SLUČAJ MATIĆKOG GROBLJA

 

Kraj listopada predblagdansko je vrijeme kada se užurbano vrši uređivanje grobova naših najmilijih, koji su imali sreću da im posljednje počivalište bude u „Crncu“, u blizini rodbine i na zemlji koja ih je hranila (mnogi naši sumještani su svoje kosti ostavili na nepoznatim lokacijama tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata). Dolaze raseljeni, oni koji su otišli bilo to udajom ili egzistencijalnim razlozima, da u miru i s pijetetom odaju počast onima koji ih donesoše na ovaj svijet, a čije je ovozemaljsko vrijeme isteklo i koji su se preselili u krilo nebeskoga Oca.

                                              Matićko groblje

Situacija u kojoj se nalazi čitav svijet, ne ide nam na ruku. Bilo kako bilo, doći će oni koji budu u mogućnosti pronaći načina, snage i volje da ovih dana obiđu naše groblje.

Prigoda je i da se kaže ponešto o našemu groblju „Crnac“. Prošle godine sam donio obilje prikupljenih podataka, tako da ove ne idem u tom smjeru. Također, u tom  sam članku natuknuo problem s proširenjem groblja i izgradnjom „mrtvačnice“ na istom. Prošla je godina, a u tom smjeru nema ama baš nikakvih pomaka. O čemu se ovdje radi i zašto nema nikakvih pomaka, kad su sva groblja u okruženju (Bok, Oštra Luka, Kostrč, Ugljara i Donja Mahala/Tolisa) dobila takve objekte od kojih je većina potpuno u funkciji. Ako se zna da za izgradnju i uređenje, treba dvije do tri kalendarske godine (zbog načina financiranja takvih objekata), onda je velika mogućnost da to pitanje ne bude riješeno do 2023. godine, kada je 200.  obljetnica od osnutka groblja. Nije da mi nešto posebno držimo do tradicije i obljetnica, ali ovo je najstarije mjesto u selu koje ima toliki kontinuitet.

Slučaj groblja sam istražio u Vijeću mjesne zajednice gdje sam od predsjednika Vijeća, Ilija Miškovića – Živče doznao slijedeće:“ Mjesna zajednica već više godina pokušava otkupiti dio parcele koja je fizički naslonjena na naše groblje. Radi se o 2 duluma zemlje koja mi želimo otkupiti od vlasnika parcele, Ive Karlovića, koji je neodređen, u prvome redu, po pitanju volje, a onda i cijene spomenute parcele. Postoji i druga solucija, a to su parcela Peje i Marijana Pejića (Tunje Baćina) te Đure Pejića (Glavaša), ali svaka od ovih ima svoje nedostatke. Trenutno smo u bezizlaznoj situaciji jer je sa istočne i sjeverne strane put, a s južne obiteljska kuća. Jedino ostaje zapadna strana i već spomenuto zemljište ili da se groblje seli na novu najbližu lokaciju. Ovo posljednje je samo u krajnjoj nuždi.“

Ovo je jedna strana priče. Druga je ona vlasnika spornih parcela.

Kontaktirao sam vlasnika zemljišta koje se naslanja na „staro groblje“, Ivu Karlovića. Ivo mi je rekao da je on zemlju dao svojoj djeci, Marku i Ružici, te da s njima razgovaram o toj temi. U razgovoru s Markom Karlovićem sam doznao da obitelj ne želi prodati parcelu, ali pošto se radi o ovakvoj situaciji, onda bi je prodali uz određenu cijenu. Marko je spomenuo da je ova obitelj u prošlosti imala jako loša iskustva s vlastima u selu. Naveo je da je njegovu pretku Marku 1945. oduzeto (nacionalizirano) više njiva koje su oni pokušali vratiti u posjed 1990. godine. Neke od tih njiva su obrađivali, kao što je zemljište na kojemu je sada pomoćni nogometni teren  stadiona u Matićima, a koje im je seoska vlast, ponovno oduzela u sudskom postupku. Zbog svega navedenog, Marko misli da njihova obitelj ne duguje ništa selu i da će ustupiti zemljište, ali po njihovoj cijeni.

      Zemljište u vlasništvu Karlovića

Druga priča je vlasnik zemljišta koje se naslanja na „novo groblje“, Pejo Pejić. Na moj upit što on misli o prodaji zemljišta za ovu namjenu, Pejo mi je rekao da ga do sada nitko nije službeno kontaktirao, niti je dobio eventualnu ponudu za otkup parcele. Na pitanje da li bi prodao zemljište,  kazao je da mu zemlja nije za prodaju, ali imajući u vidu za koju je namjenu onda bi je prodao, a čak u određenim okolnostima i poklonio selu. 

