SUSJED, ĐURO BRICO u slici i riječi
Đuro Džijan-Brico
Selo Matići zacijelo ima još mnogo mještana s posebnim vrijednostima i osobinama o kojima bi trebalo pisati na ovoj stranici. To će tako ubuduće i biti. Činimo iznimku zbog osobe koja je to zaslužila svojim umijećem življenja i djelovanja u našem neposrednom okruženju, Đure Džijana Brice. Nije to zbog toga što je redovit na utakmicama Napretka, niti zato što je kao nogometaš nastupao za naš nogometni ponos, pa čak niti zbog tog što već 20 godina dolazi na spomen – dan poginulih nogometaša, Petrovo, već zbog njegovog zanimljivog života kog je sam kreirao iz talenata što mu dade Bog. Nema druge nego krenuti redom.
Generacija '54, prvi razred 1961. godine
Đuro Džijan rođen je 10. kolovoza 1954. godine u Boku od majke Mande r. Džijan i oca Mate. Niže razrede osnovne škole pohađao je u područnoj školi u rodnom Boku. Već u tim godinama pokazuje izuzetnu nogometnu nadarenost. Osnovnu školu je završio u Tolisi te se 1970. godine, kod majstora Akage Zlatkića, upisao na frizerski zanat. Znanje je stjecao u brijačnici „Šimšir“ do 1973. godine gdje je ostao još jednu godinu da bi prešao u brijačku radnju Zuhdije Hećimovića, preko puta Općine. Tamo je ostao 12 godina. Nakon tog je radio u više brijačkih radnji sve dok nije 1989. godine otvorio svoju u rodnome Boku.
Fotografija iz 1989. godine sa otvorenja „butige“
„To je bilo nezaboravnih 12 godina. Kroz radnju je prošlo jako mnogo ljudi svih uzrasnih kategorija i u mojim očima su svi bili jednaki: To su moje mušterije! Dolazili su direktori poduzeća, sekretari, doktori, svećenici, milicajci, traktoristi, žene, omladina i djeca. Uvijek je bila šala i smijeh, jer kod mene je važilo pravilo: Neću pulitiku u moju butigu!“
„Kod mene je radila moja Dubravka. Ona je završila frizersku školu u Županji, a praksu u poznatome salonu „Zela“ u Orašju. Pošto se Dubravka udala izrazila je želju da ostane raditi u salonu u Boku. Ja sam prešao u Orašje.“
U Boku je radio do 2000. godine kada je prešao u Orašje i preko puta Županijske bolnice ostao do protekle godine i umirovljenja.
Jedan od njegovih učenika bio je Zoran Nedić iz Matića
„Polako sam počeo prikupljati mušterije iz dana u dan. Dolazilo ih je sve više i više, a bilo je i onih koji su dolazili na svakodnevnu porciju zezancije: Ćevabdžija Ismet, Lubina, Šaraf, Kopić, Pejo Delić, dr. Miho, dr. Zoran, Joso Dubića, Ale vozač hitne u Domu zdravlja…“
„Dana 1. svibnja 2022. godine zvanično sam zatvorio radnju muški frizer „As“, vl. Đuro Džijan, što znači da sam da sam ovaj zanat radio 52 godine.“
Nadimak Brico je dobio, valjda, od polaska na zanat pa ga nosi najmanje 50 godina. Tijekom Domovinskog rata šišao je vojsku, radio u centrali i vojnoj kuhinji. Bio je jedno vrijeme pripadnik 4. gardijske motorizirane brigade „Sinovi Posavine“ gdje je za obljetnicu brigade, u tri dana, ošišao 500 gardista (u „Bosancu“).
Oženio se 14. studenog 1978. godine Ivankom r. Perković iz Boka. U braku imaju četvoro djece: Dubravku (1979.), Darinku (1986.), Matea (1994. ratno dijete) i Mihaela (2005.). Uz to je već tri puta dobio počasnu titulu „djed“.
Obiteljska idila: Ivanka, Dubravka, Darinka, Mateo, Đuro i beba Mihael
Svoju svestranost, srčanost, strast i komunikacijske sposobnosti podario je bočanskom KUD-u s kojim je postigao velike i značajne uspjehe.
