Davanja mještana Matića za gradnju crkve na Raščici (1864. -1874.)

Crkva „Uznesenja blažene djevice Marije u nebo“

Na inicijativu jednog od najvećih sinova ravne Posavine, fra Martina Nedića, na Raščici je započeta gradnja velebnog zdanja današnje crkve „Uznesenja blažene djevice Marije u nebo“. Gradnja „Posavske katedrale“ trajala je 17 godine (1864. – 1881.). U tom vremenu na različite načine prikupljana su sredstva za ostvarivanje zacrtanog cilja. Župa Tolisa u tom vremenu u svom sastavu ima sela Tolisu, Donju Mahalu, Ugljaru, Kostrč, Matiće, Bukovu Gredu, Bok i Oštru Luku. Svi su oni učestvovali u pomaganju projekta i natjecali se tko će više doprinijeti dovršetku istog. Udio župljana se ogledao u davanju hrane, dragovoljnih priloga u novcu, dovozu materijala i davanju radne snage u vidu posluge na građevini (argeti).

U privitku je tekst iz knjige Protokol (Arhiv franjevačkog samostana u Tolisi) iz kog se vide prilozi koje su darivali naši sumještani tijekom 10 godina, u vremenu od 1864. – 1874. godine. Ovdje smo dobili još jedan značajan uvid u stanje sela tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća. Sukladno davanju pojedinih mještana, može se odrediti materijalni status pojedinih obitelji. Iz teksta je vidljivo da je knez sela Ivo Marković (Ivanac Anića, 1826. – 1872.), koji je kao i njegov brat Marko Marković (1822. – 1856.) bio knez sela sve do svoje smrti.

1864.

Od sveg sela Matića različite hrane (pšenice, kukuruza i ječma u brašnu i zrnu) 8 ½ osmaka.

1865.

Ove godine cjelokupno selo u dva navrata dade: prvi put 379 groša, drugi put 464 groša.

1866.

Na crkvenom ručku koji je organiziran 5. veljače seljani Matića priložiše 30 groša i 30 para.

Prikupljeni crkveni dugovi od seljana Matića za 1864. i 1865. godinu iznosili su 210 groša.

U hrani Matićani dadoše 3 ½ osmaka kukuruza.

1867.

Pejo Živković dao je 60 groša i još 54 groša za 18 poslenika, sveukupno 114 groša.

Prigodom proševine od Matićana se sakupilo 50 groša i 29 para.

Fra Marko Orkić dao je 60 groša.

Pejo Josić dao je 60 groša.

Fra Marko Orkić dao je po drugi put 60 groša.

Ilja Mikić Vidić dao je 180 groša.

1868.

Ručak u korist crkve održan je 13. veljače i na njemu su svoje priloge dali: Ilja Vidić 70 groša i Ivo Marković, knez matićki, 120 groša.

Ilija Živković dao je 60 groša.

Ilija Živković dao je i za 32 poslenika 80 groša.

U Matićima je oprošeno 47 groša.

1869.

Ban Josić dao je za kupovinu cigle 60 groša i još 60 groša za poslenike.

Ivo Dabić dao je za irgete 78 groša i za 536 komada cigle još 70 groša.

Antun Orkić dao je 29 groša.

Jakob Dobošević dao je za kupovinu cigle 16 groša no novac je preusmjeren u kupovinu kreča.

Ivo Marković, knez matićki, sabrao je od svojih mještana 255 groša.

Marijan Mikić dao je 32 groša i još 72 groša za kupovinu tri hrastova drva.

1870.-1871.

Ilja Vidića dao je za 40 irgeta 120 groša.

Antun Orkić Davidov dao je za irgete 60 groša.

Ivo Marković, knez, dao je za irgete i krov 102 groša.

Na crkvenom ručku održanom 17. kolovoza dali su priloge: Ivo Marković, knez matićki, 2 dukata i Ilja Vidić 2 dukata.

Antun Dabić dao je za krov 60 groša.

Manda, krstjanka Antuna Dabića dala je 10 groša.

Ivo Marković, knez, dao je opet za krov 60 groša.

Pejo Živković dao je 59 groša.

Mato Ilije Josića dao je 60 groša.

Ivanac Mikić dao je 30 groša.

Ivo Dabić Martinović dao je za krov 30 groša.

Pejo Karlić dao je 120 groša.

Joso Ivanović dao je za krov 59 groša.

1872.

Marko Pejić Pavin dao je 40 groša.

Na crkvenom ručku održanom 7. listopada priloge su dali: fra Marko Orkić 1 dukat, Ivo Marković, knez, 240 groša i Pejo Karlić 80 groša.

Marijan Pave Mikića dao je 90 groša.

Ivo Anić [bez dodatnih podataka] dao je 16 groša.

Pejo Mišković Ružičić dao je 120 groša.

Iljo Draganović dao je 60 groša.

Ivo Draganović dao je 60 groša.

1873.

Ilija Orkić dao je 30 groša.

Ivo Orkić dao je 20 groša.

