POVIJEST SELA MATIĆI, PETI DIO

Autor; Joso Orkić

5.7. OBRAMBENI DOMOVINSKI RAT

G

ovor Slobodana Miloševića 28. 6. 1989. godine na Gazimestanu (Kosovo) svojevrsna je najava i objava velikosrpske politike koju će provoditi Srbija u okviru Jugoslavije.  Ta politika bila je stvaranje Velike Srbije na štetu ostalih republika i  pokrajina. Vjetrovi promjena i raspad komunizma u Europi bio je neminovnost za državne tvorevine s ovim političkim uređenjem. Pad „Berlinskog zida“ iste te godine potaknuo je demokratske procese u  SR Sloveniji i SR Hrvatskoj. Na 11. kongresu Saveza komunista Hrvatske održanom 10.- 12. 12. 1989., Savez komunista Hrvatske prihvatio je višestranačje. Na ovakvu odluku hrvatskih komunista reagiralo je najviše državno tijelo Savez komunista Jugoslavije. Tijekom siječnja 1990. godine održan je 14. Kongres SKJ na kojemu su predstavnici Slovenije tražili uvođenje višestranačja a Srbije unitarnu državu (jedan građanin -  jedan glas) došlo je do razlaza i raskola u SKJ. Slovenci i Hrvati napustili su Kongres dana 22. 1. 1990. godine tim činom prestala je  vladavina Saveza komunista Jugoslavije. U svim Socijalističkim Republikama Jugoslavije uvedeno je višestranačje i raspisani su izbori za jesen te godine.

            Prvi demokratski izbori u SR BiH raspisani su za 18. 11. 1990. godine. B i H kao višenacionalna Republika s tri dominantna naroda našla se u vrtlogu demokratskih promjena s nacionalnim predznakom. Muslimani osnivaju SDA, Srbi SDS a Hrvati 18. 8 .1990. godine Hrvatsku Demokratsku Zajednicu. Apsolutni pobjednici prvih višestranačkih izbora održanih 18. 11. 1990. godine bile su tri nacionalne stranke.

           Državni sabor SR Hrvatske donio je odluku 25. 6. 1991. godine o raskidu svih državnopravnih odnosa s bivšom državom. Pobunjeni Srbi i JNA pokušavaju na sve načine pa i otvorenom agresijom spriječiti neovisnost Republike Hrvatske. Od ljeta 1991. godine počinju otvoreni sukobi hrvatske vojske i policije s jedne i pobunjenih Srba, JNA i paravojnih formacija iz Srbije (četnika) s druge strane. Tog ljeta i jeseni jasno su se čule detonacije topničkih i tenkovskih projektila s istočno-slavonskog bojišta i u našim selima. Psihoza rata polako dolazila je  u naš kraj. Rušenje mosta na Savi kod Orašja 24. 9. 1991. godine, oni koji su ga vidjeli ili čuli, nikada neće zaboraviti.

             Sukladno svim pokazateljima rat u BiH bio je neminovnost. Srbi su otvoreno prijetili uništenjem i priključenjem Srbiji ako BiH pokuša izaći iz ostatka države. To nije uplašilo državni vrh da raspiše referendum o neovisnosti. Referendum je održan 29. 2. i 1. 3. 1992. godine. Većinsko bošnjačko i hrvatsko stanovništvo glasalo je za neovisnost, što je bio povod za rat.

           Prvi višestranački izbori u SR BiH donijeli su promjenu vlasti i u našem selu. Pobijedila je Hrvatska Demokratska Zajednica, nacionalna stranka Hrvata u BiH. Već sredinom 1991. godine događanja u našem neposrednom susjedstvu, odmah preko Save, dala su naslutiti mogući zaplet  i u vrućem bosanskom loncu. Mjesna vlast već u to vrijeme formira krizni stožer čija je zadaća pripremiti materijalno tehnička sredstva i obučiti ljudstvo za eventualni nadolazeći sukob. Početkom rujna 1991. godine krizni stožer mjesne zajednice Matići nabavio je određenu količinu naoružanja i streljiva te ga podijelio provjerenim ljudima. Naoružanje se čuvalo po privatnim kućama a sve ove radnje odrađivane su u strogoj tajnosti.

