MATIĆI

Radna verzija, autor Joso Orkić



POVIJEST SELA MATIĆI

1. TEMELJNE KARAKTERISTIKE SELA MATIĆI


S
elo Matići smješteno je na četrdeset i petom stupnju zemljopisne širine i osamnaest stupnjeva i četrdeset minuta zemljopisne duljine, nadmorska visina je između 84 i 86 metara.
         Ulaz u selo od pamtivijeka je bio na dijelu odvojka regionalne ceste Orašje Gradačac, nedaleko od mjesnog groblja. Groblje „Crnac“ nastalo je istovremeno kada i selo. Bilo je locirano van naselja skoro kilometar od prve kuće ali je rast sela izbrisao granice pa je ono postalo dio njega.  Prema raspoloživim podacima na groblju je sahranjeno između 4000 – 4500 stanovnika sela ali i drugih koji su izrazili želju da im tu bude posljednje počivalište.
          Glavna i najduža ulica u selu je ulica Bana Jelačića. Ona počinje od ulaska u selo iz pravca Tolise, prolazi kroz Josića kraj, ide kroz centar i nastavlja kroz Mikića kraj i Župelj do kraja sela. Na njenom završetku nastavlja makadamska cesta prema Čović Polju. Sve bitnije ulice imaju svoj početak na jednoj ili drugoj strane  ove ulica. Prva koja se odvaja s desne strane je ulica fra Grge Martića (Pejića kraj) dok je nasuprot nje ulica Braće Ribar (Mamića kraj). Na glavnom križanju u centru sela na desnoj strani odvaja se ulica Oslobođenja (Medvača).  Odmah nakon stotinjak metara  u ovoj ulici na lijevoj strani  odvaja se ulica Omaldinska. Omladinska završava u Radničkoj a prije toga ima odvajanje s desne strane za ulicu Ive Andrića (Pejičića kraj). U ulici Oslobođenja desno se odvaja ulica Prvomajska a pravo dalje cestom dolazi se do odvajanja s lijeve strane prema Boku. Na lijevoj strani u centru sela počinje ulica Vladimira Nazora. Na njenoj lijevoj strani odvaja se Posavska (Dragića kraj). Na početku Mikića kraja počinje ulica Braće Radić ( negdje je još zovu i Športska) koja prolazi pored crkve sv. Ivana Krstitelja i nastavlja do odvajanja s desne strane  za ulicu Ivana Gorana Kovačića (Draganovića sokak). Zanimljivo za ovu ulicu je to što ona nosi nekadašnje ime KUD-a a HKUD-o nosi ime Krunoslava Draganovića. Niže ulicom Braće Radić dolazi se do kraja sela zvanog Crna Mlaka u kojemu se nalazi seoski nogometni stadion. Na njenom kraju nastavlja se cesta prema Orašju i Kostrču.
            Stotinjak metara iznad ulice Braće Radića nalazi se odvojak za ulicu Radničku (Anića kraj). Iz ove ulice na lijevoj strani odvaja se ulica Borisa Kidriča. Na početku Župelja desno iz ulice Bana Jelačića odvaja se Župeljska a dvjesto metara više s lijeve strane ulica Matije Gupca.

2. DEMOGRAFIJA

Prvi  naseljenici prema legendi su Matuz, Dabo i Čobo. Od njih su nastali Matuzevići i Dabići. Matuzevića nema više u selu (Ilja Matuzević, umro prije više od deset godina bio je posljednji muški Matuzević). Dabići su u dvije obitelji, Crljići i Marijančevići i nije sigurno jesu li istih korijena. Prezime Dabić nosi i jedan dio Matkića Nikolića koji su promijenili prezime zbog razmirica u obitelji. Prezime Živković se spominje kao jedno od najstarijih u prvom popisu stanovnika iz 1742. godine. Danas Živkoviće čine tri obitelji. Živkovići Sorići su najstariji dok su Birtaševi i Dragići doselili iz Ugljare i Donje Mahale tijekom 20 stoljeća. Markovići (Anići) svi su potomci jedne obitelji iako danas nisu usko rodbinski vezani. Razlog tomu je starost te obitelji koja je najbolje iskoristila prednosti života u zajednici s mnogo djece. Danas ova obitelj broji preko pedeset domaćinstava i najveća je u selu. Obitelj je došla u selo oko 1800. godine.  Podjednak broj domaćinstava imaju i Orkići ali su oni podijeljeni po prezimenu. Naime, Orkića ima 37 obitelji  od kojih je najviše Mrkonjića (13) a tu su još i Mitrovići, Babići, Davidovići, Antunovići, Žigići, Peje Lujina, Tuljkovi  i Čokići . Svi oni prezivaju se Orkić i jedna su od najstarijih obitelji (doselili u Matiće oko 1750. godine) ali Orkići su i Draganovići koji su nakon tri generacije promijenili prezime, ima ih oko dvadesetak domaćinstava u selu, pa bi i Orkića bilo preko pedeset obitelji. Prezime Orkić vodi porijeklo iz Bosanske Posavine (općina Orašje) a nastalo je prije 1650. godine. Prezime Mišković nosi više obitelji (Bezerovići, Lukičići, Josići i Ćajići). Nije provjereno da li su svi istih korijena inače,to je treće prezime po brojnosti. Mikići su drugo prezime po brojnosti ali  tu je više obitelji, misli se čak da su neki promijenili prezime u Mikić kao Vidići, Tomići i Matičići. Izvorni Mikići su u Mikića kraju i pod Župeljom a do njih su Adžilojići. Pejići su jedna od starijih obitelji i zna se da su Anđići promijenili prezime u Pejić. Izvorni Pejići žive u Pejića kraju a za ostale nije sigurno da su istih korijena. Pejići su doselili oko 1780. godine a prije toga spominje ih se u Štrepcima, općina Brčko. Ivići su se naselili oko 1840. godine uglavnom uz tok rijeke Briježnice. Imali su u svojem posjedu preko 500 dunuma uz Briježnicu. Ivanovići su obitelj koja se naselila oko 1800. godine. Ivanovići Doboševići doselili su iz srednje Bosne i čine današnje Ivanoviće dok je jedan dio kao i kod Orkića promijenio prezime u Pejičić. Pejičići su svi jedan rodpotekao iz Ivanovića. Teritorijalno su Pejičići i Ivanovići s jedne strane i tvore Pejičića kraj a preko ceste su Markovići (Anića kraj). Martinovićisu doseliliu Matiće izDonje Mahale oko 1880. godine.Neretljak je prezime koje se datira u 1798. godinu i ima ga u Boku. Matićki Neretljaci su svi jedna obitelj a u selu ih zovu Kožurići. Obitelj je došla iz krajeva uz Neretvu po kojoj su uzeli prezime.Kamenjaši i najvjerojatnije Kamenjaševići su jedan rod. Došli su oko 1850. godine  iz Babunovaca (župa Bijela). Ivkići su doselili iz Vidovica oko 1900. godinesamo je jedna obitelj (Čelebići). Paradžikovići su isto jedna obitelj a u selu ih znamo kao Čičiće. Porijeklom su iz Špionice. Nedići su doselili iz Tolise (Tunja kovač došao pred sam Drugi svjetski rat). Radnići su došli iz Vrlike kod Knina početkom dvadesetog stoljeća. Zanatlijska obitelj koja je obogatila selo svojim djelima. Grgići su došli iz Boka.Evići su iz Donje Mahale. Karlovići su stara i ugledna obitelj došla iz okolice Karlovca. MatkićiNikolići doselili su krajem 19. stoljeća i jedna su obitelj. I ovoj obitelji dogodila se promjena prezimena pe je jedan dio obitelji uzeo prezime Dabić.Prgići su došli iz Donjeg Žabara 1947. godine. Mamići su doselili oko 1860. godine. Bojanovići su doselili oko 1889. godine (kovačka obitelj). Pavići su doselili iz Oštre Luke ili Boka. Prvi Pavići došli su u naša sela oko 1790. godine. Prezime Kopić je iz Oštre Luke kao i Brašnić i novijeg su datuma. Stanići su domaća obitelj a prezime je iz Gornjeg Svilaja (Slavko Stanić oženio Katu Ivkić) i također je novijeg datuma.
            Nestala su neka stara prezimena a imala su duboke korijene u Matićima: Matuzevići, Kneževići, Džojići, Antunovići, Davidovići, Stojanovići, Anđići (promijenili prezime u Pejić), Nevići, Nikolantići, Bušakovići, Žepići, Džebić, Kobašević i drugi.

