POVIJEST SELA MATIĆI, ČETVRTI DIO

Autor, Joso Orkić-Joza

5.5. Matići u komunističkoj FNR/SFR Jugoslaviji

           Plamen vjere i nade u povratak onih koji se nisu vratili s „križnog puta“ tinjao je cijele 1945. godine. Svake naredne godine bivao bi sve manji i sve udaljeniji ali je i dalje gorio u srcima onih čiji su najmiliji ostali tamo u daljini. Ta srca nisu mogla pomiriti se s činjenicom da nema njihovih hranitelja, zaštitnika i voljenih osoba. Ta srca nisu mogla prihvatiti novu vlast koja je u svojem revanšizmu i kažnjavanju ovog kraja išla do krajnjih granica ljudske izdržljivosti.

          Novonastala država FNRJ (Federativna Narodna Republika Jugoslavija) na čijem čelu je Josip Broz Tito, grozničavo je nastojala zadržati vlast osvojenu nakon završetka Drugog svjetskog rata. Država je devastirana i gladna. Da bi se opstalo i prehranilo silno raseljeno stanovništvo uvodi se porez u hrani i mesu koji su plaćali seljaci jer oni su jedini koji su proizvodili hranu. Primijenjen je Sovjetski model zadruga s ciljem veće proizvodnje hrane. Vrše se procesi suđenja „suradnicima okupatora“ i križarima ( vojnici koji se nisu predali novoj vlasti, krili su se po šumama 1946. a neki i do 1947. godine. Najpoznatiji križar u našem kraju bio je Marko Tomušić Škico, izdan je i ubijen 1946. godine).

           Selo Matići nije imalo niti jednog pripadnika partizanske vojske ali je imalo njihovih simpatizera koji su to naplatili dolaskom komunista na vlast. Po selima su formirani mjesni Odbori kao predstavnici vlasti. Njihova zadaća bila je bezuvjetno provođenja mjera i radnji što su ih donosile nove vlasti. Sjedište općine bilo je u Bosanskom Šamcu sve do 1955. godine.

           Narod u selu s teškom mukom i odbojnošću izvršavao je plaćanje svojih obaveza. Pokošeni ratnim vihorom u mnogim kućama ostale su samo udovice i siročad. Poznat je slučaj udovice Pave Markovića, Mare, koju je nova vlast progonila na razne načine a jedan od njih bio je zatvaranje bosonoge u podrum u kojemu je hladna voda bila preko gležnjeva ( uz sve to utopio joj se sin u Savi 15. 11. 1950. godine).

          U Matićima je osnovana Seljačka radna zadruga tijekom rujna 1945. godine ali odziv u nju bio je  skoro nikakav. U nju su ušli komunisti i njihovi simpatizeri te natjerani ljudi ucjenjivani na razne načine. Jedina dobra stvar koja se dogodila te godine jeste dogradnja i prelaganje Omladinskog i Vodeničkog nasipa koji je zadržavao vodu Save u njenom koritu sve do 2014. godine.

         Naredne godine 1946.  izvršena je prva nacionalizacija zemljišta. Zemljišni maksimum pojedinca bio je 10 hektara ili 100 dunuma. Sve preko tog država je nacionalizirala. U toj nacionalizaciji najgore su prošli Karlovići i  Vidići. Karlovićima je oduzeto zemljište na lokaciji današnjeg nogometnog stadiona a Vidićima lokacija zvana Mitrovićka. Ovo zemljište odmah je uključeno u Zadrugu tako da je na igralištu posađen šljivik a na Mitrovićki su izgrađene štale za zadružne konje i ostalu stoku u vlasništvu Zadruge.