     Parcele uz novi dio groblja, vlasništvo Peje i Marijana Pejića (Tunje Baćina)

Ovo posljednje ulijeva nadu da će se „slučaj groblje“ skinuti s dnevnog reda i da će novi saziv Vijeća mjesne zajednice uspjeti dogovoriti otkup jedne od parcela što je osnovni preduvjet za gradnju mrtvačnice, ali i grobnih mjesta jer je na groblju preostalo mjesta za najviše dvadesetak novih grobnica. Obzirom da se u nove grobnice godišnje sahranjuje 4-5 osoba, znači da bi za pet godina ponestalo fizičkog prostora za ukop mještana (godišnje umre u prosjeku 20 osoba od kojih se većina sahrani u već postojeća grobna mjesta).

 

                               Najstariji spomenici na groblju

 

Zacijelo su dva najstarija spomenika na matićkom groblju dva mala spomenika koja se nalaze na grobnom mjestu obitelji Davidović. Ova je obitelj izumrla, a nitko se drugi od bliskih rođaka nije pokopao na to mjesto pa je ono ostalo, do sada, u obliku u kojemu je bilo i prije pedeset godina. Ova dva mala spomenika su, najvjerojatnije, iz Turskog doba ili samog početka Austro - Ugarske vlasti u BiH. U to vrijeme stavljani su mali spomenici klesani u komadu kamena, najčešće škriljevca. Već dolaskom Austrije, rađeni su malo viši spomenici, od kojih se nije zadržao niti jedan do današnjih dana, ne zbog tog što nisu bili kvalitetni, već zbog toga što su ih potomci preminulih zamijenili, bilo betonskim bilo mramorno-granitnim primjercima.

  Grobno mjesto obitelji Davidović gdje su dva najstarija spomenika na groblju

 Jedan od dva najstarija spomenika na groblju u koji je sahranjen Ivo Ćure 1851.

Dolaskom Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije započela je era betonskih spomenika. Najstariji takav spomenik sam vidio na groblju Karaula, u aleji fratara, a to je grobno mjesto i spomenik fra Grgi Došenu iz Ugljare, na kojemu piše da je podignut 1919. godine.

Zanimljivo je to da su fratri skoro sve spomenike naručivali u Brčkom kod njihovih klesara. To su sve primjerci klesani iz jednog komada kamena. Ima i pokoji betonski. Jedan od takvih je spomenik fra Ive Miškovića iz Kostrča koji je izradio naš prvi i nadaleko čuveni kipar i klesar, Marko Mišković – Brico. Da ga on izradi 1950., pomogla je politička situacija i toliški gvardijan, fra Kruno Pejičić, ali i umijeće našeg majstora).

 

   

       Spomenik kojeg je izradio Brico (dole desno piše: Mišković i Matiće)

Fratarski spomenici na našemu groblju su svi od betona izuzev spomenika fra Marku Orkiću, koji je klesan u Brčkom i iz jednog je komada kamena.

Najstariji spomenici u našem groblju koji imaju ime i prezime preminule osobe su oni Kate Karlović (spomenik klesan u kamenu), Nikole Mike Živkovića i Marka Miškovića. Svi su oni zacijelo postavljeni prije 1940. godine. Možda postoji i stariji, ali to je teško utvrditi. Možda poneki od desetak nižih betonskih spomenika od kojih je jedan broj, zacijelo, od prije 1940. godine.

                                               Spomenik Kati Karlović

 Spomenik Marku Miškoviću

Spomenik Nikoli Miki Živkoviću

Zbog skučenosti prostora na groblju, novi pokojnici sahranjuju se na mjesta svojih predaka zbog čega nestaju stari spomenici, a postavljaju se novi. Treba reći da se na novom spomeniku obavezno obnavljaju imena prije umrlih osoba (pa čak i ako nisu fizički pokopane na tom mjestu).

Tradicionalna opijela grobova u 9,30, a misa na groblju će biti i ove godine 2. 11., na Dušni dan u 11 sati. Misno slavlje će predvoditi naš sumještanim, fra Marko  Neretljak.

                                          

                                                                                Joso Orkić

POKUŠAJ PARTIZANA 1944. DA VRBUJU MJEŠTANE SELA MATIĆA

 Partizanske snage su prvi puta  tijekom rujna 1943. godine ozbiljno ugrozile stanovništvo općine Donja Mahala, u čijem je sastavu bilo i selo Matići. Sva sela ove općine su bila napučena hrvatskim življem i kao takva su prihvatila vlast NDH. Sredinom veljače 1944. godine partizani su upali u selo i razoružali nekoliko pripadnika seoske legije te osim naoružanja odnijeli su dosta namirnica i odveli jednog konja (Ljetopis franjevačkog samostana).  