3.  LOKALITET SELA

Lokalitet današnjeg sela Matići ima jako dugu povijest. Život ljudi na ovom prostoru odvijao se još prije oko 4300 godina. Neolitičko naselje koje je tu postojalo pripadalo je Vinčanskoj grupi naroda. Arheolog Alojz Benac vršio je istraživanje tog lokaliteta 1957. godine za potrebe zemaljskog muzeja u Sarajevu i nazvao ga „Gradina“ ili „Gradić“ kako ga zovemo u Matićima .Na lokalitetu „Bjelike“ otkriveno je dosta sjekira sa usadnikom, a datira ih se u kasnoantičko doba. Benac kaže da je „Gradina“ služila tom naselju u Bjelikama kao nekropola ili groblje.

                 U vrijeme bosanske države, od Stjepana Kotromanića i kralja Tvrtka do Stjepana II Tomaševića, ovo područje pripadalo je bosanskoj biskupiji čije je sjedište bilo u Đakovu. Početkom petnaestog stoljeća gospodar je bio Hrvoje Vukčić Hrvatinić, a nakon pada Bosne 1463. godine pripadalo je Srebreničkoj banovini. Nakon pada Srebreničke banovine gospodari su bili velikaši iz Slavonije, Berislavići. Osmanlije su ovo područje zauzeli najkasnije 1537. godine. Prvih stotinjak godina turske uprave na ovom području žive pravoslavni Vlasi koji služe Osmanlijama kao graničari. Nakon što 1600. godine, Vlasi odlaze dalje na novoosvojena područja i naš kraj postaje pust, počinje ga naseljavali stanovništvo iz Primorja, Dalmacije, Like i Hercegovine. Vidi se to i po govoru kojim se govori u ovom kraju (Posavsko – ikavski). Prve obitelji koje dolaze, žive raštrkano uz obale rijeka Save, Briježnice i Tolise. Ne zna se je li netko živio i na dijelu prostora koji je sada selo Matići, ali za pretpostaviti je da jeste. Jedino naselje koje datira u to vrijeme je Utorkovište (Donja Mahala). U njegovom sastavu su buduća sela Donja Mahala, Tolisa, Kostrč, Ugljara i Matići.

4. TEORIJE O NASTANKU SELA MATIĆI

Postoje tri legende o postanku sela ili dolasku prvih naseljenika koji su činili jezgru budućeg sela. Jedna od njih je ona o tri brata hajduka koja su  s obiteljima pobjegla iz Semberije i naselila se na prostoru današnjeg sela. Braća su bili Matuz, Dabo i Čobo. Druga legenda kaže da je na pusto mjesto došla trudna djevojka iz Slavonije, tu se porodila i ostala živjeti sa svojom kćeri. Stanovnici iz okoline su to mjesto zvali „tamo gdje žive mat i ći“ (mati i kći) a kasnije su ga po njima nazvali Matići. Treća legenda kaže da su dva brata čobana, Matija i Josip, došli sa svojim stadom i tu ostala. Po starijem Matiji selo dobije naziv Matići. Sve tri legende datiraju se između 1600. i 1650. godine.

5. MATIĆI KROZ POVIJEST

5.1. Nastanak sela

                Nakon „Bečkog rata“ koji je trajao između 1683. i 1699. godine,ponovno počinje postepeno naseljavanje ovih krajeva. Vraćaju se starosjedioci, dolaze protjerani iz središnje Bosne i počinje nastanak današnjih sela. Selo Matići nastaje između 1717. i 1742. godine pod nazivom Matić Selište. Nakon što je izvršio obred krizme u Posavini, biskup Dragičević načinio je i prvi popis stanovnika Matić Selišta. Selo je tada imalo 14 obitelji s osamdeset i jednim stanovnikom.
Naziv selu najvjerojatnije su dali Austrijanci oko 1720. godine. Nakon završetka rata (šestog po redu) između Habsburške Monarhije i Osmanlijskog Carstva koji je završio mirom u Požarevcu 1718. godine granica je išla 5 do 10 kilometara u dubinu na desnoj obali Save. Austrijanci su svoju graničnu kotu obilježili imenom obitelji koja je tu živjela već neko vrijeme a to je obitelj Bartola Matića (postoji podatak u matici krštenih crkve sv. Ivana u Županji o krštenju sina Bartola Matića iz Utorkovišta 1717. godine koji je živio u dijelu Utorkovišta koje je današnje selo Matići). Na Gradiću je u to vrijeme bila smještena konjička granična vojna postrojba sve do 1738. godine ( do skora se u Matićima govorilo da je na Gradiću bio dvorac Marije Terezije zbog pronađenih austrijskih novčića, mačeva i bodeža iz tog vremena). Selište je austrijski naziv za mjesto ili područje na kojemu živi više pripadnika samo jedne obitelji. Tako da je Matić Selište austrijski naziv kote na kojoj je bila smještena njihova  granična vojna postrojba.
                Zanimljivo je bilo obilježavanje granice oko 1719./1720. godine. Naime, granične komisije koje su bile zadužene za razgraničenje dvaju carstava postavljale su kamene oznake uz cestu. Kamena oznaka je nosila na sebi križ s jedne strane (Austrija) a polumjesec s druge (Turska). Jedna takva oznaka bila je kod rukavca zvanog Brana u Medvači ali taj je kamen srušen 1983. godine prilikom proširenja ceste u sklopu priprema za asfaltiranje iste.
                Iz crkvenih Matica župe Bijela dalo bi se zaključiti da je selo već 1750. godine nosilo samo ime Matići. Kao dokaz poslužiti će događaj zabilježen u Matici krštenih; dana 29. 05. 1750. godine krštena je Ana Kobašević, kćer Mariana i Mande rođene Antunović iz Matića. U Matici umrlih zabilježen je podatak o ukopu Mate Anđića (danas Pejići)koji je umro u 25 godini a sahranjen je 27. 7. 1763. g. Iz Matice vjenčanih izdvojeno je jedno vjenčanje; dana 11. 2. 1753. godine vjenčani su Marian (Ilije )Matuzović i Anica (Jure) Stojanović a svjedoci su bili Marian Matuzović i Ivan Knežević, svi iz Matića.