        Mjesni Odbori bili su izvršna vlast koja je određivala i prikupljala poreze naših sumještana a činili su ih domaći ljudi koji su svoju poziciju zlorabili na razne načine. Subjektivizam i ucjene ljudi iz tih Odbora donio je mržnju i zavadu pojedinih obitelji koja je trajala do Domovinskog rata. Prvih sedam godina komunističke vladavine bile su izuzetno teške za stanovnike Matića i okolnih hrvatskih sela. Kroz tih sedam teških godina filtrirala se jedna klika ljudi koji će vladati selom sve do devedesetih godina. Činjenica je da su to sve bili domaći ljudi koji su u vlast ušli kao simpatizeri partizana (samo dvoje u Matićima) ili natjerani ljudi raznim ucjenama pogotovo bivši pripadnici Njemačke vojske. Kasnije početkom pedesetih javlja se jedan broj mladih ljudi željnih boljeg života i postaju članovi Komunističke Partije Jugoslavije. Oni su iskoristili sve blagodati vladanja i priskrbili sebi i svojoj obitelji znatna materijalna sredstva i druge pogodnosti koje donosi vlast. Na drugoj strani bila je većina mještana koja je prezirala vlast živeći u siromaštvu a za plaćanje obaveze u hrani i mesu išla je raditi u Slavoniju za kilogram brašna dnevno.

           Dana 15. 11. 1950. godine u ranojutarnjim satima ( oko pola četiri ujutro) krenula je grupa od preko stotinu nevoljnika skelom preko Save u Slavoniju. Tog jutra bilo je veliko nevrijeme i uslijed velikih valova skela se potopila a s njom u dubinama hladne vode završilo je 86 ljudi, žena i djece. Bile su to osobe različitih potreba. Jedni su išli prodavati korpe, drugi voće, treći duhan a bilo je i onih koji su išli raditi za moći platiti obaveze i prehraniti članove obitelji. Neki od naših sumještana išli su u Vinkovce na vašar prodavati korpe,truljice, kod zubara ili se fotografirati za osobne dokumente. Među onima koji su se utopili bilo je i devetnaest naših sumještana:

1.       Kaja Orkić  r. Mišković, kći Matina, rođena 11. 8. 1902. godine

2.       Janja Orkić r. Mijić,  kći Ilijina, rođena 7. 12. 1894. godine (nepokop.)

3.       Mara Matkić r. Pejičić, kći Pejina,  rođena 1894. godine

4.       Luja Dabić Matkić r. Benković, žena Grge, rođena  1897. godine

5.       Luja Ivić r. Mikić, kći Marijana, rođena 1899. godine (nepokopana)

6.       Marko Orkić Babića, sin Ilije, rođen 1901. godine

7.       Joso Kamenjaš, sin Mate, rođen 1906. godine (nepokopan)

8.       Mara Neretljak r. Mišković, žena Lukina, rođena 1906. godine

9.       Manda Mikić r. Mišković, kći Peje, rođena 1908. godine

10.   Kata Radnić r. Ivić, kći Mike, rođena 1909. godine (nepokopana)

11.   Florijan Radnić, sin Petra, rođen 1934. godine (nepokopan)

12.   Anka Matkić r. Mikić, kći Pave, rođena 1914. godine

13.   Marijan Mikić Vidića – Ban Raguz, sin Ive, rođen 1918. godine (nep.)

14.   Marija Marković r. Ivić zvana Beba, kći Ilje, rođena 1921. godine (ne.)

15.   Kata Mikić Tomića, kći Ive, rođena 1930. godine (nesahranjena)

16.   Ilija Neretljak Kožunića, sin Mate, rođen 1931. godine (nepokopan)

17.   Ivo Neretljak Kožunića, sin Mate, rođen 1933. godine

18.   Iljo Marković, sin Pave, rođen 1934. godine (nesahranjen)

19.   Slavica Dominković, kći Ilje, rođena 1930. godine

         Dvoje naših sumještana preživjelo je potapanje skele: Mato Matkić – Skejo i Manda Orkić r. Ivić. Bilo je raznih tragedija ali ova je najveća u jednom danu. I sve to gladne 1950. godine.

