5.1. Prvi svjetski rat
N
|
a berlinskom kongresu 1878.
godine velike svjetske sile odlučile su da Austro – Ugarska okupira Bosnu i
Hercegovinu, a Srbija dobije status kraljevine. Iste godine general Josip
Filipović ulazi u Bosnu i Hercegovinu na čelu Austro – Ugarske vojske, i do
kraja studenog zauzima cijelu BiH. Kraljevina Srbija koja je te iste godine
proširila svoj teritorij na uštrb Osmanskog carstva (dijelovi Makedonije i
Kosova) željela je svoj dio kolača u Bosni i Hercegovini. Jedan od razloga je
bio taj što je skoro jedna trećina stanovništva bila pravoslavna, i što su ti
stanovnici BiH potpirivali ideju spajanja sa Srbijom i širili nezadovoljstvo
prvo prema Turskoj, a poslije i prema Austro – Ugarskoj. Mala Srbija ne bi
nikada izazivala mnogostruko jaču i veću državu da nije imala moćnog saveznika
u vidu carske Rusije.
Okupacija BiH od strane Austro –
Ugarske nije donijela za naše selo, u globalu, gotovo pa ništa. Bili smo u
sastavu općine Kostrč do 1884. godine, a onda u sastavu općine Donja Mahala.
Orašje kao zasebna cjelina dobiva status općine i tamo se tada otvara prva
pošta, škola, žandarmerijska postaja i pokusna poljoprivredna stanica. Nakon
četiri godine, 1888. otvara se ured za otkup duhana (preteča Bosanca) te prvi
telegraf 1908. godine u Orašju. Čak niti školu nismo dobili (Čondrićevu
zatvorili) jer je izgrađena škola u Boku koja je bila namijenjena i našoj djeci. Nismo
ništa (uglavnom) dobili ali smo dobili mogućnost da idemo u vojsku. Za vrijeme
Turske vlasti kršćani nisu služili vojsku, ali su plaćali porez poznat kao
„harač“. Jedino dobro od ove vojske je to što su neki naši mladići ovladali
vještinama koje su im pomagale kasnije u životu i što su vidjeli svijeta.
Uglavnom su izučavali brijački zanat pa su se po povratku iz vojske bavili
brijanjem i šišanjem.
U sklopu vojno teritorijalne
podjele Austro – Ugarske, u Bi H je od 1883. godine osnovano petnaesto zborno
područje sa sjedištem u Sarajevu. Naši suseljani novačeni su u Brčkom, a svoju
vojnu obavezu do početka rata obnašali su u trećoj pješačkoj pukovniji.
Ubojstvo
nadvojvode Franza Ferdinanda 28. 6. 1914. godine u Sarajevu, poslužiti će kao
izgovor za najkrvaviji sukob do tada u svijetu. Austro – Ugarska je 28. 7.
1914. godine objavila rat Srbiji, i tim činom započeo je Prvi svjetski rat.
Seljani sela Matići borili su se na strani
centralnih sila, koje su predvodile Njemačka i Austro – Ugarska, a saveznice su
im bile Turska i Bugarska. Suprotni blok činile su sile antante: Francuska,
Velika Britanija, Rusija , Belgija, Srbija, Crna Gora, od 1915. godine Italija
i od 1917. SAD. Zanimljiva je
informacija da su vlasti u općini Donja Mahala, i samostan na Raščici morali
predati sva četiri zvona iz crkve Uznesenja Marijina za potrebe lijevanja
topova. Prvi svjetski rat nije ostavio tragove u razaranju, ali je unatoč tome
u njemu živote izgubilo dvadeset naših sumještana ratujući po čitavoj Europi i
to:
Pavo Draganović, 1887. – 27. 11. 1918.
godine u Veroni
Josip Draganović, 1884. – 2. 6. 1917.
godine
Marko Džebić, 1884. – 30. 3. 1915.
godine, umro u Travniku od zadobivenih rana
Marko Ivić, 1895. – 8. 9. 1915. godine
poginuo kod Betza
Marko Ivić, 1883. – 30. 12. 1917.
godine poginuo kod Francsen – Tepliera
Blaž Karlović, 1899. – 30. 11. 1918.
godine poginuo u Albaniji, rat završio
Blaž Marković, 1877. – ne zna se, umro
od zadobivenih rana u bolnici u Tirani
Ivo Marković, 1893. – 27. 3. 1918.
godine umro od posljedica ranjavanja u Pečuhu
Ivo Marković, 1896. - 20. 11. 1917. godine
Ivo Mamić, 1892. – 9. 6. 1917. godine
umro od posljedica ranjavanja u Rosahegy
Mato Mikić, 1882. – između svibnja i
srpnja 1914. godine poginuo na srpskom bojištu
Marko Mikić – Matičić, 1885. – 6. 7.