          Nakon referenduma o neovisnosti i početka prvih ratnih sukoba (3. 3. 1992. godine u Bosanskom Brodu) krizni stožer upućuje grupe mladića na vojnu obuku u RH. Nakon desetak dana obuke vraćali su se s naoružanjem i spremni za ono što će uslijediti. Psihoza iščekivanja prekinuta je 17. 4. 1992. godine kada JNA, Karadžićevi Srbi i četnici iz Srbije napadaju i okupiraju Bosanski Šamac i većinu hrvatskih sela te općine. Prodor je zaustavljen u Grebnicama.

5.7.1. RAT U MATIĆIMA

           Sama priroda teme ima specifičnu težinu i nosi breme odgovornosti prema svim učesnicima ratnih događanja. Zbog svega pretrpljenog tijekom 44 mjeseca ratnih strahota nemam pravo izostaviti niti jedno ime, bilo vojnika ili civila ali tu zadovoljštinu svi oni dobiti će nekom drugom prigodom. Svaki pojedinac rat je vidio i doživio iz svog kuta gledanja pa će mnogi imati prigovore na ono što će pronaći u tekstu. Temu dijelim na dva dijela; u prvom dijelu biti će ratne postrojbe u Matićima, dok je drugi dio svojevrsni ratni dnevnik događanja.

5.7.1.1. Vojne postrojbe u Matićima -  

Zapovjedništvo  

 

             Bio to 17. travanj 1992. godine, Veliki petak, kada je selo opustjelo. Žene, djeca, stari i bolesni, izbjegli su u Hrvatsku i druge zemlje diljem Europe. Ostali su oni koji su trebali, mogli i morali sačuvati višestoljetnu rodnu grudu i grobove svojih predaka. S krunicom oko vrata mirni matićki čovjek, doslovno preko noći,  pretvorio se u ratnika spremna braniti i obraniti svoju prošlost, ali i budućnost. Istoga dana pojačane su straže oko sela koje su samoinicijativno držali mještani sela. Općinski krizni stožer donosi odluku da se formiranju dvije bojne (bataljuna) na teritoriju općine Orašje. U sklopu II bojne (bataljun) dana 20. 4. 1992. godine formirana je satnija (četa) Matići. Prvo okupljanje bilo je na nogometnom stadionu. Na samom početku satnija (četa) je imala tri voda, da bi se nakon par dana, formirao i samostalni vod (Pavlinov vod). Zapovjednik (komandir) satnije (čete) bio je Marijan Mikić – Milo, a njegov zamjenik bio je zapovjednik (komandir) I. voda, Joso Dabić – Ćoso (tijekom svibnja, Ćoso odlazi u logistiku, a mijenja ga Ilija Mikić). Zapovjednici (komandiri) vodova bili su: Joso Dabić – Ćoso, Marijan Živković – Ciljo i  Ilija Dabić – Iljec. Zapovjednik samostalnog voda bio je Pavo Ivkić – Pavlin.

Zapovjedništvo: Boro Dabić, Ilija Mikić, Iljo Bojanović (civil), Joso Dabić, Krešo Lekić i Marijan Mikić

Ilija Mišković - Živčo (Zapovjednik satnije), Josip Marković-Sipe (dozapovjednik satnije) i Dragica Mikić  

Pavlinov vod u ljeto 1992. godine

           Ovom prigodom navodim imena zapovjednika i dozapovjednika satnije, na njenom ratnom putu. Svima nam je bilo teško, ali na njima je bila najveća odgovornost: Marijan Mikić – Milo, Joso Dabić – Ćoso, Ilija Mikić (Ilja Pave Đurina), Ilija Dabić - Iljec, Željko Mikić – Ziko, Stanko Pejičić – Loza, Iljo Marković – Gligin, Ilija Mišković – Živčo (oko tri ratne godine, vodio satniju), Josip Marković - Sipe, Marko Pejić – Kraljević, Velimir Pejičić – Velje, Joso Marković – Dugi, Marijan Mišković – Mića i Anto Martinović – Čičak.