           

         Slavica Dominković

               

           Mara Neretljak 

              

         Ilija Neretljak

                Prema popisu iz 1948. godine što su ga provele nove vlasti selo je imalo 1290 stanovnika što je manji broj u odnosu na popis iz 1939. godine. Drugi svjetski rat i poratna neizvjesnost učinili su svoje.

                 Sedam gladnih godina (ni narednih desetak nije bilo puno bolje) završilo je ukidanjem obaveze u hrani i mesu 1952. godine. Te godine osnovan je nogometni klub Napredak Matići te započele su pripreme za izgradnju Doma kulture. Nogometni klub imao je igralište na Doli dok je na današnjem terenu i dalje bio šljivik.

                  Godina 1953. donijela je velike promjene unutar same države. Te godine umro je Staljin, diktator Sovjetskog Saveza koji je od 1948. godine vršio pritisak na Tita da prihvati njegovo tutorstvo a od 1949. da stupi u Waršavski pakt. Veliko olakšanje od vanjskog pritiska odrazilo se i na stanje u zemlji. Te godine ukinute su sve seljačke radne zadruge sovjetskog tipa i prešlo se na samoupravi model poslovanja zadruga. Zadruga u Matićima unatoč bojkotu mještana ipak se održala do 1953. kada se osnova kooperativna zadruga Matići a 1954. godine sjedinjuje se s zadrugama u Oštroj Luki i Boku i nastaje OOK „Bok“, ispostava Matići. Dom kulture u Matićima dovršen je 1953. godine. Bila je to polivalentna građevina u kojoj je bila kino dvorana s binom i malenom prodavaonicom namirnica, ugostiteljski objekt (gostiona) i ambulanta.

              Prema popisu stanovništva iz 1953. godine selo Matići brojalo je 1357 stanovnika čime ne nadmašen broj iz 1939. godine.

              Nakon rata kao i prije njega u selu djeluje jedan određeni broj zanatlija kao što su; kovači, krojači, obućari, kožušari, kolari i dr. Izgradnjom mlina i rezare (pilane) 1954. godine javlja se i još jedno zanimanje, stolar. Mlin i pilana sagrađeni su odmah iza Doma kulture. Matićka „ rezara“ bila je najbolja i najmoćnija u čitavom kotaru. Pokretao ih je dizelski motor sve do 1971. godine.  Izgradnjom ovih objekata otvorio se niz novih radnih mjesta (doduše za podobne) i uz reformu zadruge stvarana je baza za normalnije uvjete života  u selu. Uveden je novi pravedniji način oporezivanja seljana, porez na osnovi katastarskih prihoda.

              Dana 1. 1. 1955. godine Orašje postaje općinsko mjesto u čijem je sastavu naše selo do današnjih dana.

                Prelaskom na kooperativni način djelovanja zadruge, odnosno stapanje sa zadrugama u Boku i Oštroj Luki, pod nazivom OOK „Bok“, naročito nakon zakona o zadrugama iz 1958. godine, dolazi do velikog zaokreta u proizvodnji poljoprivrednih proizvoda. Po novom zakonu zadruga nabavlja sredstva i otkupljuje viškove proizvoda, što je višestruko uvećalo prinose i prihode domaćinstava. Zadruga je počela nabavljati vrbovo pruće (američka crvena vrba, šiba) od kojeg su se izrađivali različiti korparski proizvodi, primjenljivi kako u poljoprivredi tako i u kućanstvima. Prve nasade u Matićima zasadili su kooperanti već 1960. godine, zahvaljujući jednom našem suseljaninu koji je odselio iz Matića šezdesetih godina u Orašje. Taj Matićanin bio je Pavo Dabić, jedan od osnivača korpare „Uzor“ u Orašju. Početak šezdesetih godina obilježile su izgradnje zadružnih objekata. Tako su izgrađeni objekti na „Mitrovićki“ u vidu skladišta za razne poljoprivredne proizvode, kojih je sve više bilo nakon uvođenja novih sorti pšenice i kukuruza (objekt je jedno vrijeme služio kao skladište korpare).