Pejo Josić dao je 40 groša.

Pejo prakatur iz Matića dao je 30 groša.

Mato Ilije Josića dao je 15 groša.

Ivo Dabić dao je 20 groša.

Jakob Dobošević dao je 30 groša.

Marijan Mišković Pavić dao je 40(?) groša.

Pejo Paradžik dao je 30 groša.

Antun Ćaćić dao je 20 groša.

Ban Jose Josića dao je 60 groša.

Josa Ilije Živkovića dao je 60 groša.

Pejo Grgić dao je 20 groša.

Ilja Neretljak dao je 60 groša.

Antun Orkić dao je 60 groša.

Marijan Dabić dao je 60 groša.

Ivo Mikić Antunov dao je 40 groša.

Na crkvenom ručku koji je održan 3. prosinca fra Marko Orkić dao je 60 groša.

1874.

Marijan Davida Orkića dao je za krov 20 groša.

Za crkveni patos priložili su seljani Matića 808 groša.

Matićani su u izgradnji crkve sudjelovali i kao irgeti te u poklanjanju i dovozu građe.

                    

                                                    AM

NEIZVJESNA VREMENA

Osvrt na prvu nedjelju došašća.

Dr fra Luka Marković

Nedjeljno Evanđelje govori o opasnostima koje su se nadvile nad svijet. Riječ je o kozmičkoj katastrofi koja bi mogla uništiti svijet i život kakav poznajemo. Iako je takav biblijski govor nekada izgledao poput fantaziranja, danas i znanost govori o velikim nedaćama koje bi mogle zadesiti čovječanstvo. Ne radi se samo o sigurnom urušavanju svemira za nekoliko milijardi godina što će se zasigurno, prema predviđanjima fizike, dogoditi, nego i o mogućnosti da jedan od asteroida u našem Sunčevom sustavu udari u planetu Zemlju i uništi život na njoj. Što više tako nešto će se jednoga dana zasigurno i dogoditi, ukoliko čovječanstvo ne bude sposobno spriječiti takav scenarij. A tu su i druge bezbrojne opasnosti kao što je atomsko oružje. Nitko ne može biti siguran da ga netko od političkih bolesnika neće doista upotrijebiti. Uostalom, Rusi tako nešto već daju nagovijestiti. Dakle naš ljudski život, isključujući prirodnu smrt, i nije toliko siguran koliko si često umišljamo. Upravo na to želi upozoriti Biblija svojim slikovitim govorom o kraju vremena.

Evanđelje koje govori o tim izazovima, ne ide za tim da isprepada ljude, nego da upozori čovjeka kako je njegov život krhak i da se ne isplati živjeti u mržnji, svađi i međusobnim sukobima. Nažalost, postoji nešto što vodi čovjeka u krivom smjeru i utječe na njega da se ponaša suprotno od onoga što je Bog htio. A htio je da čovjek bude dobro stvorenje. O čemu se radi govori na svoj način poučna mitska priča o prvim ljudima. Adam i Eva imaju sve. Zadovoljni su. Ali u jednom trenutku se pojavljuje zmija, koja je simbol zla, i nagovara ih da budu poput Boga. Da bi to ostvarili trebaju jesti samo sa zabranjenoga stabla. Ne uspijevaju se othrvati iskušenju i jedu. Od toga trenutka ne živi ljudsko stvorenje, to je poruka Biblije, u „raju“ (mjestu gdje nema mržnje i nasilja), nego u „paklu“ (prostoru vječitih sukobljavanja i mržnje) iz kojega se pokušava izvući. Nažalost, pored svih napora, ne ide lako. Na to upućuju neprestani sukobi u svijetu, mržnja među ljudima i nedostatak ljubavi i zahvalnosti. Čovjek od tada, poruka je Biblije, živi u opasnom stanju grijeha, koje je obilježeno željom da se bude drugima Bog, njegov apsolutni gospodar.

Što želi postići Biblija govorom o katastrofičnim vremenima? Želi osvijestiti čovjeka i pozvati ga da se pokuša vratiti u ono „rajsko stanje“ mira i ljubavi, da prestane željeti biti Bog, da prestati sanjati o tome da bude drugome gospodar, nego da poradi na miru i prijateljstvu, međusobnom uvažavanju i poštivanju. To se ne odnosi samo na države i narode, nego i na susjedstvo, krug prijatelja i samu obitelj. Jer i u obitelji u kojoj jedna osoba želi biti apsolutni gospodar, prestaje harmonični odnos, a nastupa pakleno stanje nepodnošljivosti.

Pred nama je vrijeme došašća koje simbolizira ispruženu Božju ruku izmirenja. Do izmirenja, stvaranja „rajskoga stanja“ na zemlji, neće dovesti samo post i molitva, nego prije svega nutarnja promjena čovjeka, shvaćanje da nitko nikome nije Bog, nego partner, prijatelj, brat, sestra. Govorom o opasnostima koje su se nadvile nad svijet, želi Evanđelje potaknuti čovjeka na te promjene. Bez tih promjena, čovječanstvo je doista u opasnosti. Pogotovo je danas u opasnosti, jer ga ne ugrožava samo mogući poremećaj u svemiru, nego i kriva upotreba tehnologije. U svijetu danas ima toliko atomskog, biološkog i kemijskog oružja da čovjek može uništiti sam sebe za nekoliko sati. Ukoliko se ne opameti i promijeni iznutra na bolje, do toga će jednoga dana doći.