               Formiranjem 106. brigade Orašje HVO-e,  formirana je i II bojna u čijem sastavu je satnija Matići. Zapovjednik II bojne bio je Đuro Lešić a njegov zamjenik Joso Nedić – Joka. Zapovjedništvo II bojne bilo je u Matićima sve do sredine 1993. godine kada je preseljeno u Bukovu Gredu. U to vrijeme zapovjednik bojne bio je Joso Nedić – Joka dok zamjenik bio mu je Ilija Dabić – Iljec. Satnija Matići pomjera svoju crtu obrane u dubinu oko 500 metara krajem rujna 1992. godine. Ovim činom dobili smo dosta veći dio crte za branjenje pa je formirana i Druga satnija. Zapovjednik satnije bio je Željko Mikić- Ziko a dozapovjednik Stanko Pejičić – Loza. Ukinuta je 3. 1. 1993. godine te od tog vremena po do svršetka rata postoji samo Prva satnija Matići. Samostalni vod također je ukinut a njegovi pripadnici postaju četvrti vod satnije Matići. Satnija Matići najviše je brojala 215 bojovnika, branila je crtu  oko 2,5 kilometra na kojoj je bilo 16 bunkera. Tijekom rata aktivno učestvovalo je preko 400 Matićana u različitim postrojbama

Izvidnički vod

          Nakon pada Vidovica (29.4./1. 5. 1992. godine) u Matiće dolazi izviđačka grupa koju je predvodio legendarni vođa i ratnik, Krešimir Lekić iz Osijeka. 
Krešini izviđači bili su u Matićima oko dva mjeseca i otišli su u Oštru Luku zbog ozbiljnosti situacije i procjene da su tamo potrebniji (19. srpanj). Naslijedio ga je Dragan Jovanović – Cigo, inače Srbin po nacionalnosti, a grupu su mu činili domaći dečki. Nešto kasnije grupa je prerasla u Izviđački vod Matići. Vod na svom ratnom putu ima pet poginula člana; Marko Živković-Makelja, Zlatko Mišković-Pajo, Dragan Jovanović – Cigo, Miroslav Marković – Sisić i Marko Pejić – Pekar

Krešimir Lekić (prvi gore s lijeva) i njegovi izviđači s Pavlinom

Prva domaća izvidnička skupina

     

Joc, Pekar, Ivica, Šiljak, Cigo, Batarilović, Marko Paradžiković, Mladen Pejić, Marko Marković,

 Mladen Ivić, Vasa, Džemo, Ivica Marković

Vojna policija

           

            Od samog početka rata u Matićima  formirana je desetina Vojne policije koja nije bila direktno pod zapovijedanjem zapovjednika satnije Matići nego Vojne policije 106. brigade čije je sjedište bilo u Donjoj Mahali. U početku je bilo samo pet policajaca a kasnije je pridodano još sedam tako da je kroz Vojnu policiju prošlo dvanaest Matićana. Inače, u jesen 1993. godine Vojna policija izmještena je iz Matića, prvo u Bok a potom u Orašje. Osim ranjavanja ova postrojba nije imala gubitaka u ljudstvu.

                                                                            

             Mato Mikić – Puc, Predrag Orkić - Moca, Marko Živković – Sad, Luka Ivanović - Čarug

Praga (PZO)

           Potkraj lipnja 1992. godine u satniju stiže oklopno vozilo koje je bilo naoružano s dva topa 20 mm (pat). Inače oklopno vozilo namijenjeno je protuzračnoj obrani a dobili smo ga nakon višestrukih napada zrakoplova JNA tijekom svibnja i lipnja 1992. godine. Međutim, ono nikada nije bojno djelovalo protiv zrakoplova ali je dvoglava čelična grdosija rigala vatru po neprijatelju i bila ponajveći moralni oslonac tijekom 1992. godine. Kroz postrojbu je prošlo desetak naših sumještana.

    

 Borbeno vozilo „Praga“, Ivica Mišković – Ivšica. Bojna postava „Prage“ u jednom razdoblju

