Osvrt na drugu korizmenu nedjelju.

dr. fra Luka Marković

KAD IZ ČOVJEKA PROGOVORI ZVIJER, RAZUM MOŽE POSTATI I OTROV

Prvo čitanje govori o tome da je Jahve povjerio Abrahamu određeni prostor kojim on i njegovi smiju upravljati. Opis toga biblijskoga događanja iz knjige Postanka možemo primijeniti na čovječanstvo uopće. Bog je povjerio čovjeku da upravlja planetom Zemlja i svime što se nalazi na njoj. Dakle, da upravlja, a ne da gospodari i razara. Nažalost, čovjek koji je na poseban način obdaren razumom i osjećajem za moralno – ono što se smije ili ne smije činiti – izgubio je od samih početaka orijentaciju. Ljudska povijest je pune opisa groznoga ponašanja ljudskoga stvorenja – puno gorega od onoga životinjskoga. Razum je omogućio čovjeku da izmišlja što je moguće veće razaranje, nanosi jaču patnju i sije smrt oko sebe. Kad se u čovjeku probudi ono životinjsko nagonsko - njegov razum, koji mu omogućuje da izmišlja nova oružja, postaje opasan otrov.

Ratovi, razaranja i ubojstva nedužnih nisu samo stvar današnje agresije Rusije na Ukrajinu. Čitava ljudska povijest je povijest prolivene nedužne ljudske krvi koja vapi u nebo. Nažalost, i religijske zajednice su čestop održavale ratove, pa i one kršćanske. Utoliko današnji ruski patrijarh nije iznimka, nego, nažalost, iznimka koja potvrđuje pravilo. Govoriti o Bogu nije teško. To može i onaj koji ne vjeruje u njega. Ali živjeti tako da se čuva ono što je čovjeku Bog povjerio, tako pokazuje povijest, je jako teško. Zašto? Zato što je ljudski razum – poseban dar Božji čovjeku - izgubio prvotnu namjenu da svime dostojanstveno upravlja, a ne gospodari.

Kad su jednoga znanstvenika upitali da li se čovječanstvo treba plašiti vanzemaljaca, odgovorio je kako nema razloga za to. Ako su iz nepreglednoga svemira mogli doći do nas, posjeduju silnu tehnologiju. Ako se tom tehnologijom nisu međusobno uništili, postali su dobri anđeli. A anđela se ne treba bojati. Vrijeme korizme je poziv ljudskom stvorenju na planeti Zemlja da se upita hoće li u budućnosti, zahvaljujući razumu i tehnologiji, postati anđeo ili destruktivno zlo koje će uništiti samoga sebe. Veliko je to iskušenje.

Isusovo odbijanje ponuda sotone iz Evanđelja od prošle nedjelje, a sotona simbolizira zlo, pa i ono destruktivno u čovjeku, je dobar primjer. Nažalost, čovjeku se lakše odreći svih materijalnih stvari, nego želje da bude gospodar drugome. Iz toga nagona proizlazi sve zlo svijeta, pa i ruska agresija na Ukrajinu. Današnji Isusov boravak na brdu upućuje na to da se ljudsko stvorenje treba od vremena do vremena povući u tišinu i razmisliti o tome što je doista Božji put, a što sotonski, destruktivni koji čuči u svakom čovjeku. Razmisliti treba, svakako, i o tome služi li njegov razum humaniziranju svijeta ili njegovom razaranju. Post je važna, ali samo ako stoji u službi jačanja čovjeka za dobro. Odricanje samo po sebi nema nikakvoga smisla ukoliko se čovjek neće promijeniti iznutra, postati bolji, onakvim kakvim ga je Bog prvotno zamislio.

DAN ŽENA

Bliži se međunarodni dan žena, trebali bi ga obilježiti, sjetiti se ravnopravnosti, jednakosti, prava, ekonomske neovisnosti i svih ženskih dostignuća, svega onoga za što su se žene kroz povijest izborile. Sve je to naravno vrijedno obilježavanja i poštovanja, no mi žene u malim mjestima taj dan jednostavno znamo da je ''dan žena'', dan u kojem će se mnoge žene uredit i izaći na druženje, na muziku, na obično piće sa prijateljicom ili po svom izboru mnoge žene neće ništa jer nekim ženama taj dan i ne znači ništa. To ''ništa'' je u redu, svaka ima pravo na svoj izbor. Na žalost postoji uvijek i druga strana, na žalost mnoge naše žene, majke, sestre, djevojke bi umjesto izlaska i provoda voljele jednostavno čuti lijepu riječ. Mnoge ni taj jedan jedini dan to neće čuti, ni imati. Voljele bi poštovanje, no ni njega neće dobiti. Mnoge bi voljele da im netko samo kavu napravi to jutro, da im bar taj jedan dan prođe bez galame, prigovora, bez straha, bez stresa….no mnogima se ni to neće ispuniti. Da li je dovoljno jednom godišnje da se ženi iskaže pažnja nekom sitnom gestom, lijepom riječju, kuhanjem kave…? Da li je dovoljno da ga žena samo jedan dan u godini ima? Da li bi muškarcu bio dovoljan jedan dan u godini u kom mu se pokaže da vrijedi, u kom mu se poklanja pažnja, lijepa riječ ili da mu se samo kaže danas odmori, uspori ? Da li je dovoljno samo jednom godišnje, samo jednom bit jednostavno čovjek i pokazati ženi, majci, sestri, kolegici, trgovkinji, mužu, bratu, ocu, kolegi da vrijede, da nam je drago što postoje ?

 

Irena