NAZOČNOST KATOLIČKE CRKVE U MATIĆIMA

Postoji mjesto gdje tišina gromko odzvanja, gdje su tuga, bol i patnja podnošljivije, prijateljstvo čvršće, susjed draži, oprost bliži i povjerenje veće. Izgovorena riječ, što tišinu para kao munja nebo, postaje melem za dušu progonjenu svagdanjim poteškoćama, opravdanim i neopravdanim brigama, slutnjama, strepnjama i nadasve nadanjima. To je mjesto u kojem smo bliži Bogu, Stvoritelju i Otkupitelju svojemu, u kojem vjera u vječni život postaje tiha realnost…

Nakon događaja koji su se odvijali potkraj sedamnaestog stoljeća, a poznati su kao „Bečki rat“ (1683. - 1699. g.) naš kraj je potpuno opustio. Narod je izbjegao pred osmanlijskom osvetom zbog poraza na bojnom polju od Habsburške Monarhije koja je oslobađala ugarske i hrvatske krajeve. Veliki broj muslimanskog življa preselio se i naselio na prostoru Bosne iz koje je protjerano katoličko stanovništvo (oko 200.000 katolika napustilo je Bosnu krajem sedamnaestog i početkom osamnaestog stoljeća). Ovi događaji početak su nastanka današnjeg sela Matići. U vrijeme vladanja Habsburške Monarhije (1717. - 1739. g.) na ovom prostoru nalazilo se samo jedno naseljeno mjesto Utorkovište u čijem su sastavu buduća naselja; Donja Mahala, Tolisa, Kostrč, Ugljara i Matići. Prvi naziv sela je Matić Selište, a nastao je između 1717. - 1743. godine. Zanimljiv je podatak koji se nalazi u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Županji. Naime, u Matici krštenih zabilježeno je krštenje sina Bartola Matića (1717. g.) iz Utorkovišta (neki su mišljenja da je ova obitelj živjela u dijelu Utorkovišta na kojem se nalazi današnje selo Matići i da je selo po njima dobilo svoj prvi naziv).

Nominalno je ovaj kraj u to vrijeme pripadao franjevačkoj župi Bijela, ali zbog udaljenosti i nesigurnosti svećenici su rijetko obilazili prostor uz rijeku Savu. Žitelji su svoje duhovne i vjerničke potrebe ispunjavali u crkvi u Županjem Blatu koja je službu vršila od 1711. godine. Završetkom rata 1739. godine granica između dva carstva postaje rijeka Sava tako da ovaj kraj ponovo postaje dio osmanske Bosne s tim da su katolicima zajamčena veća prava u pogledu vjerskih sloboda. Ovu mogućnost iskoristio je biskup Dragičević koji je posjetio ovaj kraj i podijelio sakrament svete potvrde i pritom izradio popis žitelja župe Bijela. Matić Selište te, 1743. godine, broji 14 obitelji sa 80 članova. Ovo je prvi (poznati) dokumentirani spis u kojemu se spominje naziv sela i nositelji obitelji imenom i prezimenom. Od tada su biskupi češće pohodili ovaj kraj dijeleći sakrament krizme, a i svećenici su redovnije dolazili iz župne kuće. U to vrijeme po selima građeni su kućarići u kojima bi svećenik odsjedao i slavio svetu misu kao i većinu drugih pastoralnih zadaća (krštenje, bolesničko pomazanje, pogrebi, vjenčanja i dr.).

Porastom broja stanovnika u Posavini 1784. godine Tolisa je postala samostalna kapelanija. Izbijanjem novog rata između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva 1788. godine kompletno stanovništvo katoličkih sela uz Savu protjerano je u sela oko Bijele i Tramošnice. Najveći dio naših sumještana sklonio se u Tramošnicu i okolna sela i tu su ostali sve do 1792. godine i okončanja rata. Dolaskom su našli spaljena i opljačkan sela pa su ponovo morali kretati ispočetka. Ubrzo nakon ovih zbivanja i uspostave mira broj je stanovnika porastao te je donesena Odluka u Kreševu 25. 06. 1802. godine da se samostalnoj kapelaniji dodjeli naslov župe. Od tog vremena naše je selo sastavni dio franjevačke župe Tolisa do današnjeg dana.