1915. godine umro od posljedica ranjavanja u Lavovu
Ivo Mikić, 1872. – 13. 4. 1917. godine
pokopan u Krnji (Albanija)
Mika Mišković, 1893. – 7. 3. ne zna se
godina, poginuo kod Libnea
Luka Neretljak, 1882. – 1914. godine na
nepoznatom mjestu
Mika Orkić, 1887. – 30. 6. 1915. godine
poginuo kod Podliski Welke (Poljska)
Ilija Orkić, 1874. – 11. 10. 1915.
godine poginuo u Maranu (Italija)
Ivo Pejić, 1893. – 30. 11. 1915. godine
Marijan Živković, 1893. – 25. 7. 196.
godine
Đuro Živković, 1882. – 26. 6. 1917. godine poginuo
na albanskom ratištu
5.2. Matići između dva rata
Kraj rata 1918. godine donio je velike
promjene u političkom pogledu. Raspadom Austro- Ugarske već tijekom listopada
1918. godine južnoslavenski narodi proglašavaju novostvorenu političku državnu
organizaciju koja je nosila naziv Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Pripadnici
projužnoslavenske ideje zagovaraju državnu uniju s kraljevinom Srbijom. To se i
dogodilo 1. 12. 1918. godine, kada nastaje Kraljevina SHS (Srba, Hrvata i
Slovenaca) na čelu s kraljem Petrom I Karađorđevićem. Od 1921. godine na čelu
države je kralj Aleksandar koji je poznat po šestosiječanjskoj diktaturi 1929.
godine (dr. Ante Pavelić pobjegao iz zemlje jer mu je prijetilo uhićenje i
otišao u Italiju do 1941. godine) i proglašenju novog naziva države 3. 10.
1929. godine, Kraljevina Jugoslavija. Ubijen je 1934. godine u atentatu u
Marseju (Mijo Bzik). Dogovorom Maček – Cvetković 26. 8. 1939. godine, osnovana
je banovina Hrvatska koja je trajala do početka Drugog svjetskog rata.
Politički život u novoj državi vezan
za selo obilježile su dvije stranke: HTS (Hrvatska težačka stranka ili
fratarska stranka kako su je u narodu zvali HRSS (Hrvatska republikanska
seljačka stranka, kasnije HSS). HTS je bio vodeća stranka na izborima 1921.
godine ( do te godine aktivni član te stranke bio je Petar Draganović koji je
te iste godine, nažalost, umro a nastavio je njegov sin Krunoslav Draganović).
HRSS na čijem je čelu bio Stjepan Radić već od 1923. godine postaje najjača
stranka hrvatskog naroda. Od izbora 1925. godine, sve stranke s hrvatskim
predznakom udružuju se u Hrvatski blok i osvajaju izuzetno veliki broj mandata
u skupštini Kraljevine SHS. Ovo je posebno smetalo vodećoj političkoj stranci u
državi NRS (Narodna radikalna Stranka) koja se služila svim mogućim
manipulacijama da dobije što više glasova. Za izbore 1927. godine strah od
ujedinjenih hrvatskih stranaka bio je toliki da su obećali našim suseljanima izgraditi
školu ako glasuju za njihove kandidate, tj. za NRS. Priča kaže da su naši
suseljani dogovorili sporazum po kojemu će oni glasovati za NRS, a zauzvrat će
država izgraditi školu. Dogovor je bio da država daje 80 % sredstava u novcu a
mještani 20% svojim radom. Moram istaći da ova priča nije nijednim dokumentom
potvrđena već se temelji na usmenoj predaji. Bilo kako bilo već naredne 1928.
godine u rujnu krenula je prva generacija školaraca. Škola je blagoslovljena i
svečano otvorena 30.12. 1928. godine.
Ako su i napravili ovaj potez, bio je
to domišljat potez očajnih ljudi na čije vapaje o potrebi škole nije nitko
reagirao. To da je škola bila neophodno potrebna za galopirajući rastuće selo
po broju stanovnika, u to nema dvojbi. Naša djeca su pohađala školu u Boku koja
je bila udaljena više od tri kilometra. Išla su pješice i vrlo često preko
nabujale Briježnice. Briježnica i Tolisa su donosile brdsku vodu u našu ravnicu
i skoro svake jeseni i proljeća plavile cestu prema Boku. Za te potrebe bio je
tu čamac koji je prevozio djecu ali to nije bilo nikakvo rješenje. Zato, i ako
su napravili školu na ovaj način, kapa dolje.
Nakon ovih izbora naši suseljani su
odreda glasovali za HSS na čelu s Vlatkom Mačekom (nakon ranjavanja u skupštini
1928. godine, Stjepan radić je nedugo zatim preminuo, a na njegovo mjesto došao
je dr. Vlatko Maček).
Vrijeme između dva rata obilovalo je
sušama, glađu i poplavama a nerijetko je i tifus harao našim selom. Poplave su
bile izuzetno težak i neravnopravan protivnik našim mještanima. Posebno se
pamte one iz 1852., 1932. i 1940. godine. Od 1860. godine pa do 1945. godine
bilo je 19 velikih poplava koje su trajale od mjesec do sedam mjeseci i 42
manje poplave koje su trajale do mjesec dana. Poplave koji se narod jako dobro
sjeća su i one iz 1924., 1925., 1937., 1939., 1942. i 1944. godine. Protiv ove
nepogode branilo se uglavnom lokalnim resursima jer niti jedna država ili vlada
nije pokazala interes za rješenje ovog pitanja sve do 1945. godine. Prvi bolji
nasip izgrađen je 1927. godine. Već naredne godine Biđ – Bosutska vodna
zajednica počinje graditi novi nasip na lijevoj obali Save. Taj nasip je
dovršen 1932. godine, kada je Sava izlila na našu stranu i katastrofalno
opustošila ovaj kraj.
