UČITELJICA IZ MATIĆA, MARA DŽOJIĆ

                   

Prezime Džojić danas ne egzistira u Matićima. Ima ga samo na spomeniku u groblju. Nama je zanimljivo iz razloga što je jedan član te obitelji, Mara, najvjerojatnije prva učiteljica s prostora općine Orašje.

Na žalost nemamo fotografiju učiteljice Mare, ali to nije umanjilo naše zanimanje za ovu osobu.

Mara je rođena 1900. godine i skoro je nevjerojatno da je iz malene i patrijarhalne sredine kao što su Matići, u to vrijeme, ponikla jedna učiteljica. Ne znamo kakve je veze s tim imao jedan od prvih civilnih učitelja s općine Orašje i predavač na učiteljskoj školi u Sarajevu (Preparandija), naš Matićanin Petar Draganović.

 Očito je  ova obitelj bila naprednija od ostatka sredine kad je kćer poslala na školovanje.

Još je zanimljivije zanimanje naše sumještanke jer je svoju naobrazbu stjecala u vrijeme Prvog svjetskog rata. Velika je vjerojatnoća da je da je svoje učiteljsko zvanje stekla već 1918. godine i buduću da u to vrijeme nije bilo škole u Matićima, nadležna je škola bila ona u Boku, ista nikada nije radila kao učiteljica u svojem selu. Prema dostupnom popisu učitelja škole u Tolisi („150 godina Osnovne škole u Tolisi“ 1823. -1973.) naša učiteljica nije ni tu bila profesionalno angažirana.

   Status animarum (obitelj Džojić)

Sljedeći poznati podatak o ovoj ženi jeste godina njezine udaje (1925.) za Antuna Rusa iz Novog Grada kod Odžaka. Slijedom logike za pretpostaviti je da je ista službovala u nekoj od škola na prostoru Općine Odžak. Tamo joj je umro otac Ivo koji je sahranjen u G. Dubici što govori da je Ivo preselio kod kćeri i tamo proveo svoje posljednje godine života.

    Uvećana fotografija s opaskom upisivača

Njezin brat Marko je umro 1934., Ilija je poginuo 1944. a Marijan odselio u Komletince. U Matićima je ostao samo brat Ivo (slika gore) koji je bio oženjen Marom rođenom Orkić. Ivo i Mara nisu imali potomaka i nakon njihove smrti ( Ivo je umro 1964., a Mara 1990. godine) prezime je prestalo postojati u selu Matići.

Ovaj je zanimljivi podatak uočio Pero Matkić (Arhiv franjevačkog samostana u Tolisi).

                                                                                                                                                           JO

NEDJELJNI KUTAK ZA MLADE

Tradicija

U Srednjoj strukovnoj školi u Orašju u sklopu sekcije CIVITAS, još poznato pod nazivom Projekt građanin, učenici obrađuju temu Nedovoljna upućenost i nezainteresiranost mladih u čuvanju običaja i tradicije. Budući da se taj problem vuče već neko vrijeme po našem kraju učenici su odlučili uzeti stvar u svoje ruke i pokušati ga riješiti na svoj način.

Riječ tradicija potječe od latinske riječi traditio a označava predaju i predavanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža definira taj pojam kao skup iskustava i kulturne tečevine neke zajednice koja se prenosi, usmeno ili pismeno, s generacije na generaciju. Općenito, ono što se uvriježilo, uobičajilo na nekom prostoru.

Tradicija je jako važna odrednica života jer po njoj je izgrađena svaka ličnost ovog kraja. Povlačimo korijene od naših predaka i ove zemlje na kojoj stojimo pa ako ti korijeni nisu čvrsti, možemo uvenuti kao što vene cvijet koji nema jak korijen, koji će ga držati na životu. To je i pitanje vlastitog i nacionalnog identiteta. Ljudi koji su se odselili i koji nemaju velik doticaj s događanjima u domovini znaju koliko izvornost i prihvaćenost doma mogu nedostajati. Oni se suočavaju s problemom identiteta, jer su tuđinci u nečijoj  domovini. Ako odavde nisu ponijeli snažne korijene kako mogu očekivati prihvaćenost u tuđini.

Izvor tog problema može biti različit, ali pretpostavlja se da su najveći uzrok modernizacija. Pod pojmom modernizacija smatra se pojava sve veće količine vremena provedenih na društvenim mrežama i ubrzan način života. Nije loša stvar da se okrećemo napretku i boljem statusu u životu, ali kada prioritet postane to da objavljujemo slike svojih događaja u javnost putem društvenih mreža ili gledamo druge osobe kako vode život, onda to prerasta u mehanički način preživljavanja.

Cilj očuvanja običaja i tradicije je da se ukaže na ono što je nekada bilo, usporedba današnjice i vremena naših predaka, da to nije samo crta u vremenu nego da je to životni vijek naših očeva, djedova i pradjedova. To je najvrjednija ostavština koju smo mogli, a jesmo naslijedili i koju ćemo mi, uz Božju pomoć, predati sljedećim naraštajima koji dođu nakon nas. Oni imaju pravo znati crte življenja u prošlosti.

Nadamo se da će ti vrijedni učenici nastojati i uspjeti ponuditi adekvatno rješenje koje se tiče svakoga od nas, od onih najmlađih pa sve do najstarijih. Zato im trebamo pružiti potporu u njihovu radu i pomoći im na bilo koji način.

Jedna izreka iz matićkog kraja glasi: „Bolje da nestane sela, nego u selu adeta (običaja)“.

                                                                               Ivan Dabić