Župna kuća i kapela nalazile su se u središtu Tolise, ali su zbog učestalih poplava preseljeni na Raščicu. Tu je 1856. godine sagrađena župna kuća koja će kanonskim dekretom biti proglašena samostanom 1874. godine. Fra Martin Nedić ishodio je ferman (dozvolu) za gradnju 1864. g. a iste godine započeo s radovima. Gradilo se u dvije faze, a crkva je dovršena 1881. godine. Negdje u vrijeme preseljenja župne kuće na Raščicu, svoj redovnički i svećenički put započela su dvojica naših sumještana, fra Marko Orkić i fra Ambrož Mikić.

Austro-ugarska vlast (zaposjela Bosnu i Hercegovinu 1878. god.) ostavila je tragove u svim sferama života ljudi, a posebno se to odnosilo na obrazovanje i vjerske slobode. Građene su, između ostalog, škole, crkve i kapele. Ono što se tiče sela Matići jest gradnja prve grobljanske kapele u Matićima 1894. godine. Iste godine sagrađena je i škola u Boku koja je bila namijenjena pohađanju i djece iz Matića (ovako je ostalo sve do 1928. godine kada je započela s radom škola u Matićima). Godine 1902. u centru Matića izgrađena je zavjetna kapela sv. Franji koji je bio zaštitnik sela. Na tom mjestu održavala se misa i blagoslov polja svake godine 4. listopada, na sv. Franju, sve do 1963. godine kada je odlukom uprave Provincije određeno da se Sv. Franjo slavi samo u župnim crkvama. Tada su mještani izabrali za zaštitnika sv. Ivana Krstitelja (24. lipnja blagdan sv. Ivana Krstitelja).

GRADNJA KAPELE

 Komunistička vlast posebno se okomila na religiju općenito, a posebno na Katoličku Crkvu, svećenstvo i ljude privržene vjeri. Stanje se drastično pogoršalo kada je Vatikan imenovao kardinalom zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca (1952. g.). Situacija se počela poboljšavati nakon sporazuma (Protokol) između Vatikana i Jugoslavije (1966. god.). Godine 1966. za gvardijana toliškog samostana izabran je fra Jozo Pejičić iz Matića. On je uočio potrebu sela te je potaknuo izgradnju većeg i modernijeg objekta za vjerski i duhovni život mještana. Zemljište oko stare zavjetne kapele (srušena je 1972. god.) bilo je nedovoljno veliko pa se pristupilo kupnji zemljišta na drugoj lokaciji. Nakon toga fra Jozo je naručio izradu planske dokumentacije kod „Projektbiroa“ iz Slavonskog Broda. Kad su se ostvarili svi potrebni uvjeti bez kojih se nije moglo, u proljeće 1967. god. formiran je Mjesni odbor za gradnju kapele. Mjesni odbor bio je sastavljen od članova čija je zadaća bila formirati ekipe na pomoćnim poslovima (dovoz materijala, prosijavanje pijeska, pravljenje žbuke, donošenje opeka te drugih pomoćnih poslova koje nisu obavljali majstori). Približno iz svakog kraja bio je jedan ili više ljudi koji su formirali timove za određene dane iz svojih krajeva sela. Osim što su pomagali fizičkim radom, mještani su davali i druge oblike pomoći (novac, drvo za građu, zaprege za dovoz materijala do gradilišta i dr.). Svojim zalaganjem i stalnom prisutnošću istaknuo se fra Kruno Pejičić koji je bodrio majstore i poslugu dajući im veću motivaciju za radom. „Kada je kapela bila dovršena okupilo se dosta svijeta na čatmi, a fra Kruno se popeo na krov i sa svojim bratićem zapjevao, nakon čega se prolomio gromoglasan pljesak nazočnih“, prisjeća se jedan od radnika pokrivanja kapele Marijan Marković Ban. Do kraja ljeta bila je dovršena gradnja, a do zime uvedena je struja i zidovi su bili ožbukani. Novoizgađeni objekt bio je površine 12x6 metara sa zvonikom visine 15 metara. Sljedeće godine dovršeni su molerski radovi; nabavljene klupe za sjedenje koje su bile poredana u dva reda; oltar i slike križnog puta i raspelo visine jednog metra. Kapela je blagoslovljena 28.05.1968. godine i u njoj se svake godine 24.06. (blagdan sv. Ivana Krstitelja) održava blagoslov polja i sveta misa. Zvono je nabavljeno iste godine. Težilo je 201 kilogram, a blagoslovljeno je 07.07.1968. g. i stavljeno na zvonik (kum zvona bio je Ivo Mikić Đurin). Od tada ono zvoni najmanje tri puta dnevno, a po potrebi i češće (najava preminuća, pogreba, svetih misa, pa čak i za vrijeme velikog nevremena), a sve to zahvaljujući našim dobrim i revnim zvonarima. Od početka u kapeli se redovito odvijao vjeronauk. Vjeronauk je bio priprema za sakramente Prve pričesti i Krizme, a uz to imao je i pedagošku dimenziju. Do proširenja kapele misa se u njoj slavila jednom u dva tjedna.