Ljetopis franjevačkog samostana, također, opisuje i događaj od 13. 3. 1944. godine kao pokušaj napada partizana na sela Matiće i Tolisu, koji su seoske legije odbile, nanijevši pritom velike gubitke snagama napadača, koje su se povukle prema Orašju. Evo kako su taj događaj vidjeli i doživjeli pripadnici partizanske vojske.

BORAVAK 18. HRVATSKE NOP BRIGADE U MATIĆIMA 13. OŽUJKA 1944. GODINE

(SJEĆANJE JEDNOG UČESNIKA)

 

Sredinom veljače 1944. godine u Posavinu je stigla i 18. hrvatska NOP brigada i tu se zadržala do proljeća. Njen zadatak je, osim vojnog djelovanja, bio i privući hrvatsko stanovništvo na stranu narodnooslobodilačke borbe. U svim selima u koja su dolazili partizani su organizirali javne govore koje su najčešće držali bivši prvaci Hrvatske seljačke stranke koji su u međuvremenu pristupili NOB-u. Jedan od njih bio je i Bogomir Brajković iz Tuzle koji se skupa s Prvim bataljonom ove brigade zadesio u Matićima 13. ožujka 1944. godine. U svojim sjećanjima zabilježio je sljedeće retke o svom boravku u selu:

Štab Brigade je zajedno sa Prvim bataljonom sinoć oko dvadeset i tri sata napustio Tišinu. Uprkos gustog i ljepljivog blata nekako smo se kretali putem, bila je mjesečina. Za vrijeme noći smo prošli kroz selo Oštra Luka i pokraj franjevačkog samostana u Tolisi. Bilo je već svanulo kad so došli u hrvatsko selo Matići. Oko 11 sati seljani su se okupili u školi. Koliko smo u razgovoru s ljudima mogli saznati, ovo se selo tokom rata dosada dobro držalo, nisu nikome zla činili. Međutim, prestrašeni su. Kratak boravak partizana, naši razgovori s njima, teško da će mnogo uticati da tog straha nestane. Nadam se, ipak, da će razmišljati o onome što su danas čuli i vidjeli.

Stigao kurir i javio da je Treći bataljon vodio u Orašju oštru borbu, u kojoj je bilo gubitaka. Oko 18 sati krenuli smo iz Matića i po noći, 13. marta, stigli u srpsko selo Brvnik. Blato je bilo jezivo, na pojedinim mjestima noge su propadale do koljena. U Brvniku smo zanoćili sa punom opreznošću. Neprijatelj je saznao za naše kretanje, pa je topovima i bacačima gađao prema Matićima.

(Iz knjige Osamnaesta hrvatska brigada (Tuzla, 1988, str. 363))   

  Nakon ovog upada u selo partizanske postrojbe nisu više napadale sve do 8. 4. 1945. godine i zauzimanja kompletnog područja u naredna dva dana. Očito je ova partizanska inicijativa pronašla nekoliko poklonika koji su potajno surađivali s njima, a priključili su im se istoga dana kada su Matići pali u njihove ruke.

Dva mjeseca nakon ovoga napada, na ovom je području ustrojena 12. bojna u čijem su sastavu bile seoske satnije. Selo Matići je imalo svoju satniju koja je postojala malo manje od godinu dana, a povukla se 8. 4. 1945. godine prema Zagrebu.  Zajedno sa njima krenuo je veliki broj mještana, bojeći se partizana jer su kolale priče o strašnim zločinima koje čine "osloboditelji". Na križnom putu satnije i naroda, živote je izgubilo 70 naših sumještana.

NEDJELJNI KUTAK ZA MLADE: ČOVJEK NIJE SAM

 

Čovjek nije sam

Od početka vremena, bilo to s gledišta biologije i evolucijskog nastanka života ili religijskih tumačenja postojanja i življenja, čovjek je predstavljan, bio je i ostao, biće komunikacije, društva i zajedništva. Dolazi do raznih problema i dvoumica kada se poremeti ljudska priroda i navike koje su se stvarale kroz povijest, a čine važnu strunu čovjekova života. Ni danas, kada i uspjevamo svojim radom priskrbiti sebi fizičke potrebe, ne možemo zanemariti ostale pripadnike zajednice, kao da nam nisu potrebni i kako bi život, a naročito ljudska socijalna glad, bila zadovoljena u najboljem mogućem scenariju.

