijski naziv za mjesto ili područje na kojemu živi više pripadnika samo jedne obitelji. Tako da je Matić Selište austrijski naziv kote na kojoj je bila smještena njihova  granična vojna postrojba.

                Zanimljivo je bilo obilježavanje granice oko 1719./1720. godine. Naime, granične komisije koje su bile zadužene za razgraničenje dvaju carstava postavljale su kamene oznake uz cestu. Kamena oznaka je nosila na sebi križ s jedne strane (Austrija) a polumjesec s druge (Turska). Jedna takva oznaka bila je kod rukavca zvanog Brana u Medvači ali taj je kamen srušen 1983. godine prilikom proširenja ceste u sklopu priprema za asfaltiranje iste.

                Iz crkvenih Matica župe Bijela dalo bi se zaključiti da je selo već 1750. godine nosilo samo ime Matići. Kao dokaz poslužiti će događaj zabilježen u Matici krštenih; dana 29. 05. 1750. godine krštena je Ana Kobašević, kćer Mariana i Mande rođene Antunović iz Matića. U Matici umrlih zabilježen je podatak o ukopu Mate Anđića (danas Pejići)koji je umro u 25 godini a sahranjen je 27. 7. 1763. g. Iz Matice vjenčanih izdvojeno je jedno vjenčanje; dana 11. 2. 1753. godine vjenčani su Marian (Ilije )Matuzović i Anica (Jure) Stojanović a svjedoci su bili Marian Matuzović i Ivan Knežević, svi iz Matića.

5.2. Tursko doba

               Nastanak sela nemoguće je povezivati s bilo kojom državom u to vrijeme jer je granica često mijenjana, močvarno zemljište nije bilo privlačno nikome, a pogotovo ne turskim vlastima. Nakon Beogradskog mira 1739. godine pa do okupacije 1878. godine selo je bilo u sastavu Osmanskog carstva. To je vrijeme kada Gradačac dobiva na važnosti kao granično utvrđenje  (od 1710. godine ima status kapetanije). Obitelj koja vlada gradom je bogata begovska obitelj koja je protjerana iz Budina i tu se nastanila a u znak poštovanja prema mjestu uzimaju  prezime Gradaščević. Gradaščevići su vlasnici sve zemlje od Gradačca do Save i tako je ostalo sve do 1856. godine kada je konfiscirana zemlja Huseina kapetana Gradaščevića. Husein kapetan Gradaščević (Zmaj od Bosne) najpoznatiji je pripadnik ove obitelji. Bio je vođa ustanka bosanskih muslimana u borbi za autonomiju Bosne od sultana. Proglašen je za vezira Bosne 1831. godine a poražen je 1832. godine u bitci na Stupu kod Sarajeva. Umro u progonstvu 1834. godine. Ima jedna priča iz našeg kraja o njegovu vladanju. Naime, priča kaže da je jedan kmet iz ove sredine ukra osam riba iz „košica“ svojeg susjeda. „Kad je čuo Uso kapetan za ovo, odma je zapovido da se dovede ti čoek i na licu mjesta mu osjekao ruku. Otale nitko više nije ništa ukrao dok je Uso bio živ“. Poznato je i njegovo davanje suglasnosti da fra Ilija Starčević sagradi prvu školu i prvu kapelu u Tolisi. Nakon njegove smrti sva zemlja koju je posjedovao privremeno je bila carsko vlasništvo koje je iznajmljivano raznim agama i begovima. To je bila i sudbina sela Matići. Porez koje su kmetovi plaćali bio je desetina, harač i begluk, kasnije su dodavani i drugi porezi ovisno o vlasniku zakupa (dimnjarina, krmačarina). Tako je bilo jos do 1848. kada je uvedena trećina kao standardni porez.