po kojemu je vozilo dobilo ima „Stare Guje“    

Sanitet II. bojne 106. brigade HVO-e Orašje

           Teško je riječima opisati značaj ove male humane postrojbe i njen doprinos u spašavanju života, dijelova tijela i zdravlja bojovnika i civila u Matićima i Boku. Liječnica Mara Marković rođena u Matićima i medicinski tehničar Miroslav Mikić stavili su se na raspolaganje prije formiranja satnije. Već 17. 4. 1992. godine počinje njihovo dežurstvo u ambulanti Doma mladeži u Matićima. Početkom ratnih djelovanja formiran je sanitet II bojne na čelu s doktoricom Marom, Mikijem i medicinskom sestrom Lucom Orkić. Prvi ranjenici došli su tijekom svibnja 1992. godine. Od tada pa do kraja rata ovaj tim humanih ljudi u nehumanim  uvjetima, nadljudskom snagom, spašavao je živote i zdravlje bojovnika na crti ali i civila po njihovom povratku 1993. godine. Tim saniteta činili su i vozači koji su morali ranjene u pratnji doktorice voziti u Cernu (RH) gdje je bila smještena poljska bolnica za Oraško ratište. Od listopada 1992. godine formirana je Ratna bolnica Tolisa koja je preuzela ulogu bolnice u Cerni. Kroz sanitet II bojne prošlo je desetak naših sumještana – vozača. Tijekom listopada 1992. godine sestra Luca Orkić otišla je u Ratnu bolnici Tolisa a na njeno mjesto došla je Mara Mikić, ratna bolničarka.

   

  Miroslav Mikić i Mara Marković  Svjetlana, Miki, Barica i Kratki       

dr. Mara i Miki    

Kuhinja                              

                         Osnovni preduvjeti života su ; zrak, voda i hrana. Zraka ima, vode ima, hranu se mora spravljati ili sabirati. Početkom rata formirana je  vojna kuhinja za potrebe prehranjivanja vojnih postrojbi unutar sela. U početku je to funkcioniralo na način da je hrana spravljana u „oranijama“ i dijeljena vojnicima i civilima kojih je bilo veoma malo u selu. Kad je formirana logistika II bojne, nabavljeni su vojni kazani i ostala oprema za pripravljanje hrane. Pripadnici vojne kuhinje kuhali su i dostavljali hranu po liniji bojišnice, nekada i pod kišom granata. Ma kako teško bilo oni su dostavili hranu često izloženi većim opasnostima po život nego vojnici na prvoj crti obrane.  Tijekom 1993. godine hranili su ne samo vojsku nego i jedan veliki broj civila koji su se te godine vratili u selo. Kroz kuhinju je prošlo dvadesetak naših sumještana.

Vatrogasci

                        Pripadnici DVD-a Matići stavili su se na raspolaganje kriznom stožeru i od početka rata dežurali su na Mitrovićki u objektu DVD-a. U prvim mjesecima rata imali su dosta posla. Selo je bjesomučno granatirano i raketirano iz VBR-a i zrakoplova JNA pa su požari bili učestala pojava. Najtragičniji dan za ovu postrojbu bio je 20. 8. 1992. godine kada su poginula dva njezina pripadnika; Marijan Dabić i Ilija Orkić. Kroz ovu postrojbu prošlo je 20 naših sumještana.

                                                   

Logistika II Bojne    

                        Logistika II bojne osnovana je istovremeno kada i 106. brigada Orašje HVO-e, dakle sredinom svibnja 1992. godine. Skladište logistike bilo je u Zadružnom skladištu i bivšoj prodavaonici mješovite robe. Oba ova objekta više puta su pogođena minobacačkim granatama te su srušena nakon rata. Na njihovom mjestu nalazi se spomenik poginulim braniteljima Domovinskog rata i žrtvama Drugog svjetskog rata a prostor uokolo je trg dr. Krunoslava Draganovića.

       Spomenik u centru sela  

Radni vod

                    Zadaća ove postrojbe je bila obavljanje svih fizičkih poslova u svim meteorološkim i bojno aktivnim uvjetima. Najviše su radili na raščišćavanju ruševina po selu, dopremali su i pripremali ogrjev za cijelu našu liniju, kopali tranšeje i obavljali još niz drugih aktivnosti. Kroz radni vod prošlo je petnaestak naših sumještana.

Ostale postrojbe

                 Izuzev ovih postrojbi koje su bile smještene u selu jedan broj naših sumještana je fluktuirao po raznim postrojbama u zoni odgovornosti IV. Zbornog područja Orašje. Bilo nas je svuda: Obavještajna služba, specijalna policija, protuzračna obrana, tenkisti, temeljna policija, pogranična policija, gardijska brigada. 
Najveći broj završio je u 4. GmtBr. „Sinovi Posavine“ Tamo je bilo časnika, dočasnika i vojnika, sveukupno tijekom rata oko pedesetak Matićana.