Pema popisu stanovništva Kraljevine
Jugoslavije iz 1931. godine Matići imaju 189 kuća sa 1146 stanovnika a po
popisu iz 1939. godine, imaju 218 domaćinstava s 1320 žitelja.
Još tri statistička podatka su
zanimljiva, a tiču se vremena između dva rata. Prvi bi bio sam kraj Prvog
svjetskog rata. Naime, te 1918. godine zabilježena je rekordna smrtnost u našem
selu. Uzrok nije bio rat (u ratu je te 1918.
godine, poginulo pet vojnika iz našeg sela) nego španjolska gripa od koje je umrlo četrdeset i pet mještana.
Sveukupno te godine umrlo je šezdeset i devet mještana ( 5 – rat, 45 – španjolska
gripa i 19 – sve ostalo). Drugi podatak je da je 1920. godina rekordna po broju
krštene djece. Te godine kršteno je 65 djece, a umrlo je 27 sumještana. Treći podatak,
1924. godine, kršteno je 64 djece, a umrlo 26 osoba, što je drugi najbojli
rezulta u prirodnom prirastu sela.
Uzvanici na svečanom objedu 15. 8.
1928. na mladoj misi Krunoslava Draganovića u Tolisi
5.3. Drugi svjetski rat
Krajem tridesetih i početkom
četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, Europa ponovno grca u krvi i razaranju.
Započelo je još jedno veliko krvoproliće koje neće mimoići ni naš kraj. Drugi
svjetski rat službeno je započeo 1. 9. 1939. godine napadom nacističke Njemačke
na Poljsku. Francuska i Velika Britanija su odmah odgovorile na izazov i
objavile rat Njemačkoj. Na jednoj strani bile su sile Osovine: Njemačka,
Italija i Japan, a na drugoj strani bile su Saveznice: Britanija, Francuska i
nešto kasnije SAD.
Kraljevina Jugoslavija pristaje
uz sile Osovine a onda se nakon vojnog puča povlači iz sporazuma. Njemačka
napada Jugoslaviju 6. travnja 1941. godine
i u tzv. „travanjskom ratu“ za samo 17 dana okupira cijelu državu. Kralj
i vlada pobjegli su u London.
10. travnja 1941. godine u
Zagrebu,. vojskovođa Slavko Kvaternik proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku. Već
15. travnja iz Italije dolazi i budući vođa države poglavnik Ante Pavelić.
Novonastala država pristaje uz sile Osovine i ostaje u tom savezu do njegova
potpunog sloma pri čemu isama nestaje s
političke karte svijeta 1945. godine.
U sastav NDH ušla je i cijela
BiH. Država je teritorijalno podijeljena na 12 župa, s 142 kotara i oko 1000
općinskih poglavarstava. Naše selo u toj podjeli našlo su u općini Donja
Mahala, kotar Brčko, župa Posavje sa sjedištem u Slavonskom Brodu. Vojno
zapovjedništvo za naše područje nalazilo su u Đakovu.
Stanje sela tijekom 1941. godine:
Naši suseljani dočekali su NDH kao oslobođenje od višestoljetne patnje i
podčinjenosti stranim vladarima. Nije bilo euforije zbog toga samim time što je
rat došao na vrata i što će se svoja država morati braniti krvlju. Odmah po
proglašenju NDH općina koja je godinu dana prije toga bila premještena u Orašje,
ponovno je vraćena u Donju Mahalu. U općini je djelovala komisija za novačenje naših mladića za
potrebe HOS (Hrvatske oružane snage). Naši mladići regrutirani su u domobranske
postrojbe (regularna vojska) dok su pojedinci dragovoljno išli u Ustaše (politička
vojska, koja je tek od 1942. godine stavljena pod zajedničko vojno
zapovjedništvo, ali i nakon toga njome je izravno zapovijedao sam Poglavnik ).
Jedan dio naših suseljana regrutiran je u Njemačke postrojbe (Wermact) i to
uglavnom u tzv. „Vražju diviziju“( Pavo Mišković, Mato Dabić i Marko Dabić bili
su na privremenom radu u Njemačkoj u vrijeme rata i regrutirani su kao Njemački
vojnici). Bilo je barem dvadesetak naših sumještana koji su bili u raznim
postrojbama Njemačke vojske. Nakon regrutiranja upućivani su širom Hrvatske i
BiH na ratište koje je bilo podalje od naših krajeva. Te prve godine rata
poginulo je pet naših sumještana u borbama s četnicima i partizanima.