                Izbijanjem „Dubičkog rata“ između dva carstva (austrijskog i turskog) 1788. godine došlo je do velikog egzodusa stanovnika na desnoj obali Save. Naime, Turske vlasti iseljavaju svo katoličko stanovništvo uz Savu da ne bi pomagali austrijskoj vojsci. Sva sela su razorena i spaljena pa tako i naše selo. Najveći broj naših suseljana raseljen je u sela oko Tramošnice a jedan dio u sela oko Bijele gdje je bilo sjedište franjevačke župe kojoj je pripadalo selo. Nakon 1792. godine  rat je završio i narod se počeo vraćati na svoja spaljena i opljačkana ognjišta. Pisati o povijesti sela a ne spomenuti katoličku Crkvu, posebno franjevački red, bilo bi potpuno nemoguće jer se ta nit provlači kroz sve vrijeme postojanja sela i utkana je u svaku individuu od njenog rođenja pa do smrti. Od nastanka selo je pripadalo župi Bijela. Godine 1784. Tolisa postaje samostalna kapelanija a 25. 6. 1802. dodijeljen joj je naslov župe. Od tog vremena naše je selo sastavni dio franjevačke župe Tolisa do današnjeg dana.

Početak devetnaestog stoljeća obilježen je dodjelom naslova župe Tolisi. Gladne i sušne 1812. i 1813. godina imale su za posljedicu epidemiju kuge 1815. godine nakon koje su naša sela desetkovana i nisu se oporavila sve do 1848. godine. U crkvenom popisu iz 1813. godine nema podataka za selo Matići već je to zbirno sa selom Bok. Matići i Bok broje 93 obitelji sa 690 članova. Česte poplave, kao i suše, imale su za posljedicu širenje epidemija koje su uzrokovale veliku smrtnost stanovništva. Takva je bila 1830. godina kada je u našem selu zavladala dizenterija od koje je umrlo jako puno djece. Te godine kršteno je 28 novorođenčadi a umrlo je 37 žitelja sela.

                 Godina 1848. poznata je po uvođenju trećine u Posavini. Bosanski vezir Tahir – paša uveo je jedinstveni porez,„Trećinu“. Na ovo su prosvjedovali posavski seljaci pa ih je Tahir – paša  pozvao u Travnik. Među seoskim knezovima (ljudi koji su predstavljali svoja sela prema vlastima) bio je i matićki knez Pavo Mikić. Tamo su dobili takve batine da je Pavo Mikić umro nakon sedam dana po povratku iz Travnika.

                Prema crkvenom popisu iz 1855. godine selo Matići je imalo 82 obitelji, 100 bračnih parova s ukupno 552 žitelja.

                Nezadovoljstvo zbog uvođenja trećine kulminiralo je 1858. godine kada izbija „Protina buna“ na čijem je čelu bio pravoslavni pop iz Orašja, Stevan Avramović. U pobuni je učestvovao i jedan broj naših suseljana,nemamo podataka  da je netko stradao za vrijem sukoba.

                Turci su zapalili Orašje 1858. godine i iz njega protjerali pravoslavno stanovništvo,na tom mjestu su 1862. izgradili varošicu i nazvali je Donja Azizija. U nju su naseljeni 1863. godine muslimani protjerani iz Beograda, Šapca i Užica. Istovremeno je izgrađena i varošica na području Bosanskog Šamca, koja je nazvana Gornja Azizija. Tamo su u to vrijeme bile samo dvije obitelji, koje su se bavile trgovinom i imali su skelu za prijelaz preko Save. Tim dvjema obiteljima ponuđena je zamjena zemljišta. Pravoslavni trgovac Mihajlo Tasovac dobio je tada vlasništvo nad zemljom 40 kmetskih obitelji u Matićima. Tasovci su se preselili u Slavonski Brod odakle su upravljali svojim posjedima u Matićima. Njima pripada i dio zasluga što je Petar Draganović, stekao zavidnu naobrazbu u ono vrijeme. Oni su poticali Luku Draganovića da pošalje najstarijeg sina na školovanje. Zahvaljujući tome imamo kapitalno djelo Petra Draganovića „Narodni život i običaji u Matićima“. Djelo je nastajalo između 1907. – 1912. godine,gdje se nalazi neprocjenjiv  izvor podataka o životu ljudi u to vrijeme, ali i u Tursko doba.