                                         

                  Pripadnici specijalne policije (osam Matićana)                   

5.7.1.2. Ratni dnevnik događanja

           17. 4. 1992. godine, Veliki petak, dan kada je pao Bosanski Šamac a ratno djelovanje došlo u naš kraj. Pojačavaju se straže oko sela iako još uvijek nema organizirane obrane.

          19. 4. 1992. godine, Uskrs, nakon propalih pregovora u Čović Polju, donesena je odluka u kriznom štabu da se krene s organiziranjem obrane u pravcu sela Čović Polje i Obudovac. Kopaju se prvi rovovi i postavljaju vreće s pijeskom.

           20. 4. 1992. godine, na nogometnom igralištu, formirana je četa (satnija ) Matići. Satnja je imala tri voda. Zapovjednik/Komandir satnije bio je Marijan Mikić – Milo, njegov zamjenik i komandir Prvog voda bio je Joso Dabić – Ćoso,  komandir Drugog voda bio je Marijan Živković – Ciljo i komandir Trećeg voda bio je Ilija Dabić – Iljec. Četa je tog dana brojala preko 120 vojnika od kojih jedan dio nije imao naoružanje. Istoga dana četa je izašla na liniju obrane koja je tog prvog i drugoga dana bila kod zadnjih kuća unutar sela (kod Naumakove kuće).

           21. 4. 1992. godine, satnija (četa) se postrojila na Mitrovićki odakle se išlo ponovo na crtu zamijeniti noćnu stražu.

           22. 4. 1992. godine, postrojavanje je bilo u dvorištu Osnovne škole nakon čega smo otišli na prvu crtu obrane. Tamo su nas dočekali dečki iz Hrvatske vojske (većinom Županjci na čelu s prof. Ivanom Dabićem, našim Matićaninom). Izašli smo tristo metara izvan sela. Oni su nam pokazali gdje da pravimo bunkere i kako da ih napravimo. Tog dana iskopan je i do večeri pokriven zapovjedni bunker na cesti prema Čović Polju, legendarni „kolodvor“. Od kolodvora lijevo do kazana a preko puta do Briježnice, protezala se Matićka crta obrane. Lijevo od kazana bili su Kostrčani a preko Briježnice Bočani.

          23. 4. 1992. godine, nastavljeno je kopanje i pokrivanje bunkera te kopanje tranšeja između bunkera.

           24. 4. 1992. godine iskopan je protuoklopni rov i bunker za puškomitraljez pedesetak metara ispred „kolodvora“. U protuoklopnom rovu bio je jedan raketni bacač s dvije rakete.

           27. 4. 1992. godine u ranim jutarnjim satima probudilo nas je brundanje nekakvog vozila. Mislili smo da kreće napad. Iza krivine izašao je prazan autobus. Zaustavili smo ga i pitali gdje će a vozač zbunjen i preplašen veli: Uvedena je radna obaveza. 
Bio je ovo svojevrsni test i uvod u ono što se dogodilo poslije dva dana. Istoga dana vezisti su razvukli telefonske linije između „kolodvora“ i još dva zapovjedna bunkera.

         29. 4. 1992. godine, prvi napad na selo, u sklopu akcije koju su srpske snage izvodile na potezu Lepnica – Lončari napadajući Vidovice, Kopanice i Jenjić. Prvi tenkovski i minobacački projektili izazvali su samo materijalnu štetu.

          1. 5. 1992. godine, stigla je i konačna potvrda o padu Vidovica.

         4. 5. 1992. godine, jak minobacački napad prethodio je diverzantskom pokušaju napada na našu crtu obrane. Neprijateljski diverzanti ispalili su nekoliko raketa iz raketnih bacača u pravcu naših bunkera. Toga dana pale su Vidovice po drugi puta.

            U narednom periodu nastavljeni su bjesomučni napadi po crti obrane i civilnim objektima u selu. 

     6. 7. 1992. godine, kao pripadnik Izvidničkog voda, ispred crte poginuo je Marko Mišković – Makalja, dok je u selu od minobacačke granate poginuo Mato Mikić (Ive Donkina).

     Marko Živković - Makalja   

                                       

Mato Mikić

         17. 7. 1992. godine, do tog trenutka Medvača je bila jedini kraj koji nije granatiran niti raketiran ali toga dana teško je stradala. Bila je ovo priprema napada koji su uslijedili narednih dana s ciljem zauzimanja Oraškog džepa.