ŠTO PORUČUJE SVETKOVINA „KRISTA KRALJA“?

Osvrt na 34. nedjelju.

ŠTO PORUČUJE SVETKOVINA „KRISTA KRALJA“? Clemenskirche, 20.11.2022.

...

Dr fra Luka Marković

Svetkovina „Krista kralja“ sadrži dvije usko povezane poruke: eshatološku i antropološku. Eshatološka poruka želi ohrabriti one koji pate pod pritiskom diktatura da ne izgube nadu, jer zadnju riječ nema čovjek, nego Bog. Cilj je ohrabriti potlačene i obespravljene da ne gube nadu u pravednost u životu, jer će u „Kristovom kraljevstvu“ - nebeskom - biti ispravljene nepravde učinjene od strane pohlepnih i nasilnih vladara na zemlji. Naime, u tom novom „Kristovom kraljevstvu“, eshatološkom, neće se čovjeka mjeriti po količini vlasti, novca, pripadnost ideologiji ili rasi, nego po količini ljubavi i pravednosti. Kao ohrabrenje onima koji nepravedno pate, stavlja se kao uzor „Krist kralj“ koji nedužan trpi, svjestan toga da križ nije kraj ljudskih nadanja.

Ali tu je i ona druga jako važna dimenzija poruke, ona humanistička, koja poziva na izgradnju boljeg i pravednijega društva. Kad bi sve ostalo samo na onoj eshatološkoj razini, moglo bi se kršćanima predbaciti da se ne zanimaju za ovaj svijet. Naprotiv, Isus u svim svojim nastupima govori o potrebi promijene društva, humanizaciji društva, stvaranju boljih i pravednijih međuljudskih odnosa. Utoliko se može reći da za kršćane nebesko kraljevstvo (eshatološko) počinje ovdje i sada, u borbi za pravedniji i bolji svijet u kojem neće biti diskriminacije i terora nad slabijima. Gotovo svaki Isusov nastupu upućuje na to. Njegovi nastupi pozivaju, na svoj način, na korigiranje društvenoga stanja u korist bolesnih, ugroženih, potlačenih i prezrenih. U tom kontekstu svetkovinu „Krista kralja“ se može shvatiti, bez obzira na to što je sam Papa pod tim primarno mislio kad ju je ustanovio 1925. godine, i kao upozorenje svima koji imaju vlast na lokalnoj i globalnoj razini – opomena da kao kršćani i ljudi ne bi smjeli raditi samo za sebe i svoje, nego za opće dobro, za svakoga pojedinca, pogotovo onoga koji pati pod teretom nepravdi ovoga svijeta. Svetkovina „Krista kralja“ ne poziva svjetovnu vlast na grubo vladanje, pljačku, omalovažavanje drugih, oduzimanje im slobode, nego na služenje općem dobru. Nažalost, vlast je prije i poslije svetkovine „Krista kralja“ bila zloupotrebljivana, čak i od jasno deklariranih kršćanskih političara, pa i crkvenih ljudi. Utoliko poziva ova svetkovina kršćane i kler da preispitaju svoju ulogu u toj zloupotrebi vlasti. Uloga svećenstva ne bi se nikada smjela svesti na podržavanje diktatorske i korumpirane vlasti, nego na to da jasno upozoravaju da će svatko jednoga dana dobiti plaću zbog zloupotrebe položaja.

Nikada ne može biti dovoljno upozorenja od strane Crkve, bez obzira koliko to zvučalo nekima anakrono da će ljudi vlasti u onom nebeskom (eshatološkom) kraljevstvu biti podvrgnuti sudu koji nema razumijevanja za korupciju, klijentelizam i zlostavljanje slabijih. Prestanak govora Crkve o tom sudu, značio bi pristanak na to da okrutni, korumpirani i pohlepni imaju prednost pred miroljubivim, poštenim i skromnim ljudima. U tom duhu dobro je podsjetiti na poznatu okladu filozofa Blaisea Pascala koja poručuje da se Isplati vjerovati u Boga, pogotovo onoga pravednoga, jer ako ga ima, dobili smo puno. A ako ga nema, nismo izgubili ništa. Isto bi se moglo reći i za vjerovanje u „Kristovo kraljevstvo“ – kraljevstvo apsolutne pravednosti. Ako ga ima, dobili smo puno korektni vladanjem. A ako ga nema, nismo izgubili ništa. Govor o Božjoj pravednosti ne bi trebalo shvatiti kao širenje straha, nego upozorenje moćnicima svijeta da zadnju riječ nije u njihovim rukama, nego Božjim.