KRUH SA SEDAM KORA

Pregledavajući pristiglu poštu ugledao sam zanimljiv novinski članak objavljen  početkom 1971. godine u jednim novinama. Ne znam naziv novina, ali znam priču…

Selo Matići je svoj ekonomski procvat počelo doživljavati sredinom sedamdesetih godina. Dotle se već bio vratio poveći broj gastarbajtera koji su zaradili dovoljno za podizanje nove kuće, štaglja, kupovinu komada zemlje, traktora ili pak osobnog automobila. Korparstvo je bilo u punom zamahu, duhan je bio na cijeni, otvarane su farme za uzgoj stoke i peradi itd…, ali živjelo se i prije toga.

Krajem šezdesetih počinju puhati vjetrovi sa Zapada. Naime, u tijeku normalizacije odnosa sa zapadnim svijetom, Tito je 1968. godine potpisao tzv. „gastarbajterski sporazum“ sa SR Njemačkom o mogućnosti zaposlenja radnika iz SFR Jugoslavije. Krenuo je masovni val odlaska mlađih ljudi prema destinacijama u Njemačkoj. U tri godine više od tristo ljudi iz našeg sela, uglavnom muškaraca u dobi od 19 – 40 godina, okušalo se tražiti bolje životne uvjete od onih kod kuće.

Stopama svojih sumještana krenuo je i Pejo Mišković, otac četvero maloljetne djece, koji je svoj kruh zarađivao kao pružni radnik na sjeveru Njemačke, u okolici Hamburga.

                            

                                                   Pejo Mišković

                                                Članak u novinama

Nesreća uvijek dođe kad je najmanje potrebna. Tako je bilo i ovaj put. Pejo je stradao 16. 11. 1970. od udara struje, kao što piše u članku, a kod kuće je ostala u crno zavijena peteročlana obitelj. Zajedno s posmrtnim ostacima donesena su tri kofera stvari koje je ovaj vrijedni čovjek kupio obitelji radujući se prvom dolasku kući nakon skoro sedam mjeseci. Nije niti sanjao kakav će biti taj dolazak. I ova je obitelj, kao i mnoge druge, smogla snage i preživjela nemjerljivi gubitak.

    S lijeva: Katica Mikić, Barica Mišković – Božić, Ruža Mišković, Janja Mišković i Jela Puškarić

Ruža Mišković r. Mišković odgojila je svoje četiri kćeri i doživjela duboku starost. Umrla je prošle godine, u 90-oj godini.

Ovakvih priča ima mnogo. Još je jedna takva iz 1976. godine kada je iznenada u Mannheimu umro Mato Mikić – Sajdžijin.  Iza Mate ostala je supruga Ana s troje maloljetne djece (Zdravko, Mladen i Ivica).

Ovom prigodom pokušati ću barem poimenično spomenuti sve one koji su umrli u „obećanim zemljama“, Austriji i Njemačkoj.  Pri sastavljanju spiska pomogao mi je jedan od vrsnih poznavatelja usmene prošlosti sela, Marijan Mišković – Djedak. 

1. Đuro Draganović

2.  Goran Maršić

3. Marija Dabić

4. Mato Pejičić

5. Ilija Orkić – Šnajderov

6. Niko Matkić – Nikić

7. Đuro Orkić – Čokić

8. Marko Orkić – Čokić

9. Ivica Pavić - Kanjin

10. Pavo Ević – Cile

11. Bernard Matkić – Berdo

12. Mara Matkić

13. Marko Madžarević

14. Veronika Dabić

15. Kata Mikić

16. Luja Pejičić – Banova

17. Manda Ivić

18. Marica Mikić – Linina

19. Kata Ivanović

20. Pavka Draganović

21.Marijan Pejić – Triš

22. Manda Marković – Matičarka

23. Jerko Živković

24. Marijan Orkić – Bana
25. Joso Grgić
26. Marko Pejičić

                         

                                                                                                                     JO 

NEDJELJNI KUTAK ZA MLADE

“Mladost imamo da bi činili gluposti, a starost da bi za tim glupostima žalili!” 

