„Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.“ (Mt 1,20-21)
Danas Crkva slavi spomendan Imena Isusova. I dostojno je da ga se spomenemo i proslavimo na razini cijele Crkve u svijetu jer – po tom imenu i u tom imenu svi smo spašeni. U ime Isusovo smo uronjeni koji god smo primili svete sakramente. Svećenik na krštenju ne krsti u svoje ime, ne kaže samo „ja te krstim“ nego: „Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“; u ispovijedi također dolazimo samom Isusu, ne svećeniku. Tu Isus djeluje u osobi svećenika, odnosno Svećenik u osobi Isusa Krista, (In persona Christi). Čak još više: kao sam Krist (ipse Christi) jer, temelj svećenikova života jest Euharistija, a u riječima pretvorbe svećenik ne govori: „Ovo je Tijelo Kristovo“, nego: „Ovo je Tijelo moje“. Dakle, u sakramentima dolazimo samom Isusu i sve ih primamo po Isusu i u Imenu Isusovu. Prema tome, mi smo duboko ucijepljeni u Ime Isusovo i ono je duboko u našim dušama urezano, po tom presvetom Imenu su nam imena i u nebesima zapisana.
Vidimo u gore spomenutom citatu iz evanđelja po Mateju da ime Isus nije od ljudi, nije Josipu i Mariji po nečemu bilo simpatično niti su ga ponovili po nekom pretku, nego je od samoga Boga objavljeno. Ime Isusovo jest oduvijek jer je i On sam „rođen od Oca prije svih vjekova“, kako molimo u Nicejsko-carigradskom vjerovanju na svetoj misi.
Bog se kroz povijest objavljivao svom narodu na razne načine, a Mojsije ga je čak mogao i licem u lice gledati te mu se objavio kao „Ja jesam“, Bog koji je prisutan. To je zapravo do dolaska Isusa na zemlju bila najbolja objava Boga: On jest, On je prisutan, Bog je s nama. Tako ga i Izraelci prevode: Bog prisutni. Bog je uvijek bio tu uza svoj narod, nikada odsutan. On zapravo niti ne može negdje ne biti, on je uvijek i svugdje. Ali, dolaskom Isusa na svijet, ispunja se sve ono što su proroci od početka naviještali. Ovo ime Jahve (Bog prisutni) i obećanje u njemu biva u Isusu ispunjeno, objavljeno i po imenu Isus (Bog spašava) ispunjeno.
U židovstvu je bilo zabranjeno izgovarati ime Bože. S tolikim su se strahopoštovanjem odnosili prema svome Stvoritelju i prema imenu koje je objavio čovjeku da ga je smio izgovarati tek veliki svećenik u posebnim prilikama i pri izgovaranju tog imena, duboko bi se svi naklonili. To postoji i u kršćanskoj tradiciji. Ne tako davno, za vrijeme mise se moglo vidjeti kako se svećenik naklanja kad god bi spomenuo u molitvi ime Božje. I to je dostojno. Nikada nećemo moći odati dovoljnu čast svetomu imenu Isusa, imenu Oca, Sina i Duha Svetoga! No, nama kršćanima je čak i poželjno izgovarati ime Isusovo. Stari monasi su u tom Imenu nalazili snagu i utjehu za čitav život do te mjere da im je ono bila jedina molitva. Neprestano bi izgovarali i razmatrali sveto Ime i kontemplirali nad njim. U istočnoj Crkvi postoji poznata molitva zvana Isusova molitva koja se najviše proširila svijetom po maloj knjižici „Ispovijesti ruskog hodočasnika“ koju svima od srca preporučam, a o kojoj je nedavno i papa Franjo imao razmatranje na Angelusu. Isusova molitva se sastoji od samo nekoliko riječi: „Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grješniku!“ Monasi bi je na tisuće puta s vjerom ponavljali dok im se ne ureže u srce da svaki njihov uzdah i izdah bude molitva te bi tako uranjali u otajstvo Božje ljubavi. Po toj molitvi Isusa priznaju Sinom Božjim, priznaju sebe grješnikom i uzdaju se u spasenje po tom Imenu.
Treba spomenuti i kako, nažalost, u našemu narodu ovo presveto Ime često pogrdno izgovarano i oskvrnjivano u najprljavijim psovkama te također uzaludno spominjano i zazivano iz neke loše navike, bez ikakvog poštovanja i pobožnosti.