               Tih godina nestao je veliki broj vodenica na Savi i prešlo se na mlinove po selima koje su pokretali  dizelski motori.. Prva trafostanica u Matićima izgrađena je 1958. godine. Elektrifikacija je dovršena 1963. godine. Mlin je radio negdje do kraja 70-tih, kada su ga električni mlinovi poslali u povijest. „Čekićari“ su krenuli u prodaju 1975. godine, a mlin je prestao raditi prije 1979. godine.

             Federativna Narodna Republika Jugoslavija donijela je 1962. godine zakon o oprostu ili aboliciji za sve učesnike „neprijateljskih“ vojski u Drugom svjetskom ratu. Time je teret prošlosti ostao iza,  opći progres i napredak našeg sela kreće nakon Ustava iz 1963. godine, kada i zemlja mijenja naziv u  Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.

              Ovaj podatak da selo kreće naprijed potvrđuju i podaci o broju stanovnika. Da stvari kreću na bolje i to višestruko govori podatak da je po popisu iz 1961. godine, bilo 1487 stanovnika, a nakon te 1963. godine, životni uvjeti se poboljšavaju i već na popisu iz 1971. godine, vidljiv je veliki porast broja stanovnika. Te 1971. godine broj stanovnika iznosio je 1792 što je porast za više od tristo žitelja.

            Procvat sela kreće sredinom šezdesetih godina, broj stanovnika raste iako se ovo vrijeme više ogleda po odlivu stanovnika u gradove nego li po naseljavanju novih stanovnika. Industrijalizacija koja je tih godina zahvatila Orašje odvela je jedan broj naših suseljana u Orašje i Ugljaru. Unatoč tomu selo  rapidno raste i širi se na ono malo zemlje što je u katastru pripadalo katastarskoj općini Matići.

                          

  Rado Radnić, vlasnik prvog automobila u selu

            SFR Jugoslavija potpisala je tzv. „Protokol“ 1966. godine s Vatikanom. Ovim činom Vatikan je priznao Jugoslaviju s njenim političkim uređenjem i rukovodstvom što je donijelo olakšanje prvenstveno katoličkoj crkvi i njenim vjernicima. Plod toga sporazuma je i crkva u Matićima. Izgrađena je kao kapela 1967. godine veličine 12 x 6 kvadratnih metara. Nakon što je dvaput proširivana sada je to crkva veličine 22 x 12 kvadratnih metara. Skromnih proporcija ali je trudom i zalaganjem svojih mještana postala jedna od najljepše uređenih i najbogatije umjetninama urešenih crkava.

                                   Kapela 1968. godine                                        

Crkva 2018. godine

               

             Iste godine, 1967. 14. veljače utemeljeno je dobrovoljno vatrogasno društvo Matići. Članovi ovoga društva dali su značajan doprinos u gašenju požara i sprječavanju velikih tragedija. U godinama prije utemeljenja društva požari su bili nažalost česta pojava i uz poplave, suše i bolesti predstavljali su najveće neprijatelje stanovništvu. 

         Te godine dogodila se jedna od najvećih kontroverzi uopće. Naime, 10. 9.1967. godine pripadnici službe državne sigurnosti (UDB) oteli su Krunoslava Draganovića i vratili ga u zemlju. Bila je to vijest na koju je reagirao čitav slobodni svijet ali Draganović je ostao u Jugoslaviji sve do njegove smrti 1983. godine. Doprinos i djelovanje Krunoslava Draganovića  između 1943. i 1963. godine nemjerljivi su za hrvatski narod.