Fra Stjepan Mikić – Švabić zabilježio je da su žitelji Matića, uz fizički rad, dali 60 zlatnih dukata za izgradnju župne kuće na Raščici (od 1875. godine samostana Tolisa).

               To je vrijeme i prva dva naša fratra: fra Ambroža Mikića koji je umro 1863. godine, kao student 4 godine bogoslovije i Marka Orkića (1839. – 1891. godine). Obadva su sahranjena na matićkom groblju „Crnac“.

                Crkveni popis iz 1864. godine, zabilježio je pad broja obitelji u selu u odnosu na 1855. godinu. Pad je simboličan sa 82 na 78 obitelji, ali onaj popis pred okupaciju iz 1877. godine ponovno bilježi pad i to na 72 obitelji. Bilo je to vrijeme „Velikog bosanskohercegovačkog ustanka“ (1875.- 1878. godine) nakon čega je Austro – Ugarska okupirala BiH 1878. godine. Iz Turskog doba treba izdvojiti gradnju Župne crkve koju je započeo fra Martin Nedić 1864. godine,i reći par riječi o školstvu u tom vremenu.

                Naime, opće je poznato da je prva Osnovna škola izgrađena zahvaljujući fra Iliji Starčeviću 1823. godine u Tolisi. Fra Ilija je imao dobre veze s Husein – kapetanom Gradaščevićem kojemu je učinio par usluga kod austrijskih vlasti, te mu je ovaj za uzvrat dopustio gradnju škole. Poslije 1840. godine kada je austrijski car Ferdinand I. dobio dozvolu za pokroviteljstvo nad školama katolika u Bosni, one su počele nicati kao pečurke poslije kiše. Službeno nigdje se ne spominje škola u Matićima, ali ima jedno izvješće u kojemu provincijal Čondrić 1872. godine, izvješćuje austrijskog konzula Teodorovića o utrošenim sredstvima za potrebe školstva, između ostalog spominje i školu u Matićima. Toliška škola je u Tursko vrijeme pomogla da se školuju i naša prva dva fratra.

               Dolaskom Austro- Ugarske izvršen je popis stanovništva 1879. godine. Selo Matići brojalo je 642 žitelja. Izvršena je i nova teritorijalno administrativna reorganizacija zemlje, tako je naše selo pripadalo prvo općini Kostrč (najkasnije do 1885. godine) a potom općini Donja Mahala, koja će to biti sve do 1945. godine. Međutim, najznačajnija stvar za naše mjesto i dalje nije riješena, i neće biti riješena sve do kraja Prvog svjetskog rata, vlasništvo nad zemljom koju obrađuju. I dalje su u velikom broju ostali kmetovi. Ovo pitanje zakonski je regulirano u Kraljevini SHS 1928. godine kada je i pravno ukinuto kmetstvo. Godine 1893. započeta je reforma školstva na prostoru BiH, pa je izgrađena škola u Boku 1894. godine koju su pohađala i djeca iz Matića (na temelju ovog podatka može se zaključiti da projekt „Čondrić“ nije zaživio, i da je ostao vjerojatno na ideji).

Iste godine izgrađena je i grobljanska kapela u groblju „Crnac“, koja je porušena 1972. godine. Nalazila se na samom ulazu u staro groblje (groblje je prošireno 1972. godine). Godine 1902. izgrađena je zavjetna kapela sv. Franji, koji je bio zaštitnik sela sve do 1963. godine(odlukom uprave Provincije određeno je da se sv. Franjo slavi samo u župnim crkvama, mještani su tada izabrali sv. Ivana za zaštitnika sela, slavi se 24. lipnja). Ova kapela porušena je najkasnije do1972. godine.