U početku vremena Bog je stvorio dobar svijet i priredio ga za svoju krunu stvaranja. Stvorio je okruženje kojim će čovjek biti zadovoljan i u kojem će pronaći sve što mu je potrebno. Čovjeka je stvorio kao dvije osobe, muško i žensko. Stvaratelj, tron mudrosti i spoznaje, zna da čovjek ne može u svijetu biti sam. Stoga je muškarcu pridružio ženu s kojom će činiti vrhunac stvaranja i s kojom će vladati svijetom. Osim stvaranja prvog čovjeka, muškarca i žene, Bog je stvorio još ljudi i dao jedan zadatak, od mnogih, čovjeku da se plodi i napuni zemlju. Ni čovjek, kao par, ne može postojati sam u svijetu, potrebni su mu drugi ljudi.

Svijet je okrutan i nepopustljiv, a prije je bio i gori. U takvom svijetu čovjek se morao boriti s raznim prijetnjama i nevoljama, koja često susrećemo i u današnjem svijetu, ali u drugim oblicima. To nije mogao činiti sam. Brzo je shvatio kako je povezivanje s drugim ljudima bilo korisno u svim segmentima življenja i postojanja. Od skrbi za djecu do pribavljanja hrane i zaštite od fizičkih prijetnji. Okoristio se od života u zajednici i kroz povijest je ostao kao društveno biće pa je prema tome stvarao i svoju kulturu, nasljeđe, mentalitet i shvaćanja. Danas možda ne postoje fizičke prijetnje koje su nekada davno predstavljale opasnost za čovjeka, ali postoji mržnja i zlo između ljudi, koja je bila prisutna i onda, iako se to nije toliko shvaćalo koliko danas to shvaćamo.

Danas je komunikacija s drugim ljudima čovjeku najznačajnija zbog psihološkog zdravlja i potomstva. Čovjek stvara zajednicu s osobom suprotnog spola s namjerom produženja vrste i ljubavi. Brak je takva zajednica, da je prepoznata kao sveti odnos između dvoje ljudi. Iz braka proistječe obitelj, iz obitelji zajednica, iz zajednice društvo i tako dalje. brak je temeljna jedinica koja osigurava čovjekovo fizičko i psihičko postojanje. U kršćana je brak posebno štovana i prepoznata zajednica, jer shvaćamo njenu važnost i doprinos svijetu. U braku čovjek doživljava pninu svog ostvarenja. Ljudi sebi moraju osigurati zdrave odnose u braku kako bi sačuvali sigurnost i ljubav zajednice, svoju djecu vodili pravim putem a time ujedno i utjecali na budućnost svijeta, kojeg bi trebali ostaviti boljeg nego onakog kakvog smo ga zatekli.

Čovjek, koji je sam, prepušta se opasnosti lutanja. U društvu čovjek nije sam i svojim djelovanjem utječe na zajednicu, a kada pogriješi ili skrene s pravog puta, zajednica, odnosno drugi ljudi, su tu da bi nas upozorili na vlastite pogreške na koje smo slijepi. Ukazat će nam stvarnost i podlogu naših djela te pomoći nam vratiti se u kolosijek istine i pravde. Nažalost, čovjek koji nema kontakta sa drugim ljudima i oslanja se samo na sebe u životu, podliježe opasnosti da skrene s tračnica dobrote i vrlo lako postane nepopravljiv. Nema nikoga, tko će mu pokazati zlo, ostaje sam na svijetu. Možda jednom zakasni na posao, pa drugi put zakasni, pa ne dođe jednom, zatim se prestane tuširati, poče se opijati, izgubi posao, na kraju završi skakanjem s mosta jer mu je život izgubio svaki smiso. Nema nikog koga voli ili tko njega voli, napušta odovornosti i pada pod sve većim problemima i porocima.

Kao društvo trebamo biti otvoreni prema svima i pomagati jedni drugima kada nam je to najpotrebnije. Moramo se moći slagati sami sa sobom, zatim čuvati dobre odnose u braku sa voljenom osobom, držati obitelj zdravu i na okupu. Takvim malim djelima, koji jednostavno moraju biti takvi, čuvamo svijet od propasti. Pa se možemo zapitati što ako brak izgubi svoju svetost i namjenu? Što ako se obitelji počnu razdirati preljubima, razvodima ili krivim zanimanjima? Što kada djeca odrastaju u uvjetima u kojim oni ne prepoznaju i shvate svijet onakvim kakvim on jest? Svijet bi se tako lako mogao raspasti i uništiti samo ako se pojedinci ne bi mogli dovesti u red. Zato moramo biti društvena bića kakva i jesmo, čuvati svoja nastojanja i kulturu u zajednici, jer zajedno smo snažniji i sigurniji.