Ovom prigodom zahvaljujemo se svima koji su sudjelovali na bilo koji način u realizaciji ovog projekta, posebno su to: Ivo Pejičić (Ivo Lucin), Pavo Draganović (Perčin), Mato Dabić (Mata Stankov), Marijan Marković, Marko Orkić (Mrkonjić) i Marijan Karlović (Mile Đurin).

Ne može se pisati o crkvi, a ne spomenuti one koji se ponajviše brinu o njezinom besprijekornom funkcioniranju i koji svakodnevno stoje na usluzi svim mještanima u njihovim potrebama, a tiču se crkve; to su naši zvonari. Prva zvonarica koja je vršila tu dužnost bila je prva susjeda kapele, Luca Marković. Nakon nekog vremena tu je dužnost preuzela druga susjeda kapele, Ruža Mikić. Sljedeći u tom nizu bio je Marko Orkić Gaga koji je bio zvonar i kapele i crkve. Sadašnji zvonar crkve je njegov sin Karlo Orkić.

                             Filijalna kapela, Matići, 1968. godine

                       PRVO PROŠIRENJE 1981.-1982. GODINE

Osamdesete godine prošlog stoljeća bile su godine najvećih dostignuća Matićana u raznim oblicima. Jedna od pozitivnih strana tog blagostanja bio je svakako prirodni prirast stanovništva. Broj vjernika na misama u Matićima naglo je rastao, a prostor kapele bio je nedovoljan jer je primao samo starije osobe dok su mlađe ostajale u dvorištu i misu slušali kroz prozore i vrata (tada nije bilo ozvučenja u kapeli). Uvidjevši problem toliški gvardijan fra Perica Martinović pokreće inicijativu za proširenje kapele. Zemljište je kupljeno 1981.g., zatim je te iste godine izrađena projektna dokumentacija, prikupljala su se sredstva i započeli su radovi. Nadogradnja je išla u smjeru izgrađivanja svetišta i dviju pomoćnih prostorija (jedna služi svećeniku u pripremi za bogoslužje (sakristija) a u drugoj se prostoriji nalazi sve što je potrebno prilikom pogreba). Dovršetak radova bio je 1982.god. te se od tog vremena sveta misa služi svake nedjelje i blagdanom u 10 sati. Vrijedni mještani su uz gvardijanovu pomoć svakodnevno radili na uređenju i održavanju kapele obogaćujući je raznim novim sadržajima i umjetninama. Umjetnička slika koju je naslikala sestra Pija Padjen 1981.god. – „Isusovo krštenje“, ulje na platnu – nosi se tijekom blagoslova polja na Sv. Ivu. Trenutno je izložena u sakristiji. Godine 1985. kapela je urešena s dvama umjetničkim djelima – „ Sv. Ivan Krstitelj“ (drveni kip od orahovine visine 110 centimetara) koji je izradio akademski kipar Petar Černe i „Raspeće“ (slika na staklu, rad slikara Tomaža Perka, visine 285 centimetara). Ovim proširenjem kapela je dobila unutarnji izgled križa, a pogled izvana bio je oblik slova „T“. Kapela je sa 72 proširena na 186 kvadratnih metara.