Na temelju popisa stanovništva iz 1910. godine, može se zamijetiti zamjetan porast broja stanovnika, u odnosu na posljednji popis. Po tom popisu selo je imalo 899 žitelja.

Treći dio "Prvi svjetski rat"

PRVA ŽNL POSAVINA

Nedjelja; 26. kolovoz 2018.

Stadion „Crna Mlaka“

2. kolo

Prva ŽNL Posavina

NK „Napredak“ – NK „Dubrave“ (1:0) 3:0

Strijelci:

1:0, auto gol (as. D.Neretljak-Cana)

2:0, I.Orkić-Don Jon

3:0, R.Vincetić-Roby

Do postizanja prvog pogotka, povremeno se mogla osjetiti nervoza u igri naših momaka, koja je po nama inicirana željom za postizanjem što ranijeg pogotka. Ovaj detalj naravno nikako ne može umanjiti više nego li zasluženu pobjedu NK „Napredak“.

Naime, niti u kom trenutku krajnji rezultat utakmice nije dolazio u pitanje. Igrači trenera I. Vincetića, dominirali su tijekom cijele utakmice, kontrolirali teren i u svim segmentima nogometne igre bili uspiješniji od gostujuće momčadi.

Ne želimo zvučati prepotentno, ali sa krajnjim rezultatom 3:0, mogu biti zadovoljniji gost, nego li domaćin.

Domaći igrači uz tri postignuta pogotka, uspjeli su ne realizirati još 6-7 izglednih šansi. Na drugoj strani momčad iz Dubrava imala svega dva upućena udarca u okvir vrata, od čega je samo ovaj drugi sredinom nastavka utakmice, imao nekakvog smisla.

Svjesni smo da je prvenstvo tek krenulo, da ga i nismo baš najbolje otvorili (opravdanje možemo tražiti i u činjenici da nismo imali kompletan sastav na raspolaganju). Naša, ali i konstatacija većine gledalaca je, da nakon nekoliko sezona ova momčad ima glavu i rep.

NK "Napredak" Matići 

Nogometna sezona jesen 2018./19.

SRETNO DALJE !

Rezultati 2. kola

Preuzeto sa https://nknapredakmatici.blogspot.com

POVIJEST SELA MATIĆI, PRVI DIO

Prvi dio radne verzije "Povijest sela Matići"

Autor; Joso Orkić Joza

TEMELJNE KARAKTERISTIKE SELA

S

elo Matići smješteno je na četrdeset i petom stupnju zemljopisne širine i osamnaest stupnjeva i četrdeset minuta zemljopisne duljine, nadmorska visina je između 84 i 86 metara.

         Ulaz u selo od pamtivijeka je bio na dijelu odvojka regionalne ceste Orašje Gradačac, nedaleko od mjesnog groblja. Groblje „Crnac“ nastalo je istovremeno kada i selo. Bilo je locirano van naselja skoro kilometar od prve kuće ali je rast sela izbrisao granice pa je ono postalo dio njega.  Prema raspoloživim podacima na groblju je sahranjeno između 4000 – 4500 stanovnika sela ali i drugih koji su izrazili želju da im tu bude posljednje počivalište.