„U našem KUD-u sam proveo preko 50 godina. U mladosti smo gostovali po našim selima, ali i šire. Putovalo se traktorom na način da se u prikolicu stavi slame ili klašure, gore cerada i ožeži. Izvodili smo razne skečeve u kojima su, uz mene, prednjačili Čupavac, Dale, Rođeni… Igrao sam sva kola koja su bila na repertoaru našeg KUD-a. Nakon rata, 1998. godine, osnovan je KUD „Ravnica“. KUD-o je osnovao kapelan vlč. Zvonko Martić, a članovi su bili župljani naše župe (Bok, Oštra Luka i Bukova Greda). Gostovali smo u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj. Snimali smo emisiju za OTV Valentino u kino dvorani u Orašju.“
KUD „Ravnica“
„ U Domu kulture u Boku su redovito bile igranke i priredbe za poklade i to sve tri večeri. Nedjeljom dječji program, ponedjeljkom igranka, a u utorak bude najviše. Bude biranje najboljih mačkara, velikih, malih i grupnih. Za tri večeri znalo je doći preko 1000 osoba. Dijelili smo djeci po 100 čokolada (bilo djece)… Ja sam najčešće vodio program, čitao novosti o selu i čitao pjesme koje sam pisao.“
Đuro već 40 godina ravna posavskim, posebno bočanskim, svadbama u ulozi nezaobilaznog voditelja i dirigenta takvih događaja kod nas poznatog kao „čajo“.
„Moj tetak Marko zvani Kosta kad više nije mogao obnašati dužnost čaje dao je meni sikericu i mali šešir tražeći da ga naslijedim. Ja sam se nasmijao i rekao da to nije za mene. Taman u to vrijeme ženio se moj prvi susjed i rođak Lukan, Ružom iz Kopanica i hoće da mu ja budem čajo. To je bilo 14. kolovoza 1982. godine. Od tada do dana današnjega bio sam čajo na oko 500 svadbi. Tu računam i curske svatove. U Boku su čaje bili još Pejo Krištić, nastavnik Mišo, Šaraf, Janez… Vodio sam svatove u Srednju Bosnu i Hrvatsku. Imao sam svadbe sa 1500 uzvanika. Eto tako već 40 godina!“
Čajo na svadbi Vele i Mande 31. srpnja 2011. godine
Čajo sa suprugom na svadbi kod susjeda Ive Džojić
Čajo na prikolici sa „snašama“
Jedan od hobija za koji nitko ne zna kako nađe vremena pored ovako zgusnutog životnoga rasporeda je ribičija. Istini za volju, pecanje je ostalo samo na razini hobija pored strastvenih pecaroša iz njegove ekipe: Velo Kosić, brat Mijo Džijan, Ivo Kosić Tukulj…
Ulov na reviru Oštra Luka, 1998. godine
Ipak, Đuru Bricu se pamti i poznaje ponajviše kroz nogomet. Njegova svestranost došla je do izražaja na nogometnom terenu. Brzonogi temperamentni napadač pomalo svadljive prirode za trajanja utakmice znao je svojim potezima privući pozornost kako navijača tako i nogometnih trenera, znalaca koji su ga željeli u svojoj momčadi. Zabijao je gdje god je klizila nogometna lopta, na svim travnjacima koji su osjetili njegove čepove na kopačkama. Mi u Matićima sjećamo se majstorskih pogodaka u toj 1979. godini. Bio je drugačiji od ostalih, ako ništa drugo barem po crnim rukavicama koje je nosio od prvih mrazeva pa do proljeća. Po potrebi je igrao na svim pozicijama pa čak i kao vratar.