5.2. Tursko doba

               Nastanak sela nemoguće je povezivati s bilo kojom državom u to vrijeme jer je granica često mijenjana a močvarno zemljište nije bilo privlačno nikome a pogotovo turskim vlastima. Nakon Beogradskog mira 1739. godine pa do okupacije 1878. godine selo je bilo u sastavu Osmanskog carstva. To je vrijeme kada Gradačac dobiva na važnosti kao granično utvrđenje  (od 1710. godine ima status kapetanije). Obitelj koja vlada gradom je bogata begovska obitelj koja je protjerana iz Budina i tu se nastanila a u znak poštovanja prema mjestu uzimaju  prezime Gradaščević. Gradaščevići su vlasnici sve zemlje od Gradačca do Save i tako je ostalo sve do 1856. godine kada je konfiscirana zemlja Huseina kapetana Gradaščevića. Husein kapetan Gradaščević (Zmaj od Bosne) najpoznatiji je pripadnik ove obitelji. Bio je vođa ustanka bosanskih muslimana u borbi za autonomiju Bosne od sultana. Proglašen je za vezira Bosne 1831. godine a poražen je 1832. godine u bitci na Stupu kod Sarajeva. Umro u progonstvu 1834. godine. Ima jedna priča iz našeg kraja o njegovu vladanju. Naime, priča kaže da je jedan kmet iz ove sredine ukrao osam riba iz „košica“ svojeg susjeda. „Kad je čuo Uso kapetan za ovo, odma je zapovido da se dovede ti čoek i na licu mjesta mu odsjekao ruku. Otale nitko više nije ništa ukrao dok je Uso bio živ“. Poznato je i njegovo davanje suglasnosti da fra Ilija Starčević sagradi prvu školu i prvu kapelu u Tolisi. Nakon njegove smrti sva zemlja koju je posjedovao privremeno je bila carsko vlasništvo koje je iznajmljivano raznim agama i begovima. To je bila i sudbina sela Matići. Porez koje su kmetovi plaćali bio je desetina, harač i begluk, kasnije su dodavani i drugi porezi ovisno o vlasniku zakupa (dimnjarina, krmačarina). Tako je bilo jos do 1848. kada je uvedena trećina kao standardni porez.

                Izbijanjem „Dubičkog rata“ između dva carstva (austrijskog i turskog) 1788. godine došlo je do velikog egzodusa stanovnika na desnoj obali Save. Naime, Turske vlasti iseljavaju svo katoličko stanovništvo uz Savu da ne bi pomagali austrijskoj vojsci. Sva sela su razorena i spaljena pa tako i naše selo. Najveći broj naših suseljana raseljen je u sela oko Tramošnice a jedan dio u sela oko Bijele gdje je bilo sjedište franjevačke župe kojoj je pripadalo selo. Nakon 1792. godine  rat je završio i narod se počeo vraćati na svoja spaljena i opljačkana ognjišta. Pisati o povijesti sela a ne spomenuti katoličku Crkvu, posebno franjevački red, bilo bi potpuno nemoguće jer se ta nit provlači kroz sve vrijeme postojanja sela i utkana je u svaku individuu od njenog rođenja pa do smrti. Od nastanka selo je pripadalo župi Bijela. Godine 1784. Tolisa postaje samostalna kapelanija a 25. 6. 1802. dodijeljen joj je naslov župe. Od tog vremena naše je selo sastavni dio franjevačke župe Tolisa do današnjeg dana.
Početak devetnaestog stoljeća obilježen je dodjelom naslova župe Tolisi. Gladne i sušne 1812. i 1813. godina imale su za posljedicu epidemiju kuge 1815. godine nakon koje su naša sela desetkovana i nisu se oporavila sve do 1848. godine. U crkvenom popisu iz 1813. godine nema podataka za selo Matići već je to zbirno sa selom Bok. Matići i Bok broje 93 obitelji sa 690 članova. Česte poplave, kao i suše, imale su za posljedicu širenje epidemija koje su uzrokovale veliku smrtnost stanovništva. Takva je bila 1830. godina kada je u našem selu zavladala dizenterija od koje je umrlo jako puno djece. Te godine kršteno je 28 novorođenčadi a umrlo je 37 žitelja sela.
                 Godina 1848. poznata je po uvođenju trećine u Posavini. Bosanski vezir Tahir – paša uveo je jedinstveni porez,„Trećinu“. Na ovo su prosvjedovali posavski seljaci pa ih je Tahir – paša  pozvao u Travnik. Među seoskim knezovima (ljudi koji su predstavljali svoja sela prema vlastima) bio je i matićki knez Pavo Mikić. Tamo su dobili takve batine da je Pavo Mikić umro nakon sedam dana po povratku iz Travnika.
                Prema crkvenom popisu iz 1855. godine selo Matići je imalo 82 obitelji, 100 bračnih parova s ukupno 552 žitelja.
                Nezadovoljstvo zbog uvođenja trećine kulminiralo je 1858. godine kada izbija „Protina buna“ na čijem je čelu bio pravoslavni pop iz Orašja, Stevan Avramović. U pobuni je učestvovao i jedan broj naših suseljana,nemamo podataka  da je netko stradao za vrijem sukoba.
                Turci su zapalili Orašje 1858. godine i iz njega protjerali pravoslavno stanovništvo,na tom mjestu su 1862. izgradili varošicu i nazvali je Donja Azizija. U nju su naseljeni 1863. godine muslimani protjerani iz Beograda, Šapca i Užica. Istovremeno je izgrađena i varošica na području Bosanskog Šamca, koja je nazvana Gornja Azizija. Tamo su u to vrijeme bile samo dvije obitelji, koje su se bavile trgovinom i imali su skelu za prijelaz preko Save. Tim dvjema obiteljima ponuđena je zamjena zemljišta. Pravoslavni trgovac Mihajlo Tasovac dobio je tada vlasništvo nad zemljom 40 kmetskih obitelji u Matićima. Tasovci su se preselili u Slavonski Brod odakle su upravljali svojim posjedima u Matićima. Njima pripada i dio zasluga što je Petar Draganović, stekao zavidnu naobrazbu u ono vrijeme. Oni su poticali Luku Draganovića da pošalje najstarijeg sina na školovanje. Zahvaljujući tome imamo kapitalno djelo Petra Draganovića „Narodni život i običaji u Matićima“. Djelo je nastajalo između 1907. – 1912. godine,gdje se nalazi neprocjenjiv  izvor podataka o životu ljudi u to vrijeme, ali i u Tursko doba.