          Glavna i najduža ulica u selu je ulica Bana Jelačića. Ona počinje od ulaska u selo iz pravca Tolise, prolazi kroz Josića kraj, ide kroz centar i nastavlja kroz Mikića kraj i Župelj do kraja sela. Na njenom završetku nastavlja makadamska cesta prema Čović Polju. Sve bitnije ulice imaju svoj početak na jednoj ili drugoj strane  ove ulica. Prva koja se odvaja s desne strane je ulica fra Grge Martića (Pejića kraj) dok je nasuprot nje ulica Braće Ribar (Mamića kraj). Na glavnom križanju u centru sela na desnoj strani odvaja se ulica Oslobođenja (Medvača).  Odmah nakon stotinjak metara  u ovoj ulici na lijevoj strani  odvaja se ulica Omaldinska. Omladinska završava u Radničkoj a prije toga ima odvajanje s desne strane za ulicu Ive Andrića (Pejičića kraj). U ulici Oslobođenja desno se odvaja ulica Prvomajska a pravo dalje cestom dolazi se do odvajanja s lijeve strane prema Boku. Na lijevoj strani u centru sela počinje ulica Vladimira Nazora. Na njenoj lijevoj strani odvaja se Posavska (Dragića kraj). Na početku Mikića kraja počinje ulica Braće Radić ( negdje je još zovu i Športska) koja prolazi pored crkve sv. Ivana Krstitelja i nastavlja do odvajanja s desne strane  za ulicu Ivana Gorana Kovačića (Draganovića sokak). Zanimljivo za ovu ulicu je to što ona nosi nekadašnje ime KUD-a a HKUD-o nosi ime Krunoslava Draganovića. Niže ulicom Braće Radić dolazi se do kraja sela zvanog Crna Mlaka u kojemu se nalazi seoski nogometni stadion. Na njenom kraju nastavlja se cesta prema Orašju i Kostrču.

            Stotinjak metara iznad ulice Braće Radića nalazi se odvojak za ulicu Radničku (Anića kraj). Iz ove ulice na lijevoj strani odvaja se ulica Borisa Kidriča. Na početku Župelja desno iz ulice Bana Jelačića odvaja se Župeljska a dvjesto metara više s lijeve strane ulica Matije Gupca.

