ISKUŠENJA

Iskušenja. Bilo ih je,

Kako znam od malih nogu.

U najtežim, mi Hrvati,

Ostali smo vjerni Bogu.

Naše mjesto… Zaštitnica,

Naše župe sveta Ana.

I još nikad bez župnika,

Pored njega, kapelana.

Predposljednji među njima,

Naš Posavljak. Ne zadugo.

Premjesti ga starješinstvo,

Na područje neko drugo.

Otputova sluga Božji.

Žalili smo, što je, tuje.

Baš u vrijeme nadolaska

Strašne bure i oluje.

Sa svom svojom imovinom,

Par kofera osobni stvari,

Sljedbenici svetog Franje,

Kao takvi. A opstali.

Kroz vijekove. I opstaće!

Zalud bure i oluje!

Shvatili su da oluje

Dođu, budu i prohuje.

Po svome dolasku. Tamo.

Ko neka slutnja crna,

Providnost Božja tako je htjela,

 Preživio je ubod trna.

Opasnost smrtna. I u trenu

Sam svevišnji ga je sačuvo.

Okrznuo je samo uvo.

Postojala je sumnja – zašto.

A ko je smio izreći?

Sa smrću dobrog pastira,

Moralo bi se stado razbjeći.

Preživjeli je pastir još tamo,

U ovo vrijeme stravično, gluvo.

Al nema vijesti o stadu,

Koliko ga je sačuvo.

U kolikom su stizale,

U ovo posljednji dana,

Opkoljeno je vučjim čoporom,

Opasnost sa sviju strana.

Uspomena na slugu Božjeg

U našoj župi još živi.

I on u svojoj službi. Takvi su

Službenika Božji pozivi.

Drag mi je bio. Zajedno

Znali smo provesti sate.

I mnoge stvari saznao sam,

Do sada mi nepoznate.

Omiljen u cijeloj župi,

Pod mnogi se je navraćao krov.

Slobodno vrijeme, kad ga je bilo,

Često je znao koristiti za lov.

I uvijek bi na sastancim,

Uz lovačke priče, družbe,

Držao se na visini,

Svećeničke svoje službe.

Krasilo ga domoljublje

I ustrajnost u čvrstoći.

Nadajmo se da će opet,

Kao župnik k nama doći.

                                                           12. 12. 1994.  IVO VLAHOVIĆ

I došao je 2012. godine, ali je pjesnika našao na groblju sv. Ante u Domaljevcu.

Najpoznatiji Domlječki pjesnik, Ivo Vlahović (Domaljevac 16. travnja 1918. – 27. svibnja 2004.), poljoprivrednik, pučki pjesnik i kroničar kome su objavljene tri zbirke pjesama, ovu je pjesmu posvetio fra Blažu Markoviću, doskorašnjem župniku u župi sv. Ane u Domaljevcu.

Pjesmu sam pronašao u trećoj zbirci pjesama pod nazivom „Pjesme“ koju je uredio Marko Matolić, u nakladi Centra za kulturu Orašje. Zbirka je tiskana u povodu stogodišnjice pjesnikova rođenja.

                                                                         JO

NIKAD NIJE KASNO

            „ Za ljubav kažu da je slijepa i da ne poznaje vrijeme i granice. Ovu su rečenicu zorno potvrdili Marko Paradžiković iz Matića (1936.) i Ruža r. Kobaš (1941.) iz Tolise. Njihova ljubavna priča vrlo je zanimljiva pa ću vam je ukratko prenijeti.

 Marko se prvi put oženio 1957. Kako mu nije najbolje išlo, bračna je veza pukla i došlo je do razvoda. Za kasne 50 – te bila je to neviđena sramota. Uskoro je Marko upoznao svoju sadašnju suprugu Ružu s kojom je od 1959. zajedno živio. S ozvaničenjem nove veze nisu žurili pa su se pred matičarom, sudbeno kako to narod veli, vjenčali 1974. Crkveno to nisu mogli učiniti za života prve Markove supruge. Pridržavajući se strogoga crkvenoga zakona, nisu se ispovijedali i pričešćivali. Marko je radio u oraškoj korpari, odnosno u poduzeću za otkup proizvoda od vrbova pruća u sastavu sarajevskog SOUR-a „UPI“, dok je Ruža bila kućanicom. Tako minuše godine…

Na nagovor rodbine pala je odluka o njihovom crkvenom vjenčanju. Svoje sudbonosno „DA“ pred Bogom, Ruža i Marko izrekoše 27. studenoga 2010. u crkvi Uznesenja Marijina na Raščici. Kumovi im bijahu Anto Pavić i Marko Paradžiković, obojica iz Matića. Vjenčao ih je toliški gvardijan i župnik fra Marijan Mićo Živković. Svojim fotografijama ovaj veličanstveni događaj ovjekovječio je Đuro Paradžiković“.

                                                                                                                                                                                                   Nedjeljko Nedić

                 Kum Anto Pavić, Ruža i Marko Paradžiković

Ovaj tekst pronašli smo u „PUČKI KALENDAR LJETA GOSPODNJEGA 2020.“  od Nedjeljka Nedića i učinilo nam se zgodnim isti pokazati onima koji nisu imali prigodu doći u posjed ove zanimljive knjige. Dodali smo još i fotografije koje nam je ustupio Marko Paradžiković - Džemo, Stari svat na svadbi.

Nažalost, nakon nešto manje od šest mjeseci iznenada je preminuo mladoženja Marko Paradžiković – Čile. Umro je 18. 4. 2011. godine od srčane kapi.