Fra Stjepan Mikić – Švabić zabilježio je da su žitelji Matića, uz fizički rad, dali 60 zlatnih dukata za izgradnju župne kuće na Raščici (od 1875. godine samostana Tolisa).
               To je vrijeme i prva dva naša fratra: fra Ambroža Mikića koji je umro 1863. godine, kao student 4 godine bogoslovije i Marka Orkića (1839. – 1891. godine). Obadva su sahranjena na matićkom groblju „Crnac“.
                Crkveni popis iz 1864. godine, zabilježio je pad broja obitelji u selu u odnosu na 1855. godinu. Pad je simboličan sa 82 na 78 obitelji, ali onaj popis pred okupaciju iz 1877. godine ponovno bilježi pad i to na 72 obitelji. Bilo je to vrijeme „Velikog bosanskohercegovačkog ustanka“ (1875.- 1878. godine) nakon čega je Austro – Ugarska okupirala BiH 1878. godine. Iz Turskog doba treba izdvojiti gradnju Župne crkve koju je započeo fra Martin Nedić 1864. godine,i reći par riječi o školstvu u tom vremenu.
                Naime, opće je poznato da je prva Osnovna škola izgrađena zahvaljujući fra Iliji Starčeviću 1823. godine u Tolisi. Fra Ilija je imao dobre veze s Husein – kapetanom Gradaščevićem kojemu je učinio par usluga kod austrijskih vlasti, te mu je ovaj za uzvrat dopustio gradnju škole. Poslije 1840. godine kada je austrijski car Ferdinand I. dobio dozvolu za pokroviteljstvo nad školama katolika u Bosni, one su počele nicati kao pečurke poslije kiše. Službeno nigdje se ne spominje škola u Matićima, ali ima jedno izvješće u kojemu provincijal Čondrić 1872. godine, izvješćuje austrijskog konzula Teodorovića o utrošenim sredstvima za potrebe školstva,između ostalog ostalih spominje i školu u Matićima. Toliška škola je u Tursko vrijeme pomogla da se školuju i naša prva dva fratra.
               Dolaskom Austro- Ugarske izvršen je popis stanovništva 1879. godine. Selo Matići brojalo je 642 žitelja. Izvršena je i nova teritorijalno administrativna reorganizacija zemlje, tako je naše selo pripadalo prvo općini Kostrč (najkasnije do 1885. godine) a potom općini Donja Mahala, koja će to biti sve do 1945. godine. Međutim, najznačajnija stvar za naše mjesto i dalje nije riješena, i neće biti riješena sve do kraja Prvog svjetskog rata, vlasništvo nad zemljom koju obrađuju. I dalje su u velikom broju ostali kmetovi. Ovo pitanje zakonski je regulirano u Kraljevini SHS 1928. godine kada je i pravno ukinuto kmetstvo. Godine 1893. započeta je reforma školstva na prostoru BiH, pa je izgrađena škola u Boku 1894. godine koju su pohađala i djeca iz Matića (na temelju ovog podatka može se zaključiti da projekt „Čondrić“ nije zaživio, i da je ostao vjerojatno na ideji).
Iste godine izgrađena je i grobljanska kapela u groblju „Crnac“, koja je porušena 1972. godine. Nalazila se na samom ulazu u staro groblje (groblje je prošireno 1972. godine). Godine 1902. izgrađena je zavjetna kapela sv. Franji, koji je bio zaštitnik sela sve do 1963. godine(odlukom uprave Provincije određeno je da se sv. Franjo slavi samo u župnim crkvama, mještani su tada izabrali sv. Ivana za zaštitnika sela, slavi se 24. lipnja). Ova kapela porušena je najkasnije do 1972. godine. Na temelju popisa stanovništva iz 1910. godine, može se zamijetiti zamjetan porast broja stanovnika, u odnosu na posljednji popis. Po tom popisu selo je imalo 899 žitelja.

5.3. Prvi svjetski rat

         Na berlinskom kongresu 1878. godine velike svjetske sile odlučile su da Austro – Ugarska okupira Bosnu i Hercegovinu, a Srbija dobije status kraljevine. Iste godine general Josip Filipović ulazi u Bosnu i Hercegovinu na čelu Austro – Ugarske vojske, i do kraja studenog zauzima cijelu BiH. Kraljevina Srbija koja je te iste godine proširila svoj teritorij na uštrb Osmanskog carstva (dijelovi Makedonije i Kosova) željela je svoj dio kolača u Bosni i Hercegovini. Jedan od razloga je bio taj što je skoro jedna trećina stanovništva bila pravoslavna, i što su ti stanovnici BiH potpirivali ideju spajanja sa Srbijom i širili nezadovoljstvo prvo prema Turskoj, a poslije i prema Austro – Ugarskoj. Mala Srbija ne bi nikada izazivala mnogostruko jaču i veću državu da nije imala moćnog saveznika u vidu carske Rusije.
               Okupacija BiH od strane Austro – Ugarske nije donijela za naše selo, u globalu, gotovo pa ništa. Bili smo u sastavu općine Kostrč do 1884. godine, a onda u sastavu općine Donja Mahala. Orašje kao zasebna cjelina dobiva status općine i tamo se tada otvara prva pošta, škola, žandarmerijska postaja i pokusna poljoprivredna stanica. Nakon četiri godine, 1888. otvara se ured za otkup duhana (preteča Bosanca) te prvi telegraf 1908. godine u Orašju. Čak niti školu nismo dobili (Čondrićevu zatvorili) jer je izgrađena škola u Boku koja je bila namijenjena i našoj djeci. Nismo ništa (uglavnom) dobili ali smo dobili mogućnost da idemo u vojsku. Za vrijeme Turske vlasti kršćani nisu služili vojsku, ali su plaćali porez poznat kao „harač“. Jedino dobro od ove vojske je to što su neki naši mladići ovladali vještinama koje su im pomagale kasnije u životu i što su vidjeli svijeta. Uglavnom su izučavali brijački zanat pa su se po povratku iz vojske bavili brijanjem i šišanjem. 
          U sklopu vojno teritorijalne podjele Austro – Ugarske, u Bi H je od 1883. godine osnovano petnaesto zborno područje sa sjedištem u Sarajevu. Naši suseljani novačeni su u Brčkom, a svoju vojnu obavezu do početka rata obnašali su u trećoj pješačkoj pukovniji.
         Ubojstvo nadvojvode Franza Ferdinanda 28. 6. 1914. godine u Sarajevu, poslužiti će kao izgovor za najkrvaviji sukob do tada u svijetu. Austro – Ugarska je 28. 7. 1914. godine objavila rat Srbiji, i tim činom započeo je Prvi svjetski rat. 
             Seljani sela Matići borili su se na strani centralnih sila, koje su predvodile Njemačka i Austro – Ugarska, a saveznice su im bile Turska i Bugarska. Suprotni blok činile su sile antante: Francuska, Velika Britanija, Rusija , Belgija, Srbija, Crna Gora, od 1915. godine Italija i od 1917. SAD. Zanimljiva je informacija da su vlasti u općini Donja Mahala, i samostan na Raščici morali predati sva četiri zvona iz crkve Uznesenja Marijina za potrebe lijevanja topova. Prvi svjetski rat nije ostavio tragove u razaranju, ali je unatoč tome u njemu živote izgubilo dvadeset naših sumještana ratujući po čitavoj Europi i to:
  1.          Pavo Draganović, 1887. – 27. 11. 1918. godine u Veroni
  2.          Josip Draganović, 1884. – 2. 6. 1917. godine
  3.          Marko Džebić, 1884. – 30. 3. 1915. godine, umro u Travniku od zadobivenih rana
  4.          Marko Ivić, 1895. – 8. 9. 1915. godine poginuo kod Betza
  5.          Marko Ivić, 1883. – 30. 12. 1917. godine poginuo kod Francsen – Tepliera
  6.          Blaž Karlović, 1899. – 30. 11. 1918. godine poginuo u Albaniji, rat završio
  7.          Blaž Marković, 1877. – ne zna se, umro od zadobivenih rana u bolnici u Tirani
  8.         Ivo Marković, 1893. – 27. 3. 1918. godine umro od posljedica ranjavanja u Pečuhu
  9.         Ivo Marković, 1896. - 20.  11. 1917. godine
  10.         Ivo Mamić, 1892. – 9. 6. 1917. godine umro od posljedica ranjavanja u Rosahegy
  11.         Mato Mikić, 1882. – između svibnja i srpnja 1914. godine poginuo na srpskom bojištu
  12.         Marko Mikić – Matičić, 1885. – 6. 7. 1915. godine umro od posljedica ranjavanja u Lavovu
  13.         Ivo Mikić, 1872. – 13. 4. 1917. godine pokopan u  Krnji (Albanija)
  14.         Mika Mišković, 1893. – 7. 3. ne zna se godina, poginuo kod Libnea
  15.         Luka Neretljak, 1882. – 1914. godine na nepoznatom mjestu
  16.         Mika Orkić, 1887. – 30. 6. 1915. godine poginuo kod Podliski Welke (Poljska)
  17.         Ilija Orkić, 1874. – 11. 10. 1915. godine poginuo u Maranu (Italija)
  18.         Ivo Pejić, 1893. – 30. 11. 1915. godine    
  19.         Marijan Živković, 1893. – 25. 7. 196. godine
  20.         Đuro Živković, 1882. – 26. 6. 1917. godine poginuo na albanskom ratištu          
5.4  Matići između dva rata