Prošireni dio kapela čijom pozadinom dominira Raspeće, rad Tomaža Perka, postavljeno 01.03.1985.god. Drveni okvir od hrastovine izradio je stolar Rado Radnić, a osvjetljenje Ivo i Toma Mikić, svi iz Matića

„Sveti Ivan Krstitelj“ drveni kip od orahovine visine 110 centimetara, rad akademskog kipara Petera Černea. U crkvi se nalazi od 16.06.1985. godine

                              KAPELA U DOMOVINSKOM RATU

Grmljavina topništva koja se čula iz okolice Vinkovaca nije slutila na dobro. Za nas nikad neizvjesnije nije bilo iščekivanje našeg najvećeg blagdana, Uskrsa. A onda na Veliki petak 17. 04. 1992. godine, naše selo je opustjelo. Žene, djeca, stari i bolesni, izbjegli su u Hrvatsku i druge zemlje diljem Europe. Ostali su oni koji su trebali, mogli i morali sačuvati višestoljetnu rodnu grudu i grobove svojih predaka. Pitomi, mirni i bogobojazni matićki čovjek, doslovno preko noći, pretvorio se u ratnika spremna braniti i obraniti svoju prošlost, ali i budućnost. S krunicom oko vrata i vjerom u Boga ginuo je, ali i odolijevao mnogostruko jačem neprijatelju. Davali su se životi, dijelovi tijela, zdravlje, ali se izdržalo i pobijedilo. Ostale su rane ne samo na tijelu već i u mnogim dušama za izgubljenim ocem, sinom ,bratom, prijateljem…

                  DRUGO PROŠIRENJE KAPELE 1997./1998. GODINE

Završetak Domovinskog rata 1995. godine označava početak novog života za cijelu zajednicu. Započinje obnova porušenog i oštećenog. Civili izbjegli u vrijeme trajanja sukoba polako se vraćaju kući. Kapela je sanirana i stvoreni su uvjeti za nastavak stanja prije 1992. godine. Odaziv vjernika na svetu misu bio je kao i uvijek veliki, pa je prostor kapele bio premali da bi primila sve koji su htjeli nazočiti sv. misi.

Fra Marko Oršolić Keja koji je u to vrijeme bio gvardijan u Tolisi 1997. godine započinje s proširenjem kapele. Te godine dolazi i do redovitih promjena unutar crkvene hijerarhije i gvardijanom postaje fra Blaž Marković koji nastavlja radove i dovršava ih 1998. godine. Kada su radovi bili završeni, bila je to crkva prema svim gabaritima jer prema crkvenim odredbama ne postoji točno određen oblik ili veličina crkve, dovoljno je samo da deset posto stane u prostor za vjernike koji gravitiraju toj crkvi od čega polovica mora imati sjedeća mjesta.

Vanjskim pročeljem crkve dominira zvonik visine 15 metara ispod kojega je ulaz u središnju lađu. Na pročelju su još dvoja vrata za ulaz u bočne lađe kao i jedna sa strane (ulaz u pomoćnu prostoriju) te 15 prozora. Iznutra je to prostor 22x12 metara. Pored glavnog ulaza nalazi se kružno stubište za kor. Pobočne lađe počivaju na stupovima (svaka lađa na tri stupa), a na njima se nalaze postaje križnog puta. Srednju lađu povezuju klupe za sjedenje koje se nalaze s lijeve i desne strane.