Stanje sela tijekom 1942. godine: Rat
se zahuktavao, oplakivani su prvi poginuli ali život je tekao dalje. I dok su
se iščekivale vijesti s bojišta Sava je polovicom ožujka poplavila cijelu našu
općinu. Voda se zadržala više od dva mjeseca pa su vlasti morale iseliti preko
65 obitelji iz općine Donja Mahala, među kojima i petnaestak iz Matića koji su
bili dva mjeseca odsječeni od ostatka općine. Te obitelji su iseljene u Šembor (danas
Novo Mjesto) kod Bijeljine. To je mjesto koje je bilo naseljeno pripadnicima
Njemačke nacionalnosti, a koji su ga netom prije napustili zbog čestih upada
partizana i otišli u Njemačku. Ovdje su se naši ljudi zadržali samo godinu dana
jer su i njih partizani protjerali natrag. Tamo su neki od naših suseljana
uspostavili veze s partizanima koje će naplatiti 1945. godine i kasnije. Iste
godine tijekom kolovoza u „Ljetopisu franjevačkog samostana“ zabilježen je
napad četnika na Bok koji su odbili legionari i domobrani. Inače u to vrijeme
jedini naoružani ljudi su žandari i poneki domobran ili legionar došao na
dopust. Organizirane obrane nije bilo pa su naša sela bila laka meta i za
četnike i za partizane. Te godine poginula su dva naša suseljana (Đuro Mikić
poginuo je kod Staljingrada kao pripadnik Njemačke vojske). Te godine dogodila
se još jedna tragedija u selu. Naime, Joso Mišković svojim je kolima povezao
Luku Neretljaka koji se trebao javiti u pričuvu dana 5. 5. 1942. godine, ali
kola koja su vozili prevrnula su se u duboku vodu kod samostana i oni su se
utopili.
Marko Dabić
(Crljić), nestao 1945. godine
Stanje sela tijekom 1943. godine: Ovo je
godina kada rat dolazi u naš kraj. Partizani upadaju povremeno i na brzinu
otimaju hranu i bježe natrag u šume prema Gradačcu. U to vrijeme vodenice na
Savi melju žitarice za potrebe stanovništva i vojske. Partizani u brzom naletu
opljačkaju zalihe iz vodenica pa vojna uprava u Đakovu donosi odluku o
zatvaranju istih tj. o pečaćenju i prestanku rada. Na ovu vijest a bilo je to
početkom srpnja 1943. godine i nakon žetve ljetine, reagirali su vlasnici
vodenica iz Donje Mahale i Tolise te se uputili s Mikom Draganovića u Zagreb
kod Krunoslava Draganovića. Krunoslav je bio visokopozicioniran u ministarsvu
za vjerska pitanja i imao je toliki utjecaj da je mogao riješiti ovako banalno
pitanje. Tako je i bilo. Krunoslav je nazvao u Đakovo i vodenice su otpečaćene.
Nakon ovoga Krunoslav je te iste godine otišao u Vatikan. Jedan događaj koji
selo pamti je i ubojstvo Marka Pejičića. Naime, Marko je bio pripadnik Njemačke
vojske (bio na radu u Austriji kad je započeo rat i tamo je mobiliziran) a kad
je došao 1943. godine na dopust nije se više vraćao u matičnu postrojbu.
Njemačke vojne vlasti proglasile su ga dezerterom te su poslale žandare da ga privedu.
Marko se dugo skrivao po selu, a onda ga je netko izdao i žandari su ga ubili
prilikom bijega. U rujnu te godine dogodio se najveći napad partizana na naša
sela. Upali su 19. rujna i pljačkali po selima sve do 23. rujna kada su ih
istjerali domobrani i ustaše iz Slavonije. Tom prilikom nitko nije stradao od
naših suseljana. U narednim mjesecima Ljetopis bilježi upade četnika u naša
sela posebno u Matiće (od Blaža Markovića su oteli ugojenog bravca i odveli sa
sobom). To je prisililo općinske i seoske vlasti da se pristupi ozbiljnoj
obrani naših sela. Takoje 9. 12. 1943. godine, ustrojena domobranska legija
koja je trebala zaštiti sela od upada bandi. Na vijest u upadima u naša sela
veliki broj naših vojnika povratio se u sela i stavio na raspolaganje
domobranskoj legiji. Uz Marka Pejičića još je jedan naš sumještanin poginuo te
godine.
Stanje sela tijekom 1944. godine: Već u
siječnju, bilježi Ljetopis, partizani napadaju naša sela i pljačkaju (odnijeli
su 46 kola oružja, streljiva, živežnih namirnica i ostalog što su mogli
odvesti. Početkom ožujka 1944. partizani su zauzeli Domaljevac i krenuli prema
Tolisi. Tu su zaustavljeno kod gvozdene ćuprije i odbačeni natrag. Nakon ovog
napada partizani nisu napadali svo do travnja 1945. godine. Razlog tomu je bila
poplava koja je poplavila sva polja u proljeće te godine, pa su i ratna
djelovanja malo utihnula. Nakon poplave pojavio se tifus od kojega je umrlo
skoro 40 osoba u Matićima. Među njima je bio i posljednji matićki knez, Luka
Pejić.
