Uoči Ilina, znamo kako je bilo, kako je
sad, a kako će biti ne znamo!
Sutra se
spominjemo starozavjetnog sveca Ilije proroka, nebeskog zaštitnika Bosne i
Hercegovine, a na taj dan mnogi slave i svoj imendan zbog popularnosti tog
imena u našim krajevima. Ilija prorok je jedan od rijetkih svetaca iz Starog
zavjeta koji se časti i slavi kao jedan od najvećih osoba u povijesti. Štuje se
u kršćanstvu, judaizmu, islamu, bahaizmu… Ime Ilija, prevedeno sa hebrejskog,
znači „Jahve je moj Bog“.
Običaj je u našem
kraju, uoči spomendana sv. Ilije, da djeca s plamenovima organiziraju procesije
u kasnu večer i noći kroz selo. Poznato kao lilanje, običaj procesija dugo je održavan i njegovan
dugo u našim selima. Svako selo je imalo takav običaj, iako su se pomalo
razlikovali običaji od sela do sela. Lilanjem se po starim vjerovanjima čuvaju
ljudi, životinje, i polja. Paljenje vatri je uvijek u vjerovanjima
simboliziralo život, zaštitu i svjetlost u tami života.
Sjećanja se bude
svake godine, kada vidimo prve naznake plamenova na putu, vrisku djece koja
nestrpljivo čekaju da krenu kroz selo. U novije vrijeme često miris raznih
goriva koja služe kao sredstvo izgaranja baklji, ali i u novije vrijeme više su
popularnije starije metode lilanja. Zvuk starih šerpica, napunjenih piljevinom
i zalivene gorivom kako bi lako gorjele, širio se kroz selo dok bi djeca veselo trčkarala i bila
zaista sretna, a roditelji zabrinuti trčkarali za njima da se ne zapale. Ostatci
izgorjelih guma i miris katrana širio bi se na sve strane nakon spaljivanja
raznih guma koje bi se često zavezale za bicikl ili motor pa tako vozile kroz
selo. Put bi pocrnio, od svega izgorjelog, zrak bi bio topao sa zadahom paleži
i mirisa nafte, mala svjetla širila bi se po prostranstvu ravnice i bila
vidljiva na neobičnim daljinama, veselje i sreća tu večer bi obuzela svakoga
tko bi im se prepustio. Dodatno veselje pružala je poznata fešta u Boku. Svi bi
rado išli u Milinu na dobru izvornu glazbu, kolo, sjesti pod šator i prepustiti
se mirisima i okusima tradicionalno pečenih janjadi i pečenica, druženje sa
poznatim i nepoznatim ljudima. Najljepše je krenuti pješke, svuda je mrak, ali većina nas
krene putem za Bok da proba i taj dio kolača. Glazba bi se čak čula do duboko u
Matića pa su Medvačani uvijek imali tu večer svirku uživo. Ono što je prije, u prošla
vremena, bio čest događaj i način proslave uz svirku na šargiji i violini,
prela i sijela, danas je postala rijetkost i samo običaj uoči Ilina.
Svakom godinom
polako se običaji i tradicija gase. Polako se gubi miris paleži i topline iz
zraka, sve je manje plamenova na seoskim putevima, sve je tiše vrištanje djece,
manje je ljudi koji se hvataju u kolo i koji se vesele običajima. Neki koji su
do prije par godina bili redoviti gosti u Milini uoči Ilina, danas ih nema jer
nisu dolazili na „odmor“ iz inozemstva. Sve je manje djece koja bi se lilala i
sretno pjevala kroz selo. Uvijek je smatrano da nas takve proslave i običaji
drže na životu, zajedno i da nas drže sretnima. Što će biti s nas kada više ne
bude običaja i proslava, kada ne bude više dječje pjesme kroz selo, garavih
puteva i plamenova u noći? Koji su razlozi svemu tome svima su jako dobro
poznati. Svi su svjesni problema koji nas ubijaju i proganjaju, istina je da i
svi sjedimo prekriženih ruku na prsima ne pokušavajući nešto promijeniti.
Dozvoljavamo da budemo potlačeni i izgubljeni, a sretni smo samo tu jednu večer
uoči Ilina kada vidimo posljednja svjetla plamenova koja blješte sa baklji, slabu
glazbu iz Miline i šačicu ljudi u kolu.
Nema koristi od
prigovaranja i optužbi, prebacivanja krivnje jedni na druge, nema smisla jer
smo svi odgovorni za situaciju u kojoj, što dalje idemo, nema izlaza. Odrasli
što se ne trude dovoljno da održe ono malo običaja i sreće što je ostalo, mladi
što ne slušaju ono malo odraslih koji ipak pokušavaju održati na životu
tradiciju i svi zajedno jer smo ostali tu. Ostali smo sami, ono malo što nas je
ostalo, prepušteni smo sami sebi, na milost i nemilost životu, ali nema koristi
od prigovaranja i riječi, potrebno je provesti riječi u djela.
Acta non verba!(
djela ne riječi!).
