Iako je prošlo 30 godina od teških (najtežih) događanja za selo Matiće u obrambenom Domovinskom ratu sjećanja su svježa i neizbrisiva kod svih onih koji su bili sudionici istih ili su obitelji junaka koji su svoje živote uklesali u slobodu čiji smo baštinici. Bilo je to vrijeme krvi i ponosa. Tijekom osam dana (27. studenog – 5. prosinca 1992.) odvijala se ratna i ljudska drama na crtama obrane dvije matićke satnije 2. bojne 106. HVO brigade Orašje, na oraško – šamačkoj bojišnici („oraški džep“ – posljednji slobodni dio Bosanske Posavine uz rijeku Savu).
Samo mjesec dana nakon velikog uspjeha združenih snaga HVO i HV i oslobađanja istočnog dijela općine Orašje (Vidovice i Kopanice), 25. studenog 1992. krenula je akcija OG (operativna grupa) Orašje u zoni odgovornosti 3. bojne 106. brigade HVO Orašje, operacija nazvana „Đurića šuma“. Tenkisti 106. brigade (interventni vod OMS), dragovoljci iz svih bojni 106., izvidničko diverzantske grupe i VBM (SPOS) krenuli su i izveli akciju s velikim uspjehom. Zauzeti su neprijateljski položaji, a neprijatelj se u neredu razbježao. Dana 26. studenog izvidnici 2. bojne su tijekom izviđanja zamijetili prazne bunkere neprijatelja u koje je tijekom popodnevnih sati ušla matićka Prva satnija. Bio je to, pokazalo se, ishitren potez bez dovoljno promišljanja. Prva satnija je zauzela slabo utvrđene položaje neprijateljskih snaga na domak sela Čović Polje. Tijekom noći, na taj prostor (Čović Polje), neprijatelj je dovukao sve raspoložive interventne snage pa čak i satniju specijalne policije iz Vukovara. Spremalo se vatreno jutro 27. studenog i početak, kako mi u selu kažemo, bitke za Matiće.
Već oko 4 sata ujutro započeo je strahoviti topničko – minobacački napad pa našim selima i crtama obrane. Posebno je žestoko bilo na dijelu koji je držala naša Prva satnija. Već oko sedam sati tog jutra bilo je jasno da nedostaje municije jer je tijekom tri sata ispucano sve što se ponijelo. Oko sedam ujutro krenuo je napad neprijatelja tenkovima, pragama i živom silom po cijeloj crti obrane 106. brigade HVO Orašje. Najjači napad bio je u zoni sela Čović Polje prema dijelu koji su držale dvije matićke satnije. Pripadnici Prve satnije su imali prve ranjene i bezizlaznost situacije je nalagala povratak u svoju crtu obrane. Oko osam sati započelo je izvlačenje Prve satnije uz velike gubitke za naše pojmove. Između osam i devet sati ujutro imali smo nekoliko lakše ranjenih, dva teško ranjena (Blaž Karlović Pop i pjesnik Pejo Pejić – Lele) te jednog smrtno stradalog pripadnika matićke Prve satnije. Poginuo je Željko Radošević (25. ožujka 1969. – 27. studenog 1992.), koji je u Matiće došao s brčanskog dijela ratišta zajedno sa suprugom Slađanom prije samo mjesec dana. Nastavilo se granatiranje naših sela, posebno je stradalo selo Matići s nekoliko pogođenih i uništenih kuća.
Sutradan, 28. studenog, smanjio se intenzitet djelovanja topništva i minobacača pa su krenule izvidničke grupe u pregled terena i provjera i lociranje neprijateljskih snaga. Jedna naša grupa koju je predvodio zapovjednik 3. voda Druge satnije Matići, Pavo Ivkić Pavlin, naišla je na izvidničku grupu neprijatelja i došlo je do kontakta. Tom prigodom smrtno je stradao Pavo Ivkić Pavlin (1. lipnja 1950.–28. studenog 1992.), suprug Katice i otac Mihaela i Siniše, sin Peje i Ruže. Ostala dvojica nisu ga mogla iznijeti jer je jedan bio ranjen i povukli su se na naše položaje i podnijeli izvješće dozapovjedniku Druge satnije, Stanku Pejičiću Lozi, koji je odmah oformio grupu za izvlačenje od par izvidnika, koji su se tu zatekli, i krenuo sa njima po poginulog časnika. Neprijatelj je postavio zasjedu u vidu snajperista koji su raspoređeni u blizini tijela poginulog Pavlina i čekali dolazak naših momaka. Po dolasku na mjesto izvlačenja i pokušaja da se isto izvede snajperskim hitcem pogođen je dozapovjednik Druge satnije Matići, Stanko Pejičić Loza (27. svibnja 1967.–28. studenog 1992.), veliki nogometaš NK „Napredak“ Matići, suprug Ljubice i otac prije par mjeseci rođenog Denisa (kasnije nogometaša Napretka), sin Đure i Mare, koji će za samo dva mjeseca izgubiti i drugog sina Eugena. Odmah nakon Stanka smrtno je pogođen Marko Pejić Pekar (23. svibanj 1969.–28. studeni 1992.), izvidnik „Škorpiona“, nogometaš NK „Napredak“, neoženjen, sin Stjepana i Janje. Akcija izvlačenja je propala i višestruko se zakomplicirala. U tom trenutku su trojica naših bojovnika ležala na ničijoj zemlji. Vijest se pronijela kao vihor slobodnim dijelom Posavine. U Matiće je došlo cijelo zapovjedništvo 2. bojne i pokušavalo smiriti situaciju i razumno reagirati u donošenju daljnjih odluka i postupanja. U popodnevnim satima istoga dana formiran je i treći tim, samoinicijativno, krenuli su prema mjestu stradanja naših bojovnika. Odmah po dolasku, opet snajperom, pogođen je izvidnik Miroslav Marković Sisić (14. siječnja 1969.–28. studeni 1992.), novopečeni mladoženja, suprug Kate i sin Marijana i Ruže, koji je preminuo na putu do bolnice. Agonija se nastavila, izdata je zapovijed da nitko više ne poduzima ništa do sutradan.