  „ U galeriji svećenika pitomaca Zavoda sv. Jeronima Krunoslav Draganović nedvojbeno zauzima posebno mjesto i svojom bogatom ličnošću i djelatnošću na znanstvenom polju, još više svojom izvanrednom, upravo herojskom požrtvovnošću u spašavanju tisuća ugroženih ljudi u teškim poratnim godinama što ga čini jednim od najzaslužnijih Hrvata dvadesetog stoljeća“, ovako je ukratko opisao život i djelo K.D. svećenik i književnik Milan Simčić                                                                                      

      Krunoslav Draganović, 30. 10. 1903. – 3. 7. 1983. godine

                                                

5.5.1. Novija povijest sela 

           SFR Jugoslavija potpisala je sporazum 12. 10. 1968. godine sa Saveznom Republikom Njemačkom o slanju naših radnika na privremeni rad u tu državu. Prvi naši mještani otišli su u Njemačku u proljeće 1969. godine.

             U Matićima od 1969. godine, djeluje lovačka sekcija Matići ( do Domovinskog rata sekcija je bila Matići/Bok) kroz koju je prošlo više od devedeset lovaca. Prvi predsjednik sekcije bio je Ivo Matkić. Inače, sekcija je djelovala u sklopu lovačkog društva „Sava“ Orašje. Prije toga naši lovci su bili članovi lovačkog saveza BiH, kotar Bosanski Šamac. Od 1955. godine, osniva se LD „Sava“ Orašje, u čijem sastavu su i matićki lovci.

            Početak sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća vrijeme je kada će nestati stari Matići. Veliki broj naših sumještana otići će u Njemačku i Austriju samo da zaradi za novu kuću, gospodarske zgrade ili kupi još nešto zemlje i nakon godinu, dvije ili tri već su bili natrag. Ovako je postupila većina ali bilo je i onih koji su ostali do mirovine ili tragično stradali na gradilištima.

            Zadruga OOK Bok 1963. godine ulazi u sastav zadruge Orašje a zadruga Orašje integrira se u UPI Sarajevo 1971. godine. Te godine u centru sela pored Doma kulture, izgrađeni su zadružno skladište i prodavaonica mješovite robe (oboje teško stradalo u ratu devedesetih i porušeno).

              Kulturno umjetničko društvo osnovano je 1973. godine pod nazivom KUD „Petar Kočić“ Matići i imalo je tridesetak članova. Nije dugo trajalo i došlo je do prekida rada društva da bi se ponovno osnovalo 1976. godine, ovaj put kao KUD „Ivan Goran Kovačić“. U sklopu društva djelovale su pjevačka, dramska, recitatorska i folklorna sekcija. Osoba koja je obilježila rad KUD-a do rata svakako je Pejo Mikić – Mrkin. Tijekom rata KUD nije djelovao a obnovljeno mu je djelovanje odmah nakon rata. KUD „Ivan Goran Kovačić“ mijenja ime u HKUD dr. Krunoslava Draganovića, 1998. godine. Koliko je Pejo Mrkin obilježio prijeratni život KUD isto tako zaslužan za njegovu opstojnost i rad nakon rata je Pejo Pejić – Lele.

                      KUD Ivan Goran Kovačić na Posavskim večerima kulture 1976. godine  

    

        Matići su već tada prepoznavani i nadaleko čuveni po korparstvu a od 1974. godine započinje još jedan uzlet, onaj nogometni,  koji će pronijeti slavu imena sela diljem BiH i bivše države Jugoslavije. Ekipa „nogometnog kluba „Napredak“ iz Matića osvojila je prvi pehar lista Zadrugar što je bio vrhunski uspjeh u to vrijeme.

