Šargija
Simbol Bosanske
Posavine koji, ne samo da karakterizira glazbeni karakter i ukus naroda u kojem
je zastupljen, karakterizira sam narod kao jednu cjelinu koju jedan predmet
povezuje u jednu jedinstvenu cjelinu. Šargija je prepoznatljivi glazbeni
instrument kojim se narod Bosanske Posavine uveseljava i uz njega opušta već
dvjestotinjak godina. Nijedan se drugi instrument nije ustalio u naš kraj kao
šargija, iako u njenom društvu često pronalazimo i violinu, šargija će ostati
simbol Posavine.
Šargija je tradicijsko
žičano glazbalo. Narod ga često naziva i tamburom. Po dolasku Osmanlija u
Bosnu, oni su sa sobom donijeli instrument za koji nitko nije očekivao da će ga
narod kršćanski prihvatiti, kako nije prihvaćao ostale namete od strane turskih
osvajača. Za vrijeme turske vladavine, šargija i njene varijacije, svirane su u
mnogim krajevima Bosne, ali i ostatka okupiranih područja tog vremena. Smatra
se da su je najčešće svirali bosanski janjičari. U doba fra Grge Martića,
zapisano je da kršćani šargiju nisu htjeli ni pogledati, a tek svirati. Nakon propasti Osmanskog carstva, 19.
stoljeće, i oslobođenjem okupiranih krajeva, šargija je ostala na ovom prostoru
i počinju je svirat i katolici, većinom na selima. Pred drugi svjetski rat uz
šargiju se počela koristiti i violina kao podloga za plesanje i pjevanje. U
pojedinim krajevima, odnosno selima, uz ova dva instrumenta koristile su se i
dvojnice. Do u 20. stoljeće svečanosti se nisu mogle zamisliti bez kola i
pjesme uz šargiju. Sviralo se i pjevalo na svadbama, sijelima, prelima,
nedjeljom nakon mise pred crkvom. Šargija je predstavljala opuštanje nakon
teškog rada, pa je svirana i nakon velikih poslova, kao što su berba kukuruza, žetve
pšenice, nakon graditeljskih radnji i tako u nedogled.
Šargija se
najčešće izrađuje od trešnjinog, jasenovog, orahovog ili javorovog drveta. Trzanjem
trzalicom (terzijanom) o metalne žice dobivao se karakterističan zvuk. Terzijan
ili trzalica se najčešće izrađuje od trešnjine
kore ili od goveđeg roga. U krajevima gdje većinom žive Hrvati najčešće je
imala 4 žice, iako postoje varijacije u nekim krajevima i do 12 žica. Šargijaš
je najčešće nagađa (peri) troglasno po sluhu. Šargija se sastoji iz tri dijela:
glave, vrata i trupa. Trup je bio najčešće dubljen iz drveta, iako se u novije
vrijeme izrađuje pomoću tankih daščica. Na njemu šargijaš pomoću trzalice trza
žice, a ispod žica najčešće su rupice ili jedan veliki otvor. Vrat je tanji
duži dio šargije na kojem šargijaš prstima oblikuje zvuk. Vrat vodi do glave na
kojoj su smještene čivije koje služe za zatezanje i prilagodbu žica. Šargije su
najčešće dužine od 70 do 90 cm.
U novije vrijeme,
može se reći, da je šargija još uvijek popularno glazbalo, a i mladi često vole
čuti njen zvuk i kolo, iako su oko pjesama još izbirljivi. Dobar šargijaš zna
kako zabaviti ljude i svojim sviranjem pružiti pravi ugođaj na nekom događaju. Učenje
sviranja šargije je komplicirano ne zbog tehnike sviranja nego načina učenja.
Naime, ne postoje instrukcije ili knjige po kojima bi netko mogao naučiti
sviranje šargije na način na koji naši šargijaši sviraju. Šargija se uči svirat
od iskusnog šargijaša i po sluhu, a što vrijeme više odmiče sve je manje
majstora i virtuoza na šargiji.
Uz šargiju su
opjevane mnogi događaji i trenutci, opjevani osjećaji i nezaboravne ljubavi,
spjevane pjesme razne tematike koje su ostavljene kao ostavština posavskom
kraju i njegovom narodu.
Šargijo drvena
Šargijo
drvena na svemu ti hvala,
U
mojoj si kući uvijek šargijala.
Čiviju
ti ljubim i milijem peda,
Tebe
moja ruka nikom drugom ne da
Sirotinjska
ruka još ti žice dira
A
bogatun plati pa mu drugi svira.
U
bešici kad su ljuljali me mala,
Pjevala
se pjesma ti si šargijala.
Čiviju
ti ljubim…
Šargijo,
šargija ljubim ti čiviju
Da uz
tebe braća sjednu i popiju.
Čiviju
ti ljubim…
Nema komentara:
Objavi komentar