         18. 7. 1992. godine poginuo je Zdravko Mikić – Čanak, netom se vratio iz Austrije gdje ja nabavljao uređaje i opremu za radio Orašje. Smrt ga je zatekla na dužnosti prvog ravnatelja Hrvatskog radio Orašja. Intelektualac, humanist, domoljub i prije svega iznimno dobar čovjek.

Zdravko Mikić – Čanak

             7. 8. 1992. godine, kao pripadnik Izvidničkog voda, poginuo je Zlatko Mišković – Pajo. 

Zlatko Mišković - Pajo

              20. 8 .1992. godine, poginuli su Ilija Orkić - Čavrlija i Marijan Dabić –Mija pripadnici vatrogasne postrojbe.

                                        

            Ilija Orkić – Čavrlija   

   

Marijan Dabić – Mija

            22. 8. 1992. godine poginuo je Pejo Pejić – Mance.

                                       

Pejo Pejić – Mance

          29./30. 9. 1992. godine u jeku neprijateljskih napada Matićka satnija pomjera crtu obrane u dubinu prema neprijatelju za oko 500 metara. U dva do tri naredna dana iskopani su novi bunkeri, nove tranšeje i na svaki drugi način utvrđena i osigurana crta obrane.

          6. 10. 1992. godine stigla je vijest o padu Bosanskog Broda. 

Neke je to pokolebalo dok je većini porastao prkos i ponos te odlučnost da se brani i obrani svoja rodna gruda. Tog dana poginuo je Marko Dabić na novouspostavljenoj crti u Matićima.

                                                       

Marko Dabić

       11. 11. 1992. godine na Martin dan, poginuo je Ivo Mišković – Ija, jedan od najvećih nogometaša Napretka.

                                              

Ivo Mišković - Ija

       12. 11. 1992. godine poginula je Janja Orkić – Seka, civil.

                                  

 

Janja Orkić – Seka

         26. 11. 1992. godine pripadnici prve satnije Matići izveli su akciju i zauzeli neprijateljske položaje i došli nadomak srpskog sela Čović Polja. Tijekom akcije zauzimanja nije bilo povrijeđenih, ali uslijedio je kontra udar te noći i u ranim jutarnjim satima neprijatelj je ispalio nekoliko tisuća granata po selu i crtama obrane. Doslovno se nije moglo disati od dima eksplodiranih granata i raketa svih kalibara. Bio je to uvod u dan koji će trajati najmanje 72 sata.

          27. 11. 1992. godine, od ranih jutarnjih sati (oko 3 ujutro) krenuo je topnički napad kao priprema za pješadijski koji je uslijedio oko 6 ujutro. Prva satnija nije uspjela odoljeti mnogostruko jačem neprijatelju i vratila se na početni položaj tj. na našu crtu obrane. Tom prigodom imali smo više ranjenih i jednog poginulog. Tog dana poginuo je Željko Radošević. 

Željko Radošević

        28. 11. 1992. godine Tijekom izviđanja poginuo je Pavo Ivkić – Pavlin. Tijelo poginulog ostalo je između dvije linije pa dozapovjednik Druge satnije Stanko Pejičić – Loza formira i predvodi grupu za izvlačenje. Prva akcija nije uspjela pa su krenuli i drugi put  pojačani izviđačima ali ovaj put neprijatelj je postavio zasjedu. Prvi je stradao Stanko Pejičić pogođen snajperom a odmah potom i Marko Pejić – Pekar, također pogođen snajperom. Akcija spašavanja je propala. U popodnevnim satima poduzeta je nova akcija izvlačenja ali i ovaj put s istim ishodom. Ovaj put pogođen snajperom poginuo je Miroslav Marković – Sisić. Sve daljnje akcije su obustavljene do sutradan.

                                           

                    Pavo Ivkić                 

             Stanko Pejičić                

Marko Pejić

              Miroslav Marković                   

         29. 11. 1992. godine, agonija najdužeg dana nastavljena je. Vijest o stradavanju Matićkih bojovnika odjeknula je diljem Oraške Posavine. U zapovjedništvu II. bojne pripremala se akcija izvlačenja kad je stigla vijest u pogibiji Stanka Pejičić – Toze. Tijekom noći izvučeni su svi poginuli.

Stanko Pejičić – Toza

        2. 12. 1992. godine u Županji poginula je Janja Mišković, civil.