         Kraj rata 1918. godine donio je velike promjene u političkom pogledu. Raspadom Austro- Ugarske već tijekom listopada 1918. godine južnoslavenski narodi proglašavaju novostvorenu političku državnu organizaciju koja je nosila naziv Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Pripadnici projužnoslavenske ideje zagovaraju državnu uniju s kraljevinom Srbijom. To se i dogodilo 1. 12. 1918. godine, kada nastaje Kraljevina SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca) na čelu s kraljem Petrom I Karađorđevićem. Od 1921. godine na čelu države je kralj Aleksandar koji je poznat po šestosiječanjskoj diktaturi 1929. godine (dr. Ante Pavelić pobjegao iz zemlje jer mu je prijetilo uhićenje i otišao u Italiju do 1941. godine) i proglašenju novog naziva države 3. 10. 1929. godine, Kraljevina Jugoslavija. Ubijen je 1934. godine u atentatu u Marseju (Mijo Bzik). Dogovorom Maček – Cvetković 26. 8. 1939. godine, osnovana je banovina Hrvatska koja je trajala do početka Drugog svjetskog rata.
           Politički život u novoj državi vezan za selo obilježile su dvije stranke: HTS (Hrvatska težačka stranka ili fratarska stranka kako su je u narodu zvali HRSS (Hrvatska republikanska seljačka stranka, kasnije HSS). HTS je bio vodeća stranka na izborima 1921. godine ( do te godine aktivni član te stranke bio je Petar Draganović koji je te iste godine, nažalost, umro a nastavio je njegov sin Krunoslav Draganović). HRSS na čijem je čelu bio Stjepan Radić već od 1923. godine postaje najjača stranka hrvatskog naroda. Od izbora 1925. godine, sve stranke s hrvatskim predznakom udružuju se u Hrvatski blok i osvajaju izuzetno veliki broj mandata u skupštini Kraljevine SHS. Ovo je posebno smetalo vodećoj političkoj stranci u državi NRS (Narodna radikalna Stranka) koja se služila svim mogućim manipulacijama da dobije što više glasova. Za izbore 1927. godine strah od ujedinjenih hrvatskih stranaka bio je toliki da su obećali našim suseljanima izgraditi školu ako glasuju za njihove kandidate, tj. za NRS. Priča kaže da su naši suseljani dogovorili sporazum po kojemu će oni glasovati za NRS, a zauzvrat će država izgraditi školu. Dogovor je bio da država daje 80 % sredstava u novcu a mještani 20% svojim radom. Moram istaći da ova priča nije nijednim dokumentom potvrđena već se temelji na usmenoj predaji. Bilo kako bilo već naredne 1928. godine u rujnu krenula je prva generacija školaraca. Škola je blagoslovljena i svečano otvorena 30.12. 1928. godine.
           Ako su i napravili ovaj potez, bio je to domišljat potez očajnih ljudi na čije vapaje o potrebi škole nije nitko reagirao. To da je škola bila neophodno potrebna za galopirajući rastuće selo po broju stanovnika, u to nema dvojbi. Naša djeca su pohađala školu u Boku koja je bila udaljena više od tri kilometra. Išla su pješice i vrlo često preko nabujale Briježnice. Briježnica i Tolisa su donosile brdsku vodu u našu ravnicu i skoro svake jeseni i proljeća plavile cestu prema Boku. Za te potrebe bio je tu čamac koji je prevozio djecu ali to nije bilo nikakvo rješenje. Zato, i ako su napravili školu na ovaj način, kapa dolje.
        Nakon ovih izbora naši suseljani su odreda glasovali za HSS na čelu s Vlatkom Mačekom (nakon ranjavanja u skupštini 1928. godine, Stjepan Radić je nedugo zatim preminuo, a na njegovo mjesto došao je dr. Vlatko Maček).
         Vrijeme između dva rata obilovalo je sušama, glađu i poplavama a nerijetko je i tifus harao našim selom. Poplave su bile izuzetno težak i neravnopravan protivnik našim mještanima. Posebno se pamte one iz 1852., 1932. i 1940. godine. Od 1860. godine pa do 1945. godine bilo je 19 velikih poplava koje su trajale od mjesec do sedam mjeseci i 42 manje poplave koje su trajale do mjesec dana. Poplave koji se narod jako dobro sjeća su i one iz 1924., 1925., 1937., 1939., 1942. i 1944. godine. Protiv ove nepogode branilo se uglavnom lokalnim resursima jer niti jedna država ili vlada nije pokazala interes za rješenje ovog pitanja sve do 1945. godine. Prvi bolji nasip izgrađen je 1927. godine. Već naredne godine Biđ – Bosutska vodna zajednica počinje graditi novi nasip na lijevoj obali Save. Taj nasip je dovršen 1932. godine, kada je Sava izlila na našu stranu i katastrofalno opustošila ovaj kraj. 
          Pema popisu stanovništva Kraljevine Jugoslavije iz 1931. godine Matići imaju 189 kuća sa 1146 stanovnika a po popisu iz 1939. godine, imaju 218 domaćinstava s 1320 žitelja.
           Još tri statistička podatka su zanimljiva, a tiču se vremena između dva rata. Prvi bi bio sam kraj Prvog svjetskog rata. Naime, te 1918. godine zabilježena je rekordna smrtnost u našem selu. Uzrok nije bio rat (u ratu je te 1918. godine, poginulo pet vojnika iz našeg sela) nego španjolska gripa od koje je umrlo četrdeset i pet mještana. Sveukupno te godine umrlo je šezdeset i devet mještana ( 5 – rat, 45 – španjolska gripa i 19 – sve ostalo). Drugi podatak je da je 1920. godina rekordna po broju krštene djece. Te godine kršteno je 65 djece, a umrlo je 27 sumještana. Treći podatak, 1924. godine, kršteno je 64 djece, a umrlo 26 osoba, što je drugi najbojli rezulta u prirodnom prirastu sela.