Osvanuo je 29. studeni, mučan za sve u selu, a pogotovo za one u izbjeglištvu jer su se širile dezinformacije o broju poginulih pa je u aktivnu ratnu zonu došao veliki broj civila što je dodatno otežavalo ionako težak položaj. U takvoj situaciji neprijateljski su diverzanti izveli diverzijski napad na našu otpornu točku (bunker) broj 2 Druge satnije Matići, kojom prigodom je teško ranjen i ubrzo iskrvario Stanko Pejičić Toza (24. kolovoza 1961.–29. studenog 1992.). Stanko je suprug Miroslave, otac Ilije i Suzane, sin Ilje i Mare, bivši nogometaš omladinskog pogona Napretka i seniora NK „Matići 88“. Tijekom noći sa 29. na 30. studenog izvučena su tijela poginulih bojovnika.
Neprijateljska se ofenziva nastavila na tom načetom dijelu obrane oraškog džepa. Neprijatelj je uveo dodatne specijalne snage i helikoptere u napad na položaje branitelja. Dana 1. prosinca teško je stradao Iljo Marković Gligin (100% ratni vojni invalid), novi dozapovjednik Druge satnije.
Naša mjesta su raketirana raketama tipa Luna i Volkov. Jedna takva je pogodila Ugljaru 2. prosinca, gdje se zatekla i stradala na putu u Županju Janja Mišković iz Matića (16. svibnja 1930.–2. prosinca 1992.), civil, neudata.
Matići su neprestano bili izloženi minobacačkim granatama koje su padale po svim dijelovima sela. Jedna takva pogodila je 3. prosinca kuću gdje se nalazio pripadnik 2. satnije Matići Zvonko Pejić Bajević (26. siječnja 1965.–3. prosinca 1992.), oženjen Evom, sin Ive i Mande, nogometaš omladinskog pogona Napretka.
Sljedećeg dana, 4. prosinca, dogodio se možda i najveći napad na matićki dio obrane. Tog dana su minobacači i bestrzajni topovi preorali našu crtu obrane. Položaji su nam gađani iz helikoptera, no to je za tu posadu bio posljednji dan i let. Naši protu zrakoplovci oborili su ga oko 14 sati tog dana. Bitka je nesmanjenim intenzitetom trajala čitav dan. Imali smo desetke ranjenih, a nakon ranjavanja preminuo je na putu do Ratne bolnice Tolisa, Slavko Marković (18. svibnja 1963.–4. prosinca 1992.), pripadnik 2. satnije Matići, suprug Mire, otac Josipa i Lucije, sin Mate i Luce.
Već sutradan, 5. prosinca, jenjavala je ofenziva neprijatelja. Osam poginulih bojovnika, jedna civilna osoba, oko trideset ranjenih, od čega desetak teško ranjenih, bilance su najtežih osam dana sela Matići u obrambenom Domovinskom ratu, nazvanih – bitka za Matiće.
Najteži dan za selo Matići svakako je 7. kolovoza 1995. godine i stradanje deset naših mladića od kojih su 8 smrtno stradala i dva 100% invalida. Svi naši poginuli počivajte u miru Božjem!
Miroslav Marković
14.01.1969.–28.11.1992.
Marko Mišković-Pekar
23.05.1969.–28.11.1992.
Stanko Pejičić-Loza
27.05.1967.–28. 11.1992.
01.06.1950.–28.11.1992.
Vitezovi matićki počivali u miru Božjem i neka vam je vječna slava i hvala!!
Ambrozije M.