DEMOGRAFIJA

             Prvi  naseljenici prema legendi su Matuz, Dabo i Čobo. Od njih su nastali Matuzevići i Dabići. Matuzevića nema više u selu (Ilja Matuzević, umro prije više od deset godina bio je posljednji muški Matuzević). Dabići su u dvije obitelji, Crljići i Marijančevići i potomci su Stipana i Grge Dabića iz Štitara. Prezime Dabić nosi i jedan dio Matkića Nikolića koji su promijenili prezime zbog razmirica u obitelji. Prezime Živković se spominje kao jedno od najstarijih u prvom popisu stanovnika iz 1742. godine. Danas Živkoviće čine tri obitelji. Živkovići Sorići su najstariji dok su Birtaševi i Dragići doselili iz Ugljare i Donje Mahale tijekom 20 stoljeća. Markovići (Anići) svi su potomci jedne obitelji (Jose Grgića i Ane Sejvanović) iako danas nisu usko rodbinski vezani. Razlog tomu je starost te obitelji koja je najbolje iskoristila prednosti života u zajednici s mnogo djece. Danas ova obitelj broji preko pedeset domaćinstava i najveća je u selu. Obitelj je došla u selo prije 1800. godine.  Podjednak broj domaćinstava imaju i Orkići ali su oni podijeljeni po prezimenu. Naime, Orkića ima 37 obitelji  od kojih je najviše Mrkonjića (13) a tu su još i Mitrovići, Babići, Davidovići, Antunovići, Žigići, Peje Lujina, Tuljkovi  i Čokići . Svi oni prezivaju se Orkić i jedna su od najstarijih obitelji, a nastali su od roda Matuzovića. Orkići su i Draganovići koji su nakon tri generacije promijenili prezime, ima ih oko dvadesetak domaćinstava u selu, pa bi i Orkića bilo preko pedeset obitelji. Prezime Orkić vodi porijeklo iz Bosanske Posavine (općina Orašje). Prezime Mišković nosi više obitelji (Bezerovići, Lukičići, Josići, Ćajići i Ružičići). Nije provjereno da li su svi istih korijena inače, to je treće prezime po brojnosti i jedno od najstarijih prezimena. Spominje se već 1755. godine, a nastalo je od roda Baotića. Mikići su drugo prezime po brojnosti ali  tu je više obitelji, misli se čak da su neki promijenili prezime u Mikić kao Vidići. Izvorni Mikići su u Mikića kraju i pod Župeljom a do njih su Adžilojići. Prezime Mikić nastalo je od roda Živkovića. Pejići su jedna od starijih obitelji, doselili iz Vidovica oko 1780. Izvorni Pejići žive u Pejića kraju, a za ostale nije sigurno da su istih korijena. Pejići su doselili oko 1780. godine a prije toga spominje ih se u Štrepcima. Ivići su se naselili oko 1840. godine uglavnom uz tok rijeke Briježnice. Imali su u svojem posjedu preko 500 dunuma uz Briježnicu. Oni su iz roda Dabića i potomci su Ante Dabića prvog poznatog kneza Matića, koji su po njegovu sinu Ivanu Dabiću promijenili prezime u Ivić. Ivanovići su obitelj koja se naselila oko 1800. godine. Ivanovići Doboševići doselili su iz srednje Bosne i čine današnje Ivanoviće dok je jedan dio, kao i kod Orkića, promijenio prezime u Pejičić. Pejičići su svi jedan rod potekao iz Ivanovića. Teritorijalno su Pejičići i Ivanovići s jedne strane i tvore Pejičića kraj a preko ceste su Markovići (Anića kraj). Martinovići su roda Dabića i potomci su Martina Dabića. Neretljak je prezime koje se datira u 1798. godinu i ima ga u Boku. Matićki Neretljaci su svi jedna obitelj a u selu ih zovu Kožurići. Obitelj je došla iz krajeva uz Neretvu po kojoj su uzeli prezime. Kamenjaši i najvjerojatnije Kamenjaševići su jedan rod. Došli su oko 1830. godine  iz Babunovaca (župa Bijela). Ivkići su doselili iz Vidovica 1907. godine  samo je jedna obitelj (Čelebići). Paradžikovići su isto jedna obitelj a u selu ih znamo kao Čičiće. Prvi Paradžikovići spominju su 1798. godine u Matici rođenih, što znači da su tu bili i prije. Porijeklom su iz Špionice. Nedići su doselili iz Tolise (Tunja kovač došao pred sam Drugi svjetski rat). Radnići su došli iz Vrlike kod Knina početkom dvadesetog stoljeća. Zanatlijska obitelj koja je obogatila selo svojim djelima. Grgići su potomci Grge Stipanovića čiji je sin Pero promijenio prezime u Grgić. Evići su iz Donje Mahale. Karlovići su stara i ugledna obitelj došla iz okolice Karlovca. Inače njihov rodonačelnik je Karlo Baotić, čiji su potomci uzeli prezime Karlić. Matkići Nikolići doselili su sredinom 19. stoljeća i jedna su obitelj. I ovoj obitelji dogodila se promjena prezimena pe je jedan dio obitelji uzeo prezime Dabić. Prgići su došli iz Donjeg Žabara 1947. godine. Mamići su doselili iz Boka oko 1830. Bojanovići su doselili oko 1889. godine (kovačka obitelj). Pavići su doselili iz Oštre Luke ili Boka. Prvi Pavići došli su u naša sela oko 1790. godine. Prezime Kopić je iz Oštre Luke kao i Brašnić i novijeg su datuma. Stanići su domaća obitelj a prezime je iz Gornjeg Svilaja (Juro Stanić oženio Katu Ivkić) i također je novijeg datuma.

            Nestala su neka stara prezimena a imala su duboke korijene u Matićima: Matuzevići, Kneževići, Džojići, Antunovići, Davidovići, Stojanovići, Anđići, Nevići, Nikolantići, Bušakovići, Žepići, Džebići, Kobaševići, Kneževići, Stjepanovići, Đurići, Babići, Jankovići, Čačići i dr..