  Iz ovog vremena još samo fotografija s mlade mise Krunoslava Draganovića 15. 8. 1928. godine
Uzvanici na svečanom objedu 15. 8. 1928. na mladoj misi Krunoslava Draganovića u Tolisi

5.5. Drugi svjetski rat

               Krajem tridesetih i početkom četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, Europa ponovno grca u krvi i razaranju. Započelo je još jedno veliko krvoproliće koje neće mimoići ni naš kraj. Drugi svjetski rat službeno je započeo 1. 9. 1939. godine napadom nacističke Njemačke na Poljsku. Francuska i Velika Britanija su odmah odgovorile na izazov i objavile rat Njemačkoj. Na jednoj strani bile su sile Osovine: Njemačka, Italija i Japan, a na drugoj strani bile su Saveznice: Britanija, Francuska i nešto kasnije SAD.
          Kraljevina Jugoslavija pristaje uz sile Osovine a onda se nakon vojnog puča povlači iz sporazuma. Njemačka napada Jugoslaviju 6. travnja 1941. godine i u tzv. „travanjskom ratu“ za samo 17 dana okupira cijelu državu. Kralj i vlada pobjegli su u London.
10. travnja 1941. godine u Zagrebu,. vojskovođa Slavko Kvaternik proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku. Već 15. travnja iz Italije dolazi i budući vođa države poglavnik Ante Pavelić. Novonastala država pristaje uz sile Osovine i ostaje u tom savezu do njegova potpunog sloma pri čemu isama nestaje s političke karte svijeta 1945. godine. 
               U sastav NDH ušla je i cijela BiH. Država je teritorijalno podijeljena na 12 župa, s 142 kotara i oko 1000 općinskih poglavarstava. Naše selo u toj podjeli našlo su u općini Donja Mahala, kotar Brčko, župa Posavje sa sjedištem u Slavonskom Brodu. Vojno zapovjedništvo za naše područje nalazilo su u Đakovu.

Stanje sela tijekom 1941. godine: 
            Naši suseljani dočekali su NDH kao oslobođenje od višestoljetne patnje i podčinjenosti stranim vladarima. Nije bilo euforije zbog toga samim time što je rat došao na vrata i što će se svoja država morati braniti krvlju. Odmah po proglašenju NDH općina koja je godinu dana prije toga bila premještena u Orašje, ponovno je vraćena u Donju Mahalu. U općini je djelovala komisija za novačenje naših mladića za potrebe HOS (Hrvatske oružane snage). Naši mladići regrutirani su u domobranske postrojbe (regularna vojska) dok su pojedinci dragovoljno išli u Ustaše (politička vojska, koja je tek od 1942. godine stavljena pod zajedničko vojno zapovjedništvo, ali i nakon toga njome je izravno zapovijedao sam Poglavnik ). Jedan dio naših suseljana regrutiran je u Njemačke postrojbe (Wermact) i to uglavnom u tzv. „Vražju diviziju“( Pavo Mišković, Mato Dabić i Marko Dabić bili su na privremenom radu u Njemačkoj u vrijeme rata i regrutirani su kao Njemački vojnici). Bilo je barem dvadesetak naših sumještana koji su bili u raznim postrojbama Njemačke vojske. Nakon regrutiranja upućivani su širom Hrvatske i BiH na ratište koje je bilo podalje od naših krajeva. Te prve godine rata poginulo je pet naših sumještana u borbama s četnicima i partizanima.

Stanje sela tijekom 1942. godine: 
               Rat se zahuktavao, oplakivani su prvi poginuli ali život je tekao dalje. I dok su se iščekivale vijesti s bojišta Sava je polovicom ožujka poplavila cijelu našu općinu. Voda se zadržala više od dva mjeseca pa su vlasti morale iseliti preko 65 obitelji iz općine Donja Mahala, među kojima i petnaestak iz Matića koji su bili dva mjeseca odsječeni od ostatka općine. Te obitelji su iseljene u Šembor (danas Novo Mjesto) kod Bijeljine. To je mjesto koje je bilo naseljeno pripadnicima Njemačke nacionalnosti, a koji su ga netom prije napustili zbog čestih upada partizana i otišli u Njemačku. Ovdje su se naši ljudi zadržali samo godinu dana jer su i njih partizani protjerali natrag. Tamo su neki od naših suseljana uspostavili veze s partizanima koje će naplatiti 1945. godine i kasnije. Iste godine tijekom kolovoza u „Ljetopisu franjevačkog samostana“ zabilježen je napad četnika na Bok koji su odbili legionari i domobrani. Inače u to vrijeme jedini naoružani ljudi su žandari i poneki domobran ili legionar došao na dopust. Organizirane obrane nije bilo pa su naša sela bila laka meta i za četnike i za partizane. Te godine poginula su dva naša suseljana (Đuro Mikić poginuo je kod Staljingrada kao pripadnik Njemačke vojske). Te godine dogodila se još jedna tragedija u selu. Naime, Joso Mišković svojim je kolima povezao Luku Neretljaka koji se trebao javiti u pričuvu dana 5. 5. 1942. godine, ali kola koja su vozili prevrnula su se u duboku vodu kod samostana i oni su se utopili.
                                 
       Marko Dabić (Crljić), nestao 1945. godine
    

Stanje sela tijekom 1943. godine: 
           Ovo je godina kada rat dolazi u naš kraj. Partizani upadaju povremeno i na brzinu otimaju hranu i bježe natrag u šume prema Gradačcu. U to vrijeme vodenice na Savi melju žitarice za potrebe stanovništva i vojske. Partizani u brzom naletu opljačkaju zalihe iz vodenica pa vojna uprava u Đakovu donosi odluku o zatvaranju istih tj. o pečaćenju i prestanku rada. Na ovu vijest a bilo je to početkom srpnja 1943. godine i nakon žetve ljetine, reagirali su vlasnici vodenica iz Donje Mahale i Tolise te se uputili s Mikom Draganovića u Zagreb kod Krunoslava Draganovića. Krunoslav je bio visokopozicioniran u ministarsvu za vjerska pitanja i imao je toliki utjecaj da je mogao riješiti ovako banalno pitanje. Tako je i bilo. Krunoslav je nazvao u Đakovo i vodenice su otpečaćene. Nakon ovoga Krunoslav je te iste godine otišao u Vatikan. Jedan događaj koji selo pamti je i ubojstvo Marka Pejičića. Naime, Marko je bio pripadnik Njemačke vojske (bio na radu u Austriji kad je započeo rat i tamo je mobiliziran) a kad je došao 1943. godine na dopust nije se više vraćao u matičnu postrojbu. Njemačke vojne vlasti proglasile su ga dezerterom te su poslale žandare da ga privedu. Marko se dugo skrivao po selu, a onda ga je netko izdao i žandari su ga ubili prilikom bijega. U rujnu te godine dogodio se najveći napad partizana na naša sela. Upali su 19. rujna i pljačkali po selima sve do 23. rujna kada su ih istjerali domobrani i ustaše iz Slavonije. Tom prilikom nitko nije stradao od naših suseljana. U narednim mjesecima Ljetopis bilježi upade četnika u naša sela posebno u Matiće (od Blaža Markovića su oteli ugojenog bravca i odveli sa sobom). To je prisililo općinske i seoske vlasti da se pristupi ozbiljnoj obrani naših sela. Takoje 9. 12. 1943. godine, ustrojena domobranska legija koja je trebala zaštiti sela od upada bandi. Na vijest u upadima u naša sela veliki broj naših vojnika povratio se u sela i stavio na raspolaganje domobranskoj legiji. Uz Marka Pejičića još je jedan naš sumještanin poginuo te godine.

Stanje sela tijekom 1944. godine:
               Već u siječnju, bilježi Ljetopis, partizani napadaju naša sela i pljačkaju (odnijeli su 46 kola oružja, streljiva, živežnih namirnica i ostalog što su mogli odvesti. Početkom ožujka 1944. partizani su zauzeli Domaljevac i krenuli prema Tolisi. Tu su zaustavljeno kod gvozdene ćuprije i odbačeni natrag. Nakon ovog napada partizani nisu napadali svo do travnja 1945. godine. Razlog tomu je bila poplava koja je poplavila sva polja u proljeće te godine, pa su i ratna djelovanja malo utihnula. Nakon poplave pojavio se tifus od kojega je umrlo skoro 40 osoba u Matićima. Među njima je bio i posljednji matićki knez, Luka Pejić.