                                                      
                                                                          Janja Mišković

           3. 12. 1992. godine poginuo je Zvonko Pejić – Bajević.

                                                             Zvonko Pejić – Bajević

                 4. 12. 1992. godine poginuo je Slavko Marković.

                                               

                                                                    Slavko Marković

            25. 12. 1992. godine, Božić, poginuo je Ilija Marković – Lila.

Ilija Marković – Lila

            3. 1. 1993. godine ukinuta je Druga satnija Matići i obadvije satnije stavljene pod jedno zapovjedništvo, a također ukinut je i Samostalni vod.

           23. 1. 1993. godine poginuo je Eugen Pejičić – Ege.

Eugen Pejičić – Ege

         23. 5. 1993. godine poginuo je Marijan Štefanec – Žućo.

Marijan Štefanec – Žućo

           30. 7. 1993. godine poginuo je Jakob Ivić – Gija.

Jakob Ivić – Gija

          16. 3. 1994. godine poginuo je Mladen Mikić.

Mladen Mikić

         25. 4. 1994. godine poginuo je Tunjo Orkić – Džonson.

Tunjo Orkić – Džonson

       25. 10. 1994. godine poginuo je Joso Živković – Kosić.

Joso Živković – Kosić

     31. 10. 1994. godine od zadobivenih rana preminuo je Ivica Pejić.                                                   

 Ivica Pejić

        14. 12. 1994. godine poginuo je Marko Mišković – Miško.

Marko Mišković – Miško

        10. 5. 1995. godine, toga dana za vrijeme trajanja topničkog i minobacačkog napada na selo poginula je Kaja Neretljak, civil. Ovo je vrijeme kada traje neprijateljska ofenziva „Osveta“ započeta 6. 5. 1995. godine kao odgovor za akciju „Bljesak“ koju je izvela HV i oslobodila Zapadnu Slavoniju.

Kaja Neretljak

       7. 8. 1995. godine, treći dan neprijatelj zasipa selo minobacačkim granatama osvećujući se za poraze u Liki, Baniji i na Kordunu. Hrvatska Vojska izvela je akciju „Oluja“ i vratila svoje do tada okupirane teritorije u državni poredak RH. U Matićima tog je dana bila sahrana pokojne Anke Pejičić (Bartolova majka) na kojoj su uz ostale počast došla odati i skupina mladića koja se nalazila na školskom raspustu. U jednom trenutku, među njih, pala je minobacačka granata ispaljena s neprijateljskih položaja i usmrtila sedmoricu mladića a trojicu teško ranila. Ta granata uništila je snove i nade mladića željnih života, zavila u crno njihove roditelje, rodbinu i prijatelje. 

Damir Dominković

       

Iljo Orkić

     

 Tomislav Pejičić

             

Ivica Marković

         

     Slaven Marković  

                         

           Pejo Marković  

                     

Marinko Mikić

          25. 8. 1995. godine od zadobivenih rana preminuo je Pejo Mikić.

Pejo Mikić

                 Na Matićkom groblju, jedan do drugoga, leže nevine žrtve jedne sulude politike

       Daytonska mirovna konferencija održana je od 1.- 21. 11. 1995. godine. Mirovni sporazum potpisan je u Parizu 14. 12. 1995. godine čime je okončan rat u BiH. Dayton je donio samo mir ali ne i trajno rješenje bosanskog lonca. Napravljena je država koja jede samu sebe i živi od kredita međunarodnog monetarnog fonda.

        Selo Matići položilo je Domovini na oltar dvadeset i pet vojnika i dvanaest civila, preko stotinu ranjenih (dva stopostotna invalida; Pavo Orkić – Fija i Joso Mišković – Glava, dvojicu s amputiranim dijelovima tijela; Marijan Pejić – Mile i Iljo Marković – Gligin te više teško ranjenih), oboljelih tijekom i poslije rata (PTSP), ogromne materijalne štete ali unatoč svemu,  prkosno i ponosno stoji na svojim višestoljetnim nogama.

        Moja osobna pohvala upućena je Zdravku Marković, ratnom voditelju Hrvatskog Radio Orašja i cijeloj ratnoj ekipi tog radija. Kad je bilo najteže svojim su komentarima i bodrenjem podizali moral i raspoloženje kako bojovnika na crtama tako i civila u bližem izbjeglištvu.

