Krajem pedesetih godina proteklog stoljeća u Matićima je započela era košaraštva, po matićki rečeno, korparstva. Za sve je kriv Matićanim Pavo Dabić, koji je zbog nekakve političke namještaljke služio kaznu u čuvenom lepoglavskim zatvoru. Tamo je izučio plesti košare od vrbova pruća. Usput je prikupio i sva druga potrebita znanja za bavljenje ovim zanimanjem kao primarnim u egzistencijalnom namirivanju obiteljskih potreba. Po dolasku kući je iskoristio svoje stečeno znanje i ostatkom političkih veza (istih onih koje su ga spakirale u Lepoglavu), uz pomoć sumještanina Ilije Matuzovića, pokrenuo je 1958. godine korparu u Orašju. Sam Pavo Dabić je u nekoliko navrata u Matićima organizirao i održavao tečajeve pletenja košara. U prvo vrijeme ovim zanimanjem se bavio neznatan broj mještana, i to onih s manje obradivih zemljišnih površina. Košare su se plele od vrbova pruća (crvena američka vrba), koje je nabavljano u Slavoniji, Srijemu i u međimurskom kraju. Nakom nekoliko godina (1961.) u Matićima su zasađeni prvi nasadi vrbovog pruća, čime se udvostručila isplativost bavljenja ovim zanatom. Tako je išlo dvadesetak godina kada se u Matićima počelo sa izradom pletenog namještaja u kombinacije od vrbova pruća (šibe) i jednogodišnjih mladica rakite ili domaće autohtone bijele vrbe. Takav namještaj je imao znatno višu cijenu, ali je zahtijevao stručnost u izradi. Prvi takvi komadi pletenog namještaja izašli su 1979. godine iz matićkih radionica (vešteta). Stolica se zvala G-78. Nakon uspješnog svladavanja ovog izazova, početkom osamdesetih godina pojavila se zahtjevnija i masovnija stolica pod imenom Varšava. Istovremeno se proizvode i stolovi pa se zajedno prodaju kao garniture za vrtove i terase. Pojavljuju se i prvi nakupci iz Srbije, koji kupuju gotove proizvode i prodaju po tržnicama. Odatle dolazi čuvena stolica zvana Marina (kraljica). Ona postaje glavni proizvod matićkih košaraša, ali i matićkih nakupaca, čiji je broj rastao iz godine u godinu. Nakon ove pojavilo se još nekoliko vrsta koja su uz Marinu preživjele do današnjih dana (Drava, Bosna, Glorija…). Ilija Stanić, košaraš/korpar iz Matića, u čijem stražnjem dvorištu su snimljene ove fotografije, proizvodi više od trideset godina stolice Drave, a 15 godina stolice Bosna. Zatekli smo ga u preradi vrbova pruća i zamolili da ukratko ispriča proces prerade istih i komentar o budućnosti ovog zanata.
„Štapovi su sječeni u mojim barama i savskom porječju s naše strane. Uglavnom je bijela vrba i nešto malo rakite. Nakon što su transportirani do mjesta određenog za preradu, štapovi se pakuju u limene kazančiće. U njima se kuhaju nekoliko sati, uglavnom u večernjem terminu, zatim se ujutro skida kora sa istih, što mi velimo, gulimo ih, i prostiremo na de suše.
Težak je to posao, ali isplativ. Problem je što se za isti ne dobiva mirovina. Nekada, o tom nisam razmišljao, ali danas, u ovim godinama, mislim da se ne bih ponovno upustio u takvu pustolovinu, bez da si osiguram primanje za stasrost. Jedan od razloga što mladi odlaze i napuštaju svoj kraj i ovaj zanat je i taj, pitanje mirovine.“- rekao je Stanić.
Što reći? I danas je košaraštvo isplativ posao, ali uglavnom se njime bave osobe starije od pedeset i više godina. Kada netko za dvadeset - trideset godina bude pisao o ovom zanatu, koji je odgojio mnoge generacije Matićana, biti će to pisanje priče s vrlo malim brojem živih aktera.
lija Stanić kraj svojih kazančića s prerađenim i neprerađenim štapovima
Prerađeni štapovi na sušenju
Svježi i neprerađeni vrbovi štapovi
Stolice i stolić: Marina, Varšava, a prva slijeva je unikat
Ljuljačke za djecu: Bosna i Marina
.png)