Luka Pejić,
knez sela od 1939.- 1944. godine
Nakon povlačenja poplave,
bilježi Ljetopis, četnici su napali Matiće iz smjera Čović Polja, a bitka je
trajala oko tri sata i četnici su odbijeni. Kao odgovor Hr vata na sve ove
napade 4. lipnja 1944. godine na velikoj skupštini pred samostanom ustrojena je
„seoska vojnička zaštita“. Za obranu ovog područja ustrojena je 12. bojna –
ustaške posade br. VII. koja je podijeljena na satnije. Prvi zapovjednik bojne
bio je Salih Hasić iz Orašja, a od sredine kolovoza zamijenio ga je satnik Ivan
Grgić iz Kupresa. Matićkom satnijom zapovijedao je Pejo Karlović.
Stanje tijekom 1945. godine:
Ovo je godina najvećeg i
najtežeg stradanja sela u povijesti do dana današnjega. Naime, početkom travnja
1945. godine, trajala je ofenziva partizanskih snaga na potezu Srijema,
Slavonije i sjeveroistočne Bosne, s ciljem zauzimanja (oslobođenja) tih
teritorija u sklopu konačnog sloma fašističkih i nacističkih snaga u bivšoj Jugoslaviji.
Snage koje su branile ovo područje nisu bile u stanju zaustaviti nadolazeće
partizanske postrojbe. Nakon manjeg otpora koji je pružen na Dusinama 8. 4.
1945. godine, Matići su pali u popodnevnim satima toga dana. Tu su partizani
privremeno smjestili svoje zapovjedništvo, do konačnog osvajanja cijele općine 9. i 10. travnja. Prilikom ulaska partizana u naše selo desio se incident, u kome
je Anto Mikić (Markin) vidjevši da mu partizani pale kuću, istrčao iz podruma
gdje se skrivao i bacio na njih dvije bombe.
Anto Mikić Markin
Prema pričama koje sam čuo, Pavu Markovića
partizani su strijeljali taj dan. Navodno Pavo je taj dan otišao do
prodavaonice koja je bila u vlasništvu njegova oca Blaža. Partizani su ga
zatekli ispred prodavaonice i pretresli. Prilikom pretresa našli su mu potvrdu
od „ustaških vlasti“ da se može baviti trgovinom. Zbog osvete za Antin čin i
navodno te potvrde Pavo je strijeljan.
Dana 8. 4. 1945. godine više od tri stotine naših sumještana kreće na put prema
Zagrebu. Došavši do Zagreba, 6. svibnja kreću prema Austriji da se predaju
zapadnim Saveznicima. Na Bleiburgu se predaju Britancima koji ih izručuju
partizanima, 15. 5. 1945. godine. Narednih petnaestak dana trajao je križni put
i povratak kojeg mnogi nisu dočekali. Oko sedamdesetak ljudi i mladića iz našeg
sela ubijen je u hajci i odmazdi partizanskih snaga tih dana.
Blaž Orkić Mrkonjić, nestao 1945. godine
Drugi svjetski rat za naše
suseljane trajao je do 24. 5. 1945. godine. Naime po zauzimanju našeg sela
partizani novače u svoje postrojbe mladiće zatečene u selu i šalju u napad na
Odžak i Prud. Junačka obrana Odžaka i Pruda posustala je 24. i 25. 5. 1945.
godine, čime su završena borbena djelovanja na ovom području.
Sam Drugi svjetski rat završio
je 2. 9. 1945. godine kapitulacijom Japana.
Popis poginulih i nestalih u Drugom svjetskom
ratu:
1. Mato
Dabić, sin Pave i
Kate r. Mikić, bojovnik (Matići, 24. 7. 1928. – poginuo u Vukovini kod Velike Gorice 15. 5.
1945., u boju s partizanima)
2. Joso Dabić, sin Marijana i Mare r. Mišković, vojnik (Matići,
12. 7. 1922. – umoren u jednom od
partizanskih logora 28. 12 1945.)
3. Ilija Dabić,
sin Marka i Mare
r. Orkić, domobran (Matići, 10. 7 . 1926. - nestao na nekoj od postaja na
Križnome putu 1945.)
4. Ilija Dabić, sin Đure i Mare r. Vukić, vojnik (Matići, 3. 4.
1920. – podlegao mućenju u komunističkom logoru u Tesliću 1945.)
5. Josip Dabić, sin Marka i Janje r. Božić, vojnik (Matići, 30.
12. 1922. – ubijen na Križnome putu nepoznatoga nadnevka 1945.)
6. Petar Dabić, sin Mate i Ruže r. Dabić, civil (Matići, 27. 2.
1910. - ubijen na Križnome putu hrvatskoga naroda 1945.)
7. Marijan
Dabić, sin Mate u Ruže
r. Ivić, civil (Matići, 16. 7. 1895. – nestao na Križnome putu 1945., posmrtni
mu ostaci nikada nisu pronađeni)
8. Ilija Dabić, sin Đure i Mare r. Vukić, vojnik (Matići, 3. 4.
1920. – podlegao mučenju u komunističkom logoru u Tesliću 1945.)
9. Marko Dabić,
sin Marijana i
Mande r. Martinović, muž Ruže r. Orkić, vojnik (Matići, 2. 10. 1920. – nestao
na Križnome putu 1945., za grob mu se ne zna)
10. Marijan
Draganović, sin Marka i Jele
r. Živković, domobran, (Matići, 4. 2. 1920. – umro u komustičkom logoru 1945.)
11. Mato
Draganović, sin Marka i Jele
r. Živković, civil (Matići, 20. 7. 1911. – umoren u jednome od logora na
Križnome putu 1945.)
12. Ilija Džojić, sin Ive i
Mare r. Mijatović, domobran (Matići, 20. 12. 1915. – poginuo u Čađavici
kod Donjeg Miholjca 5. 4. 1944. i tamo pokopan)
13. Ilija Grgić, sin Marka i Mare r. Orkić, domobran (Matići,
29. 5. 1913. – umoren u komunističkom
logoru 1945.)
14. Vidan Ivanović,
sin Marka i Kate
r. Martinović, vojnik (Matići, 14. 2. 1923. – umoren 1945. u jednom od
partizanskih logora)
15. Marijan
Ivanović, sin Marka i Kate
r. Martinović, domobran (Matići, 26. 4. 1927. – umoren u logoru 1945.)
16. Martin
Ivanović, sin Marka i
Kate r. Martinović, vojnik (Matići, 17. 10. 1919. – strijeljali ga partizani
kod Odžaka 17. 5. 1945., tamo i pokopan)
17. Pero
Ivanović, sin Ive i Luce
r. Živković, domobran (Matići, 8. 3. 1925. –
ubijen na jednoj od postaja na Križnome putu 1945.)
18. Kata Ivić
r. Mikić, žena Pejina,
civil, 7. 6. 1906. – poginula u Dalju tijekom savezničkoga bombardiranja
Osijeka i okolice 6. 9. 1944., tamo je i pokopana)
19. Marijan
Ivić, sin Jose i
Kate r. Mikić, vojnik (Matići 8. 10. 1922. – umoren na Križnome putu 1945.)
20. Ivo Ivić, sin Mike i Ruže r. Mikić, vojnik (Matići, 21.
12. 1922. – podlegao mučenju u tuzlanskome zatvoru „Štok“ 18. 7. 1945., pokopan
u Tuzli, a tijelo mu je prenešeno 1946. u matićko groblje „Crnac“)
21. Marijan
Ivić, sin Ilija,
domobran (Matići, 17. 2. 1924. – ubijen na jednoj od postaja na križnome putu
1945.)
22. Ilija Ivkić, sin Pave i Luce r. Džebić, muž Ane r. Mikić,
civil (Vidovice, 13. 10. 1904. – mučki ubijen na križnome putu 1945.)
23. Marko Ivkić, sin Pave i Luce r. Džebić, domobran (Matići, 4.
3. 1917. – ubijen na Križnome putu 1945.)
24. Josip Ivkić, sin Pave i Luce r. Džebić, vojnik (Matići, 10.
1. 1922. – nestao na Križnome putu 1945.)
25. Mato Ivkić, sin Pave i Luce r. Džebić, muž Mare r. Pajić,
domobran (Vidovice, 19. 9. 1912. – umoren na Križnome putu 1945.)
26. Đuro Ivkić,
sin Pave i Luce
r. Džebić, muž Mare r. Mijatović, domobran ( Matići, 18. 4. 1909. – preminuo od
zadobivenih rana u Đakovu 21. 1. 1945., tamo je i pokopan)
27. Blaž Ivkić,
sin Đure i Mare r. Mijatović, dječak (Matići, 3. 9. 1936. – poginuo od bombe 1945.)
28. Blaž
Karlović, sin Marka i
Ruže r. Mikić, vojnik ( Matići , 11. 4. 1925. – nestao na Križnome putu 1945.,
tijelo mu nikada nije pronađeno)
29. Petar
Karlović, sin Marka i
Ruže r. Mikić, domobran (Matići, 28. 9. 1918. – nestao na Križnome putu 1945.)
30. Mato Marković, sin Peje i Ruže r. Baotić,
civil, (Matići, 12. 11. 1926. – 10. 4. 1945. godine poginuo od partizana u
Matićima)
31. Josip Marković, sin Marka i Kate r.
Mikić, domobran (26. 5. 1925. – ubili ga partizani nepoznatog nadnevka 1945.)
32. Ilija Marković, sin Pave i Kate r.
Neretljak, vojnik (Matići, 8. 4. 1922. –
nestao na Križnome putu 1945., tijelo mu nikada nije pronađeno)
33. Nikola Marković, sin Peje i Mare r. Ivić,
domobran (Matići, 24. 5. 1918. – nestao na Križnome putu 1945.)
34. Pavo Marković, sin Marka i Mare r. Jurić,
vojnik (Matići, 13. 6. 1915. – ubijen na Križnome putu 1945.)
35. Pavao
Marković, sin Blaža i
Mande r. Mikić, muž Mare r. Mikić, civil (Matići, 13. 1. 1904. – strijeljali ga
partizani u Matićima 10. 4. 1945.)
36. Marijan
Matkić, sin Nike i
Kate r. Mišković, muž Mande r. Božić, vojnik (Matići, 15. 9. 1923. – ubijen kod
mjesta Marija Gradec u općini Laško 14. 5. 1945., pokopan u Laškome)
37. Pavo Matkić, sin Marijana i Kate r. Žepić, civil (Matići,
17. 4. 1911. – nestao na Križnome putu 1945.)
38. Antun
Matkić, sin Petra i
Kaje r. Mišković, muž Mare r. Pejičić, vojnik (Matići, 18. 7. 1905. – umro od
posljedica ranjavanja 29. 7. 1945.)
39. Mato
Matuzović, sin Marka i
Kate r. Bojanović, domobran (Matići, 24. 3. 1926. – ubili ga partizani na
Križnome putu 1945.)
40. Marijan
Mikić, sin Marka i
Ivke r. Ivanović, domobran (Matići, 14. 3. 1916. – ubijen na Križnome putu
1954., za grob mu se ne zna)
41. Tomo Mikić, sin Marka i Ivke r. Ivanović, civil (Matići,
15. 4. 1908. – ubijen na Križnome putu 1945., umrlim proglašen 9. 5. 1946.)
42. Đuro Mikić, sin Marka i Janje r. Ivanović, ustaša (Matići
22. 4. 1908. – poginuo kod Staljingrada 1942., za grob mu se ne zna)
43. Antun Mikić, sin Tunje i Eve r. Mikić, domobran (Matići, 24.
4. 1921. – ubijen u Matićima od partizana 9. 4. 1945., nakon što je bacio bombu
na kolonu partizana)
44. Mato Mikić, sin Ive i Marije r. Mikić, muž Mare r. Mikić,
domobran (Matići, 17. 4. 1918. – poginuo 20. 7. 1943. u borbi s partizanima kod
Bosanskog Šamca)
45. Josip Mikić, sin Pavla i Ane r. Ivanović, civil (Matići, 25.
2. 1909. – ubijen na križnome putu 1945.)
46. Ivo Mikić, sin Tunje i Eve r. Mikić, domobran (Matići, 18.
1. 1927. – nestao na križnome putu 1945., za grob mu se ne zna)
47. Mato Mikić, sin Tunje i Eve r. Mikić, domobran (Matići, 20.
10. 1923. – ubili ga partizani na nepoznatome mjestu 1945.)
48. Josip Mikić
sin Marka i Ane
r. Ivanović, domobran (Matići, 3. 6. 1913. – nestao na Križnome putu
1945.)
49. Josip
Mikić, sin Marka i Lucije
r. Kosić, vojnik (Matići, 19. 10. 1916.
– nestao na Križnome putu 1945.)
50. Marko Mikić,
sin Marijana i
Ane r. Džebić, vojnik (Matići, 2. 7. 1924. – umro kod Požege 15. 7. 1945., tamo
je i pokopan)
51. Pejo
Mišković, sin Ante i Ane
r. Vinković, civil (Matići, 25. 8. 1920. – ubijen u seoskom razračunavanju u
Matićima 19. 3. 1942.)
52. Josip
Mišković, sin Luke i
Janje r. Mikić, ustaša (Matići 4. 9. 1924. – poginuo u borbi s partizanima kod
Vidovica 8. 4. 1945.)
53. Joso
Mišković, sin Marka i
Mare r. Orkić, muž Jele r. Orkić, pričuvni domobran (Matići, 10. 4. 1901.,
utopio se u blizini crkve u Tolisi 5. 5. 1942., idući na prijavak)
54.Pejo
Neretljak, sin Mate i
Kaje r. Draganović, oružnik (Matići, 13. 2. 1919. – poginuo od četnika 12. 9. 1941.)
55. Josip
Neretljak, sin Petra i
Mare r. Mikić, vojnik (Matići, 22. 9. 1913. – ubijen na Križnome putu 1945.)
56. Ivo
Neretljak, sin Marka i
Mare r. Mišković, domobran (Matići, 6. 5. 1924. – ubijen od partizana 1945., za
grob mu se ne zna)
57. Mato
Neretljak, sin Marka i
Ane r. Krištić, civil (Matići, 7. 9. 1904. – ubijen na Križnome putu 1945.)
58. Luka Neretljak, muž Mare r. Mišković, pričuvni domobran
(Matići, 9. 8. 1903. – utopio se u blizini crkve u Tolisi 5 .5 1942., žureći na
prijavak)
59. Pejo Orkić, sin Marijana i Ane r. Živković, domobran
(Matići, 12. 1. 1920. – nestao na Križnome putu 1945.)
60. Luka Orkić, sin Marijana i Pavke r. Marković, civil
(Matići, 11. 9. 1907. – nestao na Križnome putu 1945.)
61. Pavao Orkić, sin Petra i Eve r. mikić, vojnik ( Matići, 20.
1. 1914. – nestao na Križnome putu 1945.)
62. Pavo Orkić, sin Petra i Janje r. Marković, vojnik (Matići, 14.
6. 1923. – strijeljali ga partizani na nepoznatom stratištu na Križnome putu
1945.)
63. Ivo Orkić, sin Pave
i Mande r. Pejić, 23. 11. 1919. – nestao
na Križnome putu 1945.)
64. Marijan
Orkić, sin Pave i Luce
r. Mijić, oružnik (Matići, 16. 10. 1911.
– poginuo u rujnu1941. u borbi s četnicima na Romaniji, za grob mu se ne zna)
65. Marijan
Orkić, sin Pave i Mande r Pejić, domobran (Matići, 27. 5. 1912.
– nestao na Križnome putu 1945.)
66. Blaž Orkić, sin Ilije i Janje r. Mišković, civil (Matići,
23. 3. 1905. – ubijen na Križnome putu 1945., za grob mu se ne zna)
67. Luka Orkić,
sin Petra i Kate
r. Ivanović, vojnik (Matići 3. 8. 1924.
– nestao u partizanskom četveroredu 1945.)
68. Antun Orkić
– Babić, 1914. – 1945.
godine nestao
69. Joso Orkić, sin Pave i Mare r. Matkić, domobran (Matići, 4.
5. 1922. – ubijen na Križnome putu 1945., ne zna mu se za grob)
70. Joso Orkić, sin Blaža i Ruže r. Ivanović, dječak (Matići,
17. 8. 1932. – poginuo od bombe 24. 11. 1945.)
71. Đuro
Paradžiković, sin Marka i
Kate r. Prgić, muž Mande r. Dabić, vojnik (Matići, 28. 9. 1913. – poginuo u
Starome Selu kod Smederevske Palanke 12. 4. 1941. u borbi s Nijemcima, tamo je
i pokopan)
72. Mato Pavić, sin Antuna i Mare r. Pejičić, domobran (Matići,
11. 6. 1919. – nestao na Križnome putu 1945.)
73. Ilija Pavić, sin Antuna i Mare r. Pejičić, domobran (Matići,
5. 9. 1923. – 1945. nestao na Križnome putu 1945.)
74. Marko Pavić, sin Antuna i Mare r. Pejičić, muž Ane r.
Neretljak, pripadnik četničke vojske (Matići, 12. 6. 1913. – ubili ga
pripadnici seoske legije u Boku 18. 1. 1944.)
75. Mato Pejić, sin Ilija i Luce r. Mišković, vojnik (Matići,
20. 11. 1923. – nestao na Križnome putu 1945.)
76. Ilija Pejić, sin Jose i Mande r. Mikić, domobran (Matići,
29. 3. 1922. – umoren na križnome putu 1945.)
77. Pero Pejić, sin Ilija i Luce r. Mišković, domobran (Matići,
21. 3. 1921. – umoren na Križnome putu 1945.)
78. Petar Pejić, sin Marijana i Luce r. Mišković, domobran
(Matići, 24. 6. 1925. – nestao na Križnome putu 1945.)
79. Đuro Pejić, sin Ive i Mare r. Neretljak, oružnik (Matići,
27. 11. 1919. – strijeljan od partizana
kod Bos. Šamca 1945.)
80. Ivo
Pejić, sin Jose i
Mande r. Mikić, civil (Matići, 24. 4. 1925. – ubijen u Matićima 22. 12. 1945.)
81. Marko Pejić, sin Blaža i Ane r. Milić, domobran (Matići,
9.1. 1926. – ubijen na Križnome putu 1945.)
82. Marko
Pejičić, sin Pave i
Luce r. Mišković, pripadnik Njemačke vojske (Matići, 15. 2. 1917. – ubijen od žandara u Matićima 22. 8. 1943.)
83. Pavao
Pejičić, sin Đure i
Kate r. Mikić, muž Ane r. Draganović, domobran (Matići, 2. 1. 1914. –
strijeljan u Goricama kod Guče Gore 26. 11. 1944. nakon boja s partizanima,
tamo je i pokopan)
84 . Marijan
Pejičić, sin Mate i
Mande r. Mikić, domobran (Matići, 23. 7. 1925. – ubijen na Križnome putu 1945.)
85.Vidan
Pejičić, sin Jose i
Mande r. Peranović, domobran (Matići, 16.2. 1920. – ubijen na Križnome putu
1945., ne zna mu se za grob)
86. Luka
Pejičić, sin Ive i
Mande r. Draganović, muž Kaje r. Mikić, domobran (Matići, 26.11. 1919. – poginuo 6. 9. 1941., za grob mu se ne zna)
87. Josip
Pejičić, sin Jose i
Mande r. Peranović, domobran (Matići, 22. 2. 1918. – poginuo 25. 10. 1941. kraj
Višegrada u boju s četnicima, tamo je i pokopan)
88. Ivan
Živković, sin Mate i
Marte r. Prgić, vojnik (Matići, 16. 3.
1927. – nestao na jednoj od postaja na Križnome putu 1945.)
89. Mato
Živković, sin Josipa i
Lucije r. Mišković, domobran (Matići, 2. 10. 1916. – umoren na Križnome putu
1945.)
90. Mato
Živković, sin Marka i
Luje r. Neretljak, domobran (Matići, 20.10. 1922. – nestao na Križnome putu
1945.)
91. Marko
Živković, sin Mate i
Marte r. Grgić, civil (Matići, 24. 4. 1921. – pronađen mrtav blizu Otoka kraj
Vinkovaca 1. 3. 1945.)
Autor teksta; Joso Orkić - Joza