         Moja zahvala ide i katoličkoj Crkvi, samostanu Tolisa, svim fratrima a posebno fra Marku Oršolić – Keji na svemu što su učinili i što je učinio. U skopu ove zahvale su i naši fratri, Matićki, koji su na svoj način, koliko su mogli, pomagali kako duhovno i molitvom tako i materijalno. Sve vrijeme rata fra Jozo Pejičić proboravio je u samostanu Tolisa. Fra Ivo Martinović rekao je mladu misu 1992. godine i te godine postao je kapelan u župi Belišće (RH). Fra Blaž Marković većinu rata proveo je u Banja Luki da bi došao u Tolisu tek pred sam kraj rata. Fra Luka Mamić službovao je u Njemačkoj kao duhovnik u bolnici. Fra Luka Marković, bio je voditelj Hvatske Katoličke misije u Munsteru,Njemačka. Kao predavač na Teološkom fakultetu u Mainzu ukazivao je na stanje u BiH, prikupljao sredstva i upućivao u naš kraj ali i druge krajeve u BiH. Donirao je prvo sanitetsko vozilo našoj satniji, uputio više pošiljki lijekova u sanitet II bojne i ratnu bolnicu Tolisa.

  

5.8. MATIĆI POSLIJE RAT

          Povijesni pregled novije Matićke povijesti završio bih s godinom 1998. Vrijeme poslije te godine svakako , bar za sada, ne spada u povijest.

           Završetak Domovinskog rata 1995. godine označava novi početak za cijelu zajednicu. Prva tri zimska mjeseca  1996. godine prošla su u nevjerici da nema granatiranja, zvukova paljbe s crte bojišta, fijukanja metaka kroz selo. Te zime u sportskoj čitaonici održavala se činkvina od koje je nogometni klub zaradio dovoljno novca da u školskom dvorištu izgradi malonogometni stadio s tribinama i rasvjetom (stadion Žrtava domovinskog rata). Na ovom stadionu u narednim godinama održavati će se čuveni međunarodni malonogometni turnir. Bio je to prvi turnir takvog tipa u ovom dijelu BiH. Počinju polagano dolaziti donacije kojima se saniraju društveni ali i privatni objekti.

         Naredna 1997. godina jedna je od boljih godina u cjelokupnoj povijesti sela. Te godine općinu Orašje zvali su „mala Švicarska“. Ovome je svakako kumovala činjenica da je skela u Orašju donosila ogromnu dobit lokalnoj zajednici. Osim skele mnogo naših suseljana radilo je u općinskin i državnim službama, posebno se ističe 4. Gmtbr. (u to vrijeme preko stotinu časnika, dočasnika i vojnika zarađivalo je svoj kruh u ovoj postrojbi) i općenito vojska i policija gdje je bio uposlen veliki broj naših sumještana. Vraćale su se izbjeglice s nešto zarađenog novca obnavljalo se i ulagalo u razne obrte. Te godine započeto je proširenje kapele a s njenim dovršetkom 1998. godine dobili smo crkvu. Nogometni klub Napredak te je godine osvojio naslov prvaka županijske lige i plasirao se u Prvu nogometnu ligu Herceg Bosne. Na jesen u Matićima gostovao je Zrinjski iz Mostara s legendarnim Blažom Sliškovićem u ulozi veznog igrača.  Malonogometni turnir ponudio je mjesec dana nogometne bajke i nikad ne zaboravljenih majstora hakla.

I. liga Herceg Bosne, 

Utakmica protiv Zrinskog iz Mostar, čiji je igrač u to vrijeme bio legendarni Blaž Slišković-Baka

                                         NK "Napredak" Matići : NK "Zrinski" Mostar 0 : 1                                             

                                    Dovršetak radova nakon drugog proširenja 1998. godine

            

               Naredne godine 1998. nastavljen je trend rasta i obnove. Tog proljeća Napredak je završio svoju priču u Prvoj ligi Herceg Bosne plasiravši se na 14 mjesto od 16 ekipa. Te godine obnovljen je most na Savi što je za posljedicu imalo ukidanje skele i ogromnog prihoda kojeg je ista donosila. U jesen počeo je vojni preustroj HVO-e pa je mnogo naših sumještana ostalo bez posla. Nakon ove godine počinje lagani pad životnog standarda građana koji se nije bitnije osjetio sve do 2008. godine i početka velike svjetske krize.

6. DIO