Nismo nikada u
svojoj povijesti bili sigurni sami, uvijek je samac bio meta napada, jer je
ranjiv, izrugivanja, jer ga nitko nije branio, obmane, jer nema nikoga tko bi
mu pokazao pravi put i tako u nedogled. Zato i jesmo postali društveni i prihvaćali
smo okruženje drugih ljudi, čak i pod cijenu činjenice da bi oni mogli postati
opasni za nas, izdati, prevariti i uništiti, ali to je uredu jer i oni sami
preuzimaju takve rizike vjerujući nama. U svakom od nas čuči iskra zla koju
potpaljuje drvo mržnje i kisik prilike. Pravo je čudo kako je čovjek uspio
opstati u zajednici ne plašeći se svih mogućih nevolja koje bi se mogle
dogoditi, možda su trenutne ili vanjske prijetnje bile puno strašnije i opasnije,
od onih unutarnjih, ali u svakom slučaju ne bi smjeli zanemariti niti jednu od
njih.
Iako živimo u
zajednici i vjerujemo jedni drugima, nismo sposobni dogovoriti se oko svega što
život baci pred nas, jer svi smo različiti i posjedujemo različita razmišljanja
o određenim stvarima. Koliko god bili demokratski osviješteni i liberalni, čak
u današnjem vremenu, ne možemo živjeti bez lika autoriteta i vođe. Današnja je
prednost što sami izabiremo svoje vođe i predstavnike, ali smo zbog toga i sami
odgovorni za stanje u kakvom se nalazimo. Svijet se ponovno vratio na početke,
da izabire svoje vođe kao nekada prije dok su se u plemenima i društvima birali
predstavnici cijele zajednice, najjači, najpametniji, najsnalažljiviji… Podlije
se nešto čudno dogodilo i liderstvo su preuzeli ljudi upitnih sposobnosti, a
nastavljali su njihovi potomci, koji cesto nisu bili dovoljno sposobni voditi
određenu skupinu ljudi. Vjerojatno je zato povijest puna sukoba i ratova, jer
predstavnici naroda nisu radili ono što su trebali, ili jesu, ali ne dovoljno
dobro. Trebalo je dugo vremena da ljudi ponovno shvate svoju moć i činjenicu da
ljudi posjeduju moć i silu, ali i pravo da vladaju sobom, a ne pojedinac od
njih. Unatoč tome ipak nam je potreban sposoban lider, koji će se zalagati i
predstavljati svoje ljude na pravi način.
Jedan dobar, sposoban
i predan pastir, uz pomoć pasa ovčara, može voditi veliko stado u njegovom
napretku. Isto tako loš, nesposoban i nesiguran pastir ne može čuvati ni dvije
ovce zajedno, a da jedna ne pobjegne jer shvaća da nije u dobrim rukama i da
može potražiti bolji život u velikom stadu dobrog pastira. Takvi su i ljudi,
kao ovce, sposobni smo uvidjeti što je bolje, prvenstveno za sebe samog, a
potom i za svoje bližnje, i potražiti sreću tamo gdje je ona zaista moguća i
gdje se nude prilike i od okoliša i od ljudi, a ostaviti iza sebe nesmotrenu i
pustu livadu jer loš pastir ne samo da ne vodi računa o svojim ovcama, njega ne
zanima ni livada na kojoj ovce pasu niti uvjeti u kojim ovce žive.
Dobar pastir koji
ima puno ovaca, još će mu se dati i same će ovce dolaziti, a loš pastir sve će
više ovaca gubiti. Netko će reći da to nije pravedno, da svima treba ići
jednako, ali nije to tako jednostavno. Zar dobri ljudi, koji dobro obavljaju
svoj posao, skrbe za obitelj i ponašaju se tako da su primjer drugima, ne bi
trebali dobivati više, bolje, ljepše, kako bi nastavili napredovati i širiti
taj uspjeh na druge ljude, a onaj tko je ološ, ne zanima ga ništa, njemu je
dovoljno vjerojatno da utaži glad i žeđ svakog dana, jer ništa drugo ga ne
zanima. Takvim ljudima se ne otvaraju prilike i ne napreduju, a sami su krivi
za to. Tako je i s liderima. Dobri lider će uvijek imati narod koji će ga
slijedit, ne zato što je on dobar lider nego zato što narod zna da će u
njegovoj sjeni biti zaštićeni, osigurani i da će dobro živjeti.
Svatko od nas će
odabrati bolji put za sebe i svoje bližnje, ako smo imali imalo dobrog odgoja i
ako imamo zdravo razmišljanje. Ne moramo biti nešto pretjerano educirani,
lijepi, izuzetni, uspješni, kako bi prepoznali da li se nalazimo u dobrom i
zdravom okruženju, ali dobro je biti i educiran, pametan i uspješan u prilici
kada imamo priliku odabrati svog vođu, nekoga tko će nas štiti, predstavljati,
pomagati, ali na posljetku i u rat povesti i poduzeti sve za dobrobit zaštite
svojih ljudi. Biti vođa ne znači širiti strah i moć, nego je, bar bi trebala
biti, poziv pomaganja, suosjećanja, ali i čvrstoće i autoriteta.
I loš pastir može
postati dobar ako se malo potrudi, ako počne zalijevati travu na livadi, ako je
ogradi da zaštiti svoje ovce od napada izvana, pronađe dobre pse čuvare da mu
pomažu, da se brine o ovcama kao o nekomu do koga mu je stalo, samo se treba
pokrenuti, a ako se ne promjeni izgubit će ovce ili će ovce preuzeti stvar u
svoje ruke i pronaći novog pastira ili ga odabrati. Ponekad je vrijeme za
promjenu i ovce to znaju, ali možda ih je strah ili se plaše klanja, u svakom
slučaju biraju između dva zla umjesto da biraju između dva dobra, novog pastira
ili prelazak iz stada u stado.