Luka Pejić, knez sela od 1939.- 1944. godine

                  Nakon povlačenja poplave, bilježi Ljetopis, četnici su napali Matiće iz smjera Čović Polja, a bitka je trajala oko tri sata i četnici su odbijeni. Kao odgovor Hr vata na sve ove napade 4. lipnja 1944. godine na velikoj skupštini pred samostanom ustrojena je „seoska vojnička zaštita“. Za obranu ovog područja ustrojena je 12. bojna – ustaške posade br. VII. koja je podijeljena na satnije. Prvi zapovjednik bojne bio je Salih Hasić iz Orašja, a od sredine kolovoza zamijenio ga je satnik Ivan Grgić iz Kupresa. Matićkom satnijom zapovijedao je Pejo Karlović.

Stanje tijekom 1945. godine: 
             Ovo je godina najvećeg i najtežeg stradanja sela u povijesti do dana današnjega. Naime, početkom travnja 1945. godine, trajala je ofenziva partizanskih snaga na potezu Srijema, Slavonije i sjeveroistočne Bosne, s ciljem zauzimanja (oslobođenja) tih teritorija u sklopu konačnog sloma fašističkih i nacističkih snaga u bivšoj Jugoslaviji. Snage koje su branile ovo područje nisu bile u stanju zaustaviti nadolazeće partizanske postrojbe. Nakon manjeg otpora koji je pružen na Dusinama 7. 4. 1945. godine, Matići su pali u popodnevnim satima toga dana. Tu su partizani privremeno smjestili svoje zapovjedništvo, do konačnog osvajanja cijele općine 8. i 9. travnja. Prilikom ulaska partizana u naše selo desio se incident, u kome je Anto Mikić (Markin) vidjevši da mu partizani pale kuću, istrčao iz podruma gdje se skrivao i bacio ručnu granatu na njih.

Anto Mikić Markin
                                                        
       
Prema pričama koje sam čuo, Pavu Markovića partizani su strijeljali taj dan. Navodno Pavo je taj dan otišao do prodavaonice koja je bila u vlasništvu njegova oca Blaža. Partizani su ga zatekli ispred prodavaonice i pretresli. Prilikom pretresa našli su mu potvrdu od „ustaških vlasti“ da se može baviti trgovinom. Zbog osvete za Antin čin i navodno te potvrde Pavo je strijeljan (ako je netočno moja isprika obitelji). Dana 7. 4. 1945. godine više od tri stotine naših sumještana kreće na put prema Zagrebu. Došavši do Zagreba, 6. svibnja kreću prema Austriji da se predaju zapadnim Saveznicima. Na Bleiburgu se predaju Britancima koji ih izručuju partizanima, 15. 5. 1945. godine. Narednih petnaestak dana trajao je križni put i povratak kojeg mnogi nisu dočekali. Oko sedamdesetak ljudi i
mladića iz našeg sela ubijeno je u hajci i odmazdi partizanskih snaga tih dana.

Blaž Orkić Mrkonjić, nestao 1945. godine
            
          Drugi svjetski rat za naše suseljane trajao je do 24. 5. 1945. godine. Naime po zauzimanju našeg sela partizani novače u svoje postrojbe mladiće zatečene u selu i šalju u napad na Odžak i Prud. Junačka obrana Odžaka i Pruda posustala je 24. i 25. 5. 1945. godine, čime su završena borbena djelovanja na ovom području. 
Sam Drugi svjetski rat završio je 2. 9. 1945. godine kapitulacijom Japana. 
Popis poginulih i nestalih u Drugom svjetskom ratu:

1.  Mato Dabić (Pavo), 1928. – 1945. godine ubijen kod Vukovine (Hrvatska)
2. Joso Dabić (Marijan), 1922. – 1945. godine umro nakon mučenja u logoru
3. Ilija Dabić (Marko), 1926. – ne zna se, nestao
4. Joso Dabić (Marko), 1922. – 1945. godine nestao
5. Pejo Dabić, 1910. – 1945. godine nestao
6. Marijan Dabić (Marko), ne zna se, ne zna se
7. Ilija Dabić (Đuro), 1920. – 1945. godine umro u Tesliću nakon logora
8. Marko Dabić (Marijan), 1920. – 1945. godine nestao
9. Ilija Džojić (Ivo), 1915. – 1944. godine poginuo od partizana kod Čađavice
10. Mato Draganović (Marko), 1911. – 1945. godine ubijen u logoru
11. Marijan Draganović (Marko), 1920. – 1945. godine ubijen u logoru
12. Ilija Grgić, 1913. – 1945. godine ubijen u logoru
13. Vidan Ivanović (Marko), 1923. – 1945. ubijenu logoru
14. Marijan Ivanović (Marko), 1927. – 1945. godine ubijen u logoru
15. Martin Ivanović (Marko), 1919. – 1945. godine strijeljali ga partizani kod Odžaka
16. Pejo Ivanović (Marko), 1925. – 1945. godine nestao
17. Kata Ivić r. Matkić, 1906. – 1944. godine poginula u napadu zrakoplova na Osijek
18. Marijan Ivić (Joso), 1922. – 1945. godine nestao
19. Ivo Ivić (Mika), 1922. – 1945. godine umro nakon mučenja u logoru
20. Marijan Ivić (Ilija), 1924. godine nestao
21. Ilija Ivkić (Pavo), 1904. – 1945. godine nestao
22. Marko Ivkić (Pavo), 1917. – 1945. godine nestao
23. Joso Ivkić (Pavo), 1922. – 1945. godine nestao
24. Mato Ivkić (Pavo), 1912. – 1945. godine nestao
25. Blaž Ivkić, 1936. – 1945. godine poginuo od bombe
26. Blaž Karlović (Marko), 1925. – 1945. godine
27. Pero Karlović (Marko), 1918. – 1945. godine nestao
28. Pejo Kristić, ne zna se,
29. Mato Marković (Pejo), 1926. – 1945. godine poginuo od partizana kod Oštre Luke
30. Joso Marković (Marko), 1925. – 1945. godine nestao
31. Ilija Marković (Pavo), 1922. – 1945. godine nestao
32. Mika Marković (Pejo), 1918. – 1945. godine nestao
33. Pavo Marković (Marko), 1915. – 1945. godine nestao
34. Pavo Marković (Blaž), 1904. – 1945. godine, ubili ga partizani u Matićima
35. Marijan Matkić (Niko), 1923. – 1945. godine ubijen kod Celja
36. Pavo Matkić (Marijan), 1911. – 1945. godine nestao
37. Anto Matkić (Kaja), 1905. – 1945. godine  umro nakon ranjavanja
38. Mato Matuzović (Marko), 1926. – 1945. godine nestao
39. Marijan Mikić (Marko), 1916. – 1945. godine nestao
40. Tomo Mikić (Marko), 1908. – 1945. godine nestao
41. Đuro Mikić (Marko), 1908. – 1942. godine poginuo kod Staljingrada 
42. Antun Mikić (Tunjo)?, 1921. – 1945. godine ubijen u Matićima
43. Mato Mikić (Ivo), 1918. – 1943. godine poginuo od partizana kod Bos. Šamca
44. Joso Mikić (Pavo), 1909. – 1945. godinenestao
45. Ivo Mikić (Tunjo), 1927. – 1945. godine nestao
46. Mato Mikić (Tunjo), 1923. – 1945. godine nestao
47. Joso Mikić (Marko), 1913. -  1945. godine nestao
48. Joso Mikić (Marko) 1916. – 1945. godine nestao
49. Petar Mišković (Mato), 1920. – 1942. godine poginuo kod Bukovca
50. Joso Mišković (Luka), 1924. – 1945. godine poginuo od partizana kod Vidovica
51.Pejo Neretljak, 1919. – 1941. godine poginuo od četnika
52. Joso Neretljak , ne zna se, ne zna se
53. Ivo Neretljak (Marko), 1924. – 1945. godine nestao
54. Mato Neretljak, ne zna se, ne zna se
55. Pejo Orkić (Marijan), 1920. – 1945. godine nestao
56. Luka Orkić (Marijan), 1907. – 1945. godine nestao
57. Pavo Orkić (Pejo), 1914. – 1945. godine nestao
58. Pavo Orkić (Pejo), 1923. – 1945. godine nestao
59. Ivo Orkić (Pavo), 1925. – 1945. godine nestao
60. Marijan Orkić (Pavo) 1912. – 1945.  godine nestao
61. Marijan Orkić (Pavo), 1911. – 1941. nestao na Romaniji
62. Blaž Orkić (Ilija), 1905. – 1945. godine nestao
63. Luka Orkić (Pejo), 1924. – 1945. godine nestao
64. Antun Orkić – Babić, 1914. – 1945. godine nestao
65. Joso Orkić (Pavo), 1922. – 1945. godine nestao
66. Orkić Joso (Blaž), 1932. – 1945. godine poginuo od bombe
67. Đuro Paradžiković, 1913. – 1941. godine poginuo
68. Mato Pavić (Tunjo), 1919. – 1945. godine nestao
69. Ilija Pavić (Marko), 1923. – 1945. godine nestao
70. Marko Pavić (Tunjo), 1910. – 1944. godine ubijen u Boku
71. Mato Pejić (Ilija), 1923. – 1945. godine nestao
72. Ilija Pejić (Joso), 1922. – 1945. godine nestao
73. Pero Pejić (Ilija), 1921. – 1945. nestao
74. Pejo Pejić (Marijan), 1925. 1945. nestao
75. Đuro Pejić (Ivo), 1919. – 1945. strijeljan od partizana kod Bos. Šamca
76. Ivo  Pejić (Joso), 1925. – 1945. godine ubijen
77. Marko Pejić (Blaž), 1926. – 1945. godine nestao
78. Marko Pejičić (Pavo), 1917. – 1943. godine ubijen od žandara u Matićima
79. Pavo Pejičić, 1914. – 1944. godine strijeljan od partizana u Gučoj Gori
80. Marijan Pejičić (Mato), 1925. – 1945. godine nestao
81.Vidan Pejičić (Joso), 1920. – 1945. godine nestao
82. Luka Pejičić, 1919. – 1941. godine ubijen od četnika
83. Jos Pejičić, 1918. – 1941. godine poginuo u borbi s partizanima
84. Ivo Živković (Mato), 1924. – 1945. godine
85. Mato Živković (Joso), 1916. – 1945. godine nestao
86. Mato Živković (Marko), 1922. – 1945. nestao 