                          Filijalna crkva u Matićima 1998. godine

                                     UREĐENJE FILIJALNE CRKVE

Krilatica „Poštuj tuđe, svoje voli“ prebiva u ovom selu od njegova osnutka i provlači se kroz naraštaje do današnjih dana. Tako je bilo sa svim objektima od društvenog značaja, a posebno se to očitovalo nakon Domovinskog rata. Ratne rane nisu zaliječene, iako su svi objekti poprimili zavidan izgled. Svi ti objekti mještanima su dragi, a posebno je mjesto ono na kojem se svake nedjelje okuplja oko četiristo duša na svetoj misi – naša matićka crkva. Uzorni domaćini i vrli vjernici uz gvardijanovu potporu (od zadnjeg proširenja do danas izmijenila su se trojica) uvijek su težili boljem izgledu sakralnog objekta u našem selu. Vođeni ovom idejom, skupina prethodno u tekstu navedenih ljudi, pokreće inicijativu prikupljanja sredstava kojima bi se naša crkva dovela u sadašnje stanje. Za tu namjenu prikupljana su sredstva na više načina, a onaj koji je donio većinu potrebitog bio je skupljanje dragovoljnih priloga po svadbama u Matićima. S ovim „običajem“ započelo se 02.05.2009. godine, a do 2014. godine prikupljen je iznos kojim je financiran najveći broj projekata napravljenih u tom vremenu (kip sv. Ive u gipsu, Gospin kip u gipsu, reljef „Isus moli na Maslinskoj gori“, klupe za sjedenje; u crkvu je uvedena klimatizacija, popločeno je dvorište i uređena zelena površina. Ukratko crkva je kompletno obnovljena kako iznutra tako i izvana.

Unutarnji izgled, pogled s ulaza 

Unutarnji izgled, pogled sa svetišta 

„Krštenje Isusovo“ rad u gipsu Petra Radnića iz Matića. 

Djelo je nastajalo u više faza a dovršeno je 2008. godine

Tabernakul je nabavljen u Đakovu 2017. godine 

                                                 

„Gospa“ rad u gipsu kipara Slavena Miličevića 2015. god.

„Sveti Ivan Krstitelj“ rad u gipsu akademskog kipara Slavena Miličevića 2012. godine

„Isus moli na Maslinskoj gori“ rad u gipsu Petra Radnića nastajao u vremenu između 2012. i 2014. godine

      Kip sv. Ivana Krstitelja u dvorištu crkve

                      Postavljanje kipa 15. 6. 2012. godine

       Posjet kardinala Vinka Puljića 20. 5. 2016. godine filijalnoj crkvi u Matićima

Nakon proslave „od kapele do crkve 50 godina“ koja se događala u vremenu od    3.  do 6. 8. 2017. godine preostali dio novčanih sredstava iskorišten je za nabavku novih umjetničkih slika. U župnom listiću župe Uznesenja BDM u Tolisi od 26. 12. 2018. godine stoji: U filijalnoj crkvi svetoga Ivana Krstitelja u Matićima urađene su nove postaje Križnog puta rad akademskog kipara gospodina Zvonke Jurišića. Križni put je iznosio 8000 km i sve je plaćeno uz pomoć župljana iz sela Matići.