Momčad NK „1. maj“ Bok, 1973. godine, vratar
U momčadi „Napretka“ iz Matića, 1979. godine
„Trenirao sam uvijek sa starijima i u jesen 1969. godine odigrao sam prvu nogometnu utakmicu, prijateljsku, za seniorsku momčad Boka. Od tada sam stalno u nogometu. Stasao sam uz možda i najbolju generaciju Bočana: Golman Gile, Sebura, Puđin, Mišo, Toma, Franjo, Milo, Piki… Imao sam od koga učiti. U seniorskom nogometu bio sam 26 godina. Igrao sam u početku sa starijima 15 godina od sebe, a na kraju s mlađima 20 – 25 godina… Davao sam lagane golove za koje kažu da se treba roditi za to, ali ja mislim da treba raditi: Rad, rad i samo rad, bila je moja nit vodilja gdje god da bio sam angažiran. U nogometu sam stekao brojne prijatelje. Nastupao sam za klubove iz naše sredine i imao ponude iz drugih, većih sredina. Nastupao sam za „Proleter“ iz Oštre Luke (1973. i 1991.), „Napredak“ iz Matića (1979.), „Hajduk“ iz Orašja (1976.)… Igrao sam za selekciju općine Orašje u utakmicama protiv Slobode i Dinama iz Vinkovaca…
Pripreme u Sloveniji s Hajdukom iz Orašja, 1976. godine
Selekcija općine Orašje 1978. godine
Igrao sam kao nogometni sudac za selekciju sudaca Herceg Bosne protiv selekcije sudaca iz Hrvatske… Onda sam počeo igrati za veterane zbog „rodnog lista“. Tu sam nastupao za općinsku selekciju veterana, matićke, lučke, kostrčke, donjomahalske veterane, najviše za svoj Bok.“
Kapetan momčadi nogometnih sudaca NS ŽP u Mramoru 2003. godine
Nakon završetka nogometne karijere u kojoj je postigao najviše pogodaka od osnivanja bočanskog kluba posvetio se suđenju nogometnih utakmica. Tu je postigao značajne rezultate sudeći kao Savezni sudac u Prvoj ligi Herceg Bosne, Premier ligi BiH, 1. ligi Federacije BiH, 2. ligi Federacije -sjever, 1. i 2. ŽNL Posavine.
Priznanje i zahvalnica uručena od Ive Jelušića
Kao i ostali njegovi kolege nastavio je nogometni put i nakon suđenja, postao je delegat na utakmicama. Dužnost Saveznog kontrolora obnašao je u Prvoj ligi Federacija, dok je delegat bio u 2. ligi Federacije, 1. i 2. ŽNL Posavina.
Delegat na utakmici u Odžaku
Usporedo sa suđenjem i igranjem nogometa za veteranske momčadi bavio se još jednim, u to vrijeme, izuzetno popularnim sportom, kuglanjem. Obilazio je kuglane u Šamcu, Domaljevcu, Bošnjacima, Cerni i Oštroj Luci. Nastupao je i na turnirima i imao uspjeha.
Osvojeno prvo mjesto na turniru u O. Luci za Uskrs 2003.
Zavidna biografska priča kao malo koja u našoj okolini, a ipak, sve to nije bio razlog našeg zanimanja za Đuru Bricu. Naime, Đuro je izazvao našu pozornost zbog njegovih zapisa, dnevnika, pjesama… Ukratko, ovaj energični čovjek uvijek spreman na šalu je kroničar zbivanja u selu Bok u posljednjih više od trideset godina. Njegovi ratni dnevnici neponovljiv su izvor podataka u siromašnoj ratnoj podatkovnoj kartoteci ovog kraja. Bilježnice sa zanimljivim podacima za svaku godinu posljednjih 20 godina, pjesmama i drugim sadržajima čekaju da budu otkrivene i ukoričene u zasluženu publikaciju. Kad će se to dogoditi? Nadamo se i prije nego uskoro.
„Nekada je selo imalo 1700 stanovnika, a danas jedva oko 630… ima u selu 93 udovice, 12 udovaca te preko 70 starih momaka (preko 30 godina). Imamo i najstarijeg muškarca na općini: Ivo Krištić Doktor rođen 28, veljače 1927. godine…“
Đuro sa svojom baštinom koju treba uobličiti; bilježnice, slike, dnevnici
U svom dinamičnom životu i onako lak na jeziku, na svoj način šarmirajući ljude, upoznao je mnoge slavne osobe iz javnog, vjerskog i kulturnog života. Donosimo nekoliko fotografija s poznatim osobama.
Đuro i Marko Marković, poznati voditelj i urednik „Indirekta“ u restoranu „Centar“ kod Margića
S kardinalom Vinkom Puljićen i sinom
S Mateom Beusanom na seminaru u Neumu
Đuro sa reprezentativcima BiH Markom Topićem i Muhamedom Konjićem
Ambrozije M.