Evo što blaženi Alojzije Stepinac kaže o tome:
„Jer kletva, psovka i prostački govori su ne samo kulturna sramota za pojedini narod, nego i izvori teških nesreća i kazna, u koliko su uvreda Božjeg Veličanstva, koje se ne da nekažnjeno vrijeđati od ništetnog stvora.
…tu upravo po mom dubokom uvjerenju valja tražiti razlog mnogim našim teškim narodnim nesrećama i nedaćama. Svijet će se, dakako, koji ne vjeruje ni u što (jer “reče luda u srcu svome, nema Boga”) [27] čuditi ili možda čak smijati na ove riječi, ali se ne može smijati čovjek, koji pozna onu ozbiljnu opomenu Božju: “Benedicentes ei hereditabunt terram, maledicentes autem ei disperibunt! Koji ga blagoslivlju baštinit će zemlju, a koji ga proklinju bit će istrijebljeni. (Ps 36, 22) [28].
Nije li baš u toj bogumrskoj kletvi duboki razlog, da neke naše pokrajine izumiru? Nije li ih možda Gospodin Bog baš zbog kletve prepustio samima sebi, da se podaju ružnim opačinama i lišavaju domovinu podmlatka?“
Ipak, vjerujem i želim vjerovati da ima i onih koji se bore s tim zlom, kojima se Bogopsovka uvukla u srce i ne mogu je tek tako izbaciti iz rječnika, a smeta i njima samima. Svima vama te onima koji uzalud spominju Ime Božje, od srca preporučam da svaki puta kada dođete u napast opsovati presveto Ime, izmolite u sebi Slava Ocu ili jednostavno kažete: „Blagoslovljen budi Bog, blagoslovljeno njegovo slavno ime“ ili: „Blagoslovljeno Ime Isusovo“. A svakako, najveći lijek protiv svakoga grijeha je redovita ispovijed i molitva za iskreno kajanje.
Ima nas također koji to nerijetko moramo slušati u obitelji, društvu, na poslu… Često opomenama možemo izazvati samo još veće pogrde. Umjesto toga možete svaki puta kada čujete psovku izmoliti u sebi Slava Ocu ili Pohvale Božjemu Imenu kao zadovoljštinu za tu psovku. A za opominjanje molimo Gospodina i Majku Mariju da to možemo činiti u ljubavi, bez imalo osude onoga koji griješi, jer i sami smo grešni i nedostojni spomena tog toliko svetog Imena.
Na kraju ovog neznatnog pokušaja da išta progovorim o toliko velikom i svetom Imenu, Imenu nad svakim imenom, želim vas sve potaknuti na štovanje Imena Isusova. Sjetimo se svaki puta kada molimo Oče naš da je to sâm Isus molio i da u toj molitvi slavimo njegovo ime (sveti se ime Tvoje), zatim u molitvi Zdravo Marijo na kraju imenujemo Plod utrobe njezine sa: Isus. Također u molitvi Slava Ocu budimo uvijek svjesni da odajemo čast i slavu i Bogu Ocu Stvoritelju, Sinu Isusu i Duhu Svetomu, po kojemu smo primili sve objave proroka; koji djeluje i u nama; kojega smo primili u sakramentima; i koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi, kako u vjerovanju molimo.
Neka nam svima spomen i izgovaranje imena Isusova ne bude na sud i osudu nego na spasenje te da ubuduće njegovo ime izgovaramo isključivo u molitvi i u naviještanju Evanđelja.
fra Daniel Živković
Pohvale Imenu Božjemu:
Blagoslovljen budi Bog!
Blagoslovljeno njegovo sveto Ime!
Blagoslovljen Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek!
Blagoslovljeno Ime Isusovo!
Blagoslovljeno presveto Srce Isusovo!
Blagoslovljena predragocjena Krv Isusova!
Blagoslovljen Isus u Presvetom Oltarskom Sakramentu!
Blagoslovljen Duh Sveti Utješitelj!
Blagoslovljena velika Bogorodica presveta Djevica Marija!
Blagoslovljeno sveto i bezgrešno njezino začeće!
Blagoslovljeno njezino slavno uznesenje!
Blagoslovljeno ime Marije, Djevice i Majke!
Blagoslovljen sveti Josip, njezin prečisti zaručnik!
Blagoslovljen Bog u svojim anđelima i u svojim svecima!
Amen.