          Isusa polažu u grob, jedna od slika Križnog puta crkve u Matićima

   

                                      MATIĆKI SVEĆENICI

Od 1862. godine traje ređenje svećenika rodom iz Matića. Mnogi mladići (dječaci) krenuli su putem služenja Bogu na jedan drugačiji način od ostalih. Oni su se odrekli mnogih svjetovnih vrednota u korist širenja spoznaje o vječnom životu. Nažalost neki su odustali od tog puta spriječeni raznim nedaćama, ljudskim slabostima ili su, pozvani od Oca Nebeskoga, otišli prerano u vječnu domovinu. Oni koji su postali svećenicima bili su i ostali širitelji Evanđelja i nositelji Radosne vijesti želeći približiti Božju ljubav običnom čovjeku. Donosimo njihova imena uz nekoliko biografskih podataka.

Fra Ambrož Mikić, rođen je u Matićima 03.11.1841. godine od oca Ive i majke Marije r. Živković. Na krštenju je dobio ime Mato. Umro je u Matićima kao student četvrte godine bogoslovije na dan 17.03.1863. g. Pokopan na groblju u Matićima.

Fra Marko Orkić, rođen je u Matićima 08.01.1839. godine od oca Ilije i majke Pavke r. Dabić. Na krštenju je dobio ime Ivo. Mladu misu izrekao je 02.03.1862. godine. Umro je u Tolisi (samostanu) 06.12.1891.godine. Pokopan je na groblju u Matićima.

Fra Marko Pejičić, rođen je u Matićima 27.08.1922. godine od oca Marka i majke Mande r. Mišković. Na krštenju je dobio ima Ilija. Mladu misu izrekao je 17.08.1947. godine u Tolisi. Umro je u Tolisi 11.02.1951. godine. Pokopan na groblju u Matićima.

                                                 

Fra Martin Mišković, rođen je u Matićima 03.04.1918. godine od oca Jakova i majke Mare r. Orkić. Na krštenju je dobio ime Ivo. Svečane zavjete položio 1944. godine. Umro je u Bolnici u Bosanskom Šamcu 03.12.1974. godine. Pokopan je na groblju u Matićima.

Vlč. Krunoslav Stjepan Draganović, rodio se u Brčkom 03.10.1903. godine od oca Petra i majke Marije r. Franić. Mladu misu rekao je 15.08.1928. godine u Tolisi. Umro je u Sarajevu 03.07.1983. godine gdje je na groblju Bare i pokopan.

 

Fra Krunoslav Pejičić, rođen je u Matićima 01.11.1919.godine od oca Pave i majke Luce r. Mišković. Na krštenju je dobio ime Đuro. Za svećenika je zaređen 1946. godine u Đakovu. Umro je u Domu zdravlja u Orašju 08.06.1989. godine. Pokopan na groblju u Matićima.

 

Fra Jozo Pejičić, rođen je u Matićima 13.09.1922. godine od oca Joze i majke Ane r. Mikić. Na krštenju je dobio ime Ivo. Za svećenika je zaređen 1948. godine u Sarajevu. Umro je u Tolisi 18.07.1998. godine. Pokopan na groblju u Matićima.

Fra Luka Mamić, rođen je u Matićima 14.04.1945. godine od oca Pave i majke Luje r. Mikić. Svečane zavjete položio je 1970. godine. Trenutno živi u Njemačkoj djelujući kao duhovnik u bolnici u Wipperrfürthu.

Fra Luka Marković rođen je u Matićima 09.05.1953. godine od oca Marijana i majke Luje r. Mamić. Za svećenika je zaređen 1981. godine. Trenutno djeluje u samostanu Tolisa i uz redovite svećeničke zadaće bavi se spisateljskim radom

Fra Blaž Marković, rođen je u Matićima 14.10.1956. godine od oca Marijana i majke Kate r. Karlović. Svečane zavjete položio je 1981. godine u Sarajevu. Trenutno djeluje kao župnik Župe sv. Ane u Domaljevcu.

Fra Ivo Martinović, rođen je u Županji 28.06.1965. godine od oca Martina i majke Mare r. Petrović. Za svećenika je zaređen 1992. godine. Trenutno djeluje kao provincijal franjevačke Provincije trećoredaca glagoljaša u Zagrebu.

Vlč. Mato Draganović, rođen je u Matićima 14.02.1968. godine od oca Pave i majke Ruže r. Orkić. Za svećenika je zaređen 1995. godine. Trenutno djeluje kao župnik župe Popovača.

Fra Mladen Pejić, rođen je u Matićima 18.05.1969. godine od oca Mate i majke Mare r. Mišković. Za svećenika je zaređen 1996. godine. Trenutno djeluje na otoku Krku.

Vlč. Goran Dabić, rođen je u Brčkom 13.11.1971. godine od oca Pave i majke Ane r. Mikić. Za svećenika je zaređen 1997. godine. Trenutno je u Austriji i župnik je u Loferu, Sv. Martinu i Weissbachu.

Fra Marko Neretljak, rođen je u Matićima 29.12.1986. godine od oca Zvonka i majke Višnje r. Orkić. Za svećenika je zaređen 2012. godine. Trenutno djeluje kao promotor FRAME hrvatske franjevačke Provincije trećoredaca glagoljaša u Zagrebu.

Fra Josip Ivić, rođen je u Matićima 12.11.1996. godine od oca Peje i majke Mande r. Mikić. Bogoslov.

Ovdje treba spomenuti i četiri naša sjemeništarca koji su bili sjemeništarci Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša u Zagrebu, a poginuli su od neprijateljske granate 07.08.1995. godine. To su: Damir Dominković, Slaven Marković, Ivica Marković i Pejo Mikić.

                                                  ČASNE SESTRE

Od davnih dana pa skoro do naših vremena bilo je uvjerenje u našem kraju, a i šire, da žensko dijete treba biti kod kuće, da radi, da se treba što prije udati. Vjerujemo da tako nisu mislile one koje su se odrekle majčinstva u korist ljubavi prema Bogu. Darujući svoj život Bogu i služeći majci Crkvi, posvjedočile su nevjerojatnu hrabrost, odlučnost i postojanost u vjeri. To predanje Bogu čast je i radost njihovim roditeljima, obitelji i čitavom selu. Donosimo imena i kratku biografiju naših dragih časnih sestara.

S. Katarina Mikić, rođena je u Matićima 20.02.1927. godine od oca Ive i majke Ane r. Mišković. Na krštenju je dobila ime Ruža. Pripadala je redu franjevki. Doživotne zavjete položila 1957. godine. Umrla je 11.10.2009.godine u Gornjoj Tramošnici gdje je i pokopana.

  

S. Virginija Mikić, rođena je u Matićima 17.07.1946. godine od oca Ante i majke Ane r. Pejičić. Na krštenju je dobila ima Manda. Pripada redu Družbe sestara Naše Gospe. Doživotne zavjete položila je 1976. godine. Trenutno djeluje u samostanu Družbe sestara naše Gospe u Bačkom Petrovcu.

S. Luja Marković, rođena je u Matićima 02.10.1955. godine od oca Pave i majke Kate r. Pejić. Pripada redu franjevki. Trajne zavjete položila je 1981. godine. Trenutno djeluje kao patronažna časna sestra u Münchenu.

S. Lucija Mikić, rođena je u Matićima 09.06.1955. godine od oca Ante i majke Ane r. Pejičić. Pripada redu franjevki. Doživotne zavjete položila 1981. godine. Trenutno djeluje u franjevačkom samostanu u Livnu.

S. Kata Marković, rođena je u Matićima 18.03.1861. godine od oca Marka majke Anke r. Mikić. Pripada redu franjevki. Doživotne zavjete položila 1987. godine. Trenutno je na službi u samostanu Kloštar Ivanić.

S. Luca Dabić, rođena je u Matićima 04.04.1978. godine od oca Đure i majke Jele r. Mišković. Pripada Družbi milosrdnih sestara Svetog križa. Svečane zavjete položila je 2015. godine. Trenutno djeluje u tajništvu HBK-a u Zagrebu

                                                                                                                  Joso Orkić - Joza