                        

            Momčad NK „Napredak“ Matići osvajač kupa Zadrugara 1974. godine pod vodstvom  legendarnoga trenera Tonka Vukušić – Cico

Gornji red: trener prof. Tonko Vukušić - Cico, kapetan Luka Neretljak - Faizan, Mato Mikić - Puc, Blaž Orkić - Tarzanov, Jadranko Mikić, Ivica Džijan - Stipić (Bok), Marijan Mikić - Mića, Marijan Mišković – Kraljević

Donji red: Pejo Marković – Šija, Marijan Pejić - Škico, Joso Dabić - Ćoso, Blaž Dabić –Blaško

        

       Momčad NK Napredak Matići osvajač po drugi puta kupa Zadrugara 1984. godine pod vodstvom trenera Seada Hadžihalilović – Kočo

Gornji red: Mato Nedić – Bela, Pejo Marković – Šija, Blaž Orkić – Đurić, Joso Marković – Ćuna, Ivo Mišković – Ija, vratar Krešo Filipović (Županja), Slavko Draganović – Dnevnica, Anto Mikić – Munja, Luka Perić – Borac (Bok), trener Sead Halilović, Anto Ivkić

Donji red: Joso Mišković – Borovnica, vratar Zlatko Mikić, Marko Martinović – Bakin, Pejo Pejić – Brzi, Mato Marković – Spasoja, Goran Mikić – Meši, Marijan Mikić – Mića, Stanko Pejičić – Loza, Ivo Mikić – Ivek

          

              Momčad Napredak Matići treći puta osvajač  Zadrugara 1990. godine pod vodstvom trenera Miroslava Pavić – Fića

Gornji red: trener Miroslav Pavić – Fića (Županja, RH.), Luka Ivanović – Čarug, Anto Dabić – Vučko, Pero Mikić – Pirso, Dragomir Pejić – Zuba, Tunjo Orkić – Džonson, Anto Mikić – Munja, Marko Pejić – Ćuka, Martin Plavšić – (Bošnjaci, RH.)

Donji red: Dragan Brkić – Duda (P. Podgajci, RH.), Stanko Pejičić – Loza, Hravoje Lončarević – Caka (Županja, RH.), Drago Dabić – Boca, Željko Dabić – Želja, Mato Marković – Mazalo, Salih Zulfić – Salko

                            

           Najljepši dio priče s finala kupa Zadrugara 1984. godine 

   

           Nogometni klub Napredak postigao je velike uspjehe tijekom svog postojanja a najveći su; tri kupa Zadrugara, plasman u regionalnu ligu Sjever BiH 1984. godine te plasman u Republičku ligu  BiH,skupina Sjever 1988. godine. Ovo su uspjesi kluba do Domovinskog rata.

          Treba napomenuti kao je u Matićima osnovan i drugi nogometni klub, NK „Matići 88“  1988. godine, koji je odmah prve godine postojanja osvojio prvo mjesto u općinskoj ligi Orašje i prešao u viši rang natjecanja, Posavsko – podmajevičku ligu. Tamo je ostao do početka Domovinskog rata. Nakon rata nije obnovljen rad kluba ali ostala je činjenica da su Matići bili jedino selo s dva registrirana nogometna kluba u BiH.  

          Potkraj sedamdesetih počinje i infrastrukturna promjena centra sela. Ruši se stari mlin, rezara i zgrada Doma Kulture te započinju radovi na izgradnji Omladinskog doma (današnji Dom mladeži). Radovi na izgradnji ovog objekta dovršeni su 1980. godine. Ova višenamjenska zgrada sadržavala je kino dvoranu s binom, ambulantu, mjesni ured koji je bio ujedno i matični ured, samoposlugu i banku.

         Prije ovoga izgrađena je nova školska zgrada dovršena 1977. godine. U jesen te godine primila je u svojim prostorijama prve učenike i učitelje. Školstva se namjerno ne dotičem jer to je nešto što zaslužuje više pozornosti i temeljitiju obradu pa će biti zasebno obrađeno.

         1983. godine izgrađena je nova svlačionica na nogometnom stadionu za potrebe nogometnog kluba koji je tih godine bilježio svoje velike uspjehe i u tri godine tri puta ulazio u viši rang natjecanja. Također radilo se s omladinskim pogonom čija je juniorska ekipa uvijek bila u vrhu općinskog  nogometa. Onaj koji je obilježio rad s omladinskim pogonom svakako je Luka Pejičić – Badža. Od sredine osamdesetih radio je i sa seniorskim ekipama.

        Izgrađeno je mnogo farmi za potrebe stočarske (uglavnom tov svinja i bikova) i peradarske proizvodnje. Domaćinstva su posjedovala uglavnom manji broj krava i proizvodila mlijeko te tako donosila dopunski prihod obiteljskom proračunu. Otkupna stanica za mlijeko bila je u zadružnom skladištu koje se nalazilo u  centru sela.

        Prema popisu iz 1981. godine selo je imalo oko 450 domaćinstava s 1965 stanovnika.

        Korparstvo je imalo veoma visok utjecaj na ubrzani razvoj sela. Pogotovo kada je desetak ljudi iz Matića počelo baviti se „švercom“ korpe. Prodavali su od Triglava do Gevgelije. Sredinom osamdesetih zabilježena je rekordna proizvodnja duhana čijom se proizvodnjom bavio značajan dio populacije. U to vrijeme u istoj obitelji rađen je duhan, plelo se, išlo u Orašje na razne poslove, bavilo stočarstvom i proizvodnjom mlijeka. Bilo je zlatnih desetak godina u životu sela. Sredinom osamdesetih godišnje je u selo stizalo po desetak traktora i pedesetak automobila (Stojadini), građene su nove kuće i gospodarske zgrade. Svatko tko je htio i mogao raditi imao je posla i mogao je zaraditi. Svoj vrhunac selo je dostiglo 1991. godine. Po popisu iz te godine selo je imalo oko 500 domaćinstava i 2031 stanovnika. Bio je još jedan događaj koji zaslužuje pažnju.

         Naime, u subotu 19. 8. 1989. godine tijekom nogometne utakmice u sklopu prvog kola Republičke lige BiH između Napretka iz Matića i Hajduka iz Orašja koja i inače završila 1:1 došlo je do incidenata po završetku iste. Nezadovoljni navijači napadali su suce utakmice pa je pozvano milicijsko pojačanje. Po dolasku pojačanja došlo je do smirivanja situacije. Kasnije te večeri trojica naših sumještana odvedena su u milicijsku stanicu u Orašje poradi davanja izjave o događajima toga dana. Tom prilikom milicija je upotrijebila silu i svu trojicu prebila da su otisci cipela bili po tijelu više od mjesec dana. Na vijest da će još dvadesetak mještana biti privedeno, počelo je spontano okupljanje u centru sela. Narod je bio nezadovoljan postupkom organa vlasti i počeli su povici da se ide masovno u Orašje u znak prosvjeda. Na ovu vijest okupio se još veći broj navijača, članova uprave i igrača čvrstih u odluci da se ide, pa što bude. Formirana je kolona koju je predvodio Mato Nedić -  Bela, legendarni navijač i član uprave kluba. Nošena je zastava Jugoslavije i slika Josipa Broza Tita. Kolona između dvjesto i tri stotine nezadovoljnika došla je pred milicijsku stanicu i prosvjedovala protiv daljnjih uhićenja i već učinjene torture nad našim suseljanima. Prosvjed je generalno gledano uspio, novih uhićenja nije bilo. Poslije sam čuo da je urgirao jedan visoko-pozicionirani djelatnik MUP-a, rođen u Matićima, da situacija ne bi eskalirala. Bilo kako bilo, bio je to prvi javni prosvjed nakon 1971. godine na prostorima bivše Jugoslavije. Nekako u isto vrijeme Slobodan Milošević, držao je poznati govor na Gazimestanu kojim je najavio događaje koji će se događati par godina poslije. Rat.

PETI DIO


USKORO