Honoré de Balzac

NAKON DJETINJSTVA, A PRIJE ZRELOSTI!

Kažu ljudi da na mladima svijet ostaje, ali nitko ih ne želi poštovati ili saslušati. Zašto je to tako? Meni je pripala čast da iznosim na ovoj stranici naše svijetle ali ponekad i tamne strane, naša razmišljanja i poglede na neke stvari današnjice!

Danas je takav život da nikome nije lako, nikad prije nismo imali ovoliko problema i briga. Može biti da je to normalno i da su to svi već preživjeli dok su bili naših godina ili je zaista došlo takvo vrijeme. U ovom svijetu gdje nam je sve stavljeno na stol, gdje sve uzimamo zdravo za gotovo i što neke stvari smatramo normalnima koja do prije pedesetak godina nisu bile ni zamislive nervozniji i preplašeniji nego ikad prije.

Često se kod nas mogu čuti rečenice poput „Mlad si, uživaj“ ili „Mladost, ludost“. Koliko je to samo puta bilo spomenuto od strane stariji prema mladima. I tu su oni upravu. Jedna je mladost i svi koji su je proživjeli znaju da je to najljepše razdoblje koje jedan čovjek može iskusiti. Mladost je odraz našeg ponašanja, naših izbora, emocija, ljubavi, sreće ali i s druge strane tuge, boli, patnje i prolaznosti. Jedan norveški pisac je jednom prilikom rekao kako je mladost nešto što samo mladi imaju, ali jedino što stariji cijene. Vjerojatno je to istina, iako još to ne znamo, a saznat ćemo kad i sami odrastemo. Svi će reći da je u mladosti sve lako, ali to je zato što većinom pamtimo samo lijepe trenutke, a one loše zaboravljamo. Tako su i danas mladi suočeni s mnogo problema i briga. Netko će pomislit što njima nedostaje, imaju sve, a ne moraju ništa radit. Sve brige zadaju glavobolju pa makar bile i slatke brige. Dosta toga se danas radi što nije drago odraslima. Zaista, nije sve bajno ni lijepo, ali kada bi svi samo pomislili i prisjetili se mladosti i što ste sve radili i kakve ste sve belaje napravili, shvatili bi da nitko nije bio anđeo. Jednostavno, mladost nam služi da činimo gluposti, a starost da žalimo za tim glupostima. Krila koja nam omogućuju da prebrodimo sve brige i probleme je upravo ta mala doza euforije koju svaki dan primamo cijele mladosti. Probleme ćemo nekom drugom prilikom spominjat.

Starost i mladost se razlikuju bitno po nekoliko stvari…

U mladosti se držimo za ruke…u mladosti se često smijemo…u mladosti riskiramo…mladost je luda…u mladosti tražimo smisao…u mladosti je glupost pravilo…u mladosti je mudrost spontana…u mladosti smo neranjivi…u mladosti živimo kao da sutra ne postoji a jedina je odgovornost sreća…

U starosti brinemo…u starosti smo svjesni prolaznosti…u starosti je mudrost nužna…u starosti znamo odgovore…u starosti je ludost neprihvatljiva a glupost glupa…u starosti planiramo…u starosti se prisjećamo…u starosti smo odgovorni prema svima…u starosti ne znamo hoće li sutra postojati…

Odrasli su svoju mladost proveli kako su znali, mi je provodimo kako mi znamo, a kako će tek sljedeće generacije to činiti tek ćemo vidjet. Najvažnije je da težimo našim ciljevima, da pokušamo ostvariti što bolje uvjete za našu budućnost i da pokušamo ostvariti samo-aktualizaciju. Ako sada ne napravimo pokoju glupost, ali i dobre stvari, hoćemo li imati uspomena i da li ćemo imati priča za svoju djecu?

                                                                                                             Ivan Dabić