5.6. Matići u komunističkoj FNR/SFR Jugoslaviji

           Plamen vjere i nade u povratak onih koji se nisu vratili s „križnog puta“ tinjao je cijele 1945. godine. Svake naredne godine bivao bi sve manji i sve udaljeniji ali je i dalje gorio u srcima onih čiji su najmiliji ostali tamo u daljini. Ta srca nisu mogla pomiriti se s činjenicom da nema njihovih hranitelja, zaštitnika i voljenih osoba. Ta srca nisu mogla prihvatiti novu vlast koja je u svojem revanšizmu i kažnjavanju ovog kraja išla do krajnjih granica ljudske izdržljivosti.
          Novonastala država FNRJ (Federativna Narodna Republika Jugoslavija) na čijem čelu je Josip Broz Tito, grozničavo je nastojala zadržati vlast osvojenu nakon završetka Drugog svjetskog rata. Država je devastirana i gladna. Da bi se opstalo i prehranilo silno raseljeno stanovništvo uvodi se porez u hrani i mesu koji su plaćali seljaci jer oni su jedini koji su proizvodili hranu. Primijenjen je Sovjetski model zadruga s ciljem veće proizvodnje hrane. Vrše se procesi suđenja „suradnicima okupatora“ i križarima ( vojnici koji se nisu predali novoj vlasti, krili su se po šumama 1946. a neki i do 1947. godine. Najpoznatiji križar u našem kraju bio je Marko Tomušić Škico, izdan je i ubijen 1946. godine).
           Selo Matići nije imalo niti jednog pripadnika partizanske vojske ali je imalo njihovih simpatizera koji su to naplatili dolaskom komunista na vlast. Po selima su formirani mjesni Odbori kao predstavnici vlasti. Njihova zadaća bila je bezuvjetno provođenja mjera i radnji što su ih donosile nove vlasti. Sjedište općine bilo je u Bosanskom Šamcu sve do 1955. godine.
           Narod u selu s teškom mukom i odbojnošću izvršavao je plaćanje svojih obaveza. Pokošeni ratnim vihorom u mnogim kućama ostale su samo udovice i siročad. Poznat je slučaj udovice Pave Markovića, Mare, koju je nova vlast progonila na razne načine a jedan od njih bio je zatvaranje bosonoge u podrum u kojemu je hladna voda bila preko gležnjeva ( uz sve to utopio joj se sin u Savi 15. 11. 1950. godine).
          U Matićima je osnovana Seljačka radna zadruga tijekom rujna 1945. godine ali odziv u nju bio je  skoro nikakav. U nju su ušli komunisti i njihovi simpatizeri te natjerani ljudi ucjenjivani na razne načine. Jedina dobra stvar koja se dogodila te godine jeste dogradnja i prelaganje Omladinskog i Vodeničkog nasipa koji je zadržavao vodu Save u njenom koritu sve do 2014. godine.
         Naredne godine 1946.  izvršena je prva nacionalizacija zemljišta. Zemljišni maksimum pojedinca bio je 10 hektara ili 100 dunuma. Sve preko tog država je nacionalizirala. U toj nacionalizaciji najgore su prošli Karlovići i  Vidići. Karlovićima je oduzeto zemljište na lokaciji današnjeg nogometnog stadiona a Vidićima lokacija zvana Mitrovićka. Ovo zemljište odmah je uključeno u Zadrugu tako da je na igralištu posađen šljivik a na Mitrovićki su izgrađene štale za zadružne konje i ostalu stoku u vlasništvu Zadruge.
        Mjesni Odbori bili su izvršna vlast koja je određivala i prikupljala poreze naših sumještana a činili su ih domaći ljudi koji su svoju poziciju zlorabili na razne načine. Subjektivizam i ucjene ljudi iz tih Odbora donio je mržnju i zavadu pojedinih obitelji koja je trajala do Domovinskog rata. Prvih sedam godina komunističke vladavine bile su izuzetno teške za stanovnike Matića i okolnih hrvatskih sela. Kroz tih sedam teških godina filtrirala se jedna klika ljudi koji će vladati selom sve do devedesetih godina. Činjenica je da su to sve bili domaći ljudi koji su u vlast