Raskrižje i poziv!
Raditi nešto i
ispoljavati svoje namjere u svijetu, znači vjerovati u samog sebe i smatrati da
su djela vrijedna truda i zalaganja. Unatoč tome, nije svako počinjeno djelo
dobro, niti opravdano. Nije potrebno navoditi primjere lažnih uvjerenja u dobro
zbog kojih su počinjena mnoga loša, ružna i užasna djela. Ipak, sve je to dio
čovjeka i sve je to dio nas. Nerijetko se nalazimo na brojnim raskrsnicama koje
posjeduju bezbroj skretanja i puteva, kojima se je moguće uputiti, a najteži teret
pada na pojedinca, slabašnog čovjeka, a to je odabir puta. Izbor vlastitog puta
nije trenutak u životu koji bude i prođe. To je uzburkana budućnost, koja se
manifestira kao potencijal u sadašnjosti sa svim svojim prednostima i manama,
koje nerijetko znaju biti prikrivene ili indirektne. Sami smo sačinjeni od
vlastitih odluka koje donosimo na stalnim križanjima potencijala budućnosti,
sadašnjosti i prijašnjih iskustava.
Odabir svog puta
iskazujemo svijetu na različite načine, nekada to i nije potrebno jer se svaka
naša odluka ne tiče svijeta, ali moramo biti oprezni što ostavljamo za sebe, a
što dijelimo sa svijetom. Puno toga nas je strah podijeliti s drugima, jer se
plašimo neznanja, potencijala i suda drugih ljudi. Ne znamo kako će drugi
prihvatiti naše odluke i naše postupke, a time kako će i nas same prihvatiti.
To nikada nećemo saznati, osim ako prihvatimo rizik kritike i mogućeg kaosa pa
iznesemo sve što znamo, što nam smeta, čega se plašimo i što namjeravamo
učiniti sa sobom i sa svijetom. Predstaviti sebe svijetu, znači prihvatiti sve
osude, ali i pohvale, svijeta i prepustiti se mogućem kažnjavanju i nagradama
koje stoje ponuđene, otvoriti sebe utjecaju drugih i biti jedna od mnogih
karika koje su voljne učini svijet boljim i na koncu biti aktivni dio svijeta.
Kada se sami
otvorimo ranjivosti i kritikama, onda imamo pravo i sami osuditi i pohvaliti
nekoga zbog njegovih djela. Mnoge kritike i pohvale ne prođu u svijetu i društvu,
ne zato što su loše same po sebi, nego što su proistekle od ljudi koji sami
nisu bili spremni prihvatiti na sebe nešto slično. Najbolje pohvale i najbolje
kritike dobivamo od ljudi koji nam stoje kao konkurencija i od vlastitih
neprijatelja. Ako uspijemo zadiviti one s kojima se natječemo i protiv kojih se
borimo, tada zaista možemo reći da smo nešto uspjeli i postigli dobro u životu,
jer djela su nam bila toliko dobra, da su zadivila i one koji nam žele najgore.
Tek kada se
otvorimo ranjivosti, bit ćemo dovoljno iskusni i sposobni, a imat ćemo i prava
na to, da ukažemo na pogreške i dobra djela koja nas okružuju. Osim što ćemo
biti prilični da iskažemo svoje mišljenje, bit ćemo sposobni ponuditi rješenje
na probleme koje uvidimo i predati nagrade za dobra djela kojih budemo svjedok.
Tek kada izvadimo brvno iz svojeg oka, dovoljno dobro ćemo vidjeti trun u oku
bližnjega svoga, i moći ćemo bez problema i komplikacija izvaditi isti iz
njegovog oka, kako bi i on bio sposoban isto činiti drugima. Vađenjem vlastitog
brvna omogućujemo sebi vlastiti napredak, ali i napredak drugim ljudima, za
razliku od slijepog vađenja tuđeg truna, jer onda ugrožavamo prvo tuđi život i
tuđe dostojanstvo, a zatim ćemo pod utjecajem savjesti i stege svijeta biti
upropašteni i mi sami.
Nije važno koliko
smo trunja sebi izvadili iz očiju, sami smo svjesni svojih sposobnosti i
uspjeha, koje i drugi vide zasigurno, ali problem je kada drugi odbija pomoć u
liječenju svojeg sljepila. Nema smisla galamiti, ako drugi ne sluša, nema
smisla tražiti, ako drugi ne želi biti pronađen, tako nema smisla niti
pomagati, ako drugi ne želi pomoć, možemo napraviti samo štetu njemu, ali i
sebi, gubimo dragocjeno vrijeme i trud. Nemojte pomagati onima koji ne žele
pomoć, oni propadaju, a svojim utjecajem možete i vi propasti s njima, povući
će vas za sobom u pakao, odakle se nećete vratiti. Kako onda pomoći onima kojima
je nužna pomoć, a ne žele ju. Pružite vlastiti primjer dobrih djela i utjecaja
kako bi oni, čak i s velikim brvnom u oku, vidjeli veličanstvo vaših djela,
možda se i oni na kraju potrude izvaditi trunje iz svojih očiju. Velika je
katastrofa kada nas vode oni čije su oči zaslijepljene svim trunjem svijeta, ne
osjećaju svoje oči pa si ne mogu niti izvaditi trnje. Slijepi su za svo dobro u
svijetu, a nastoje sa svojim djelima, neka su dobra, iako rijetka, a neka vrlo
loša. Od svega treba razabrati žito od kukolja, žito pohraniti i ponovno
zasijati, a kukolj u oganj baciti da izgori i nikada više ne ponikne. Toliko je
problema oko nas, vrlo važnih problema, koji su davno prepoznati, čak su i
rješenja ponuđena od mudrih ljudi, ali nitko se ne obazire. Povadimo brvna iz
svojih očiju, kako bi povadili brvna iz tuđih i tako ostvarili sebi uvijete za
napredak. Pokažimo drugima put kretanjem po vlastitom, izabranom, dobrom putu
pa se sprijateljimo s ljudima koji nas počnu slijediti, jer za njih znamo da su
krenuli dobrim putem, a druge svojim svijetlom samo možemo pozvati, na njima je
i na njihovoj otvorenosti očiju kojim će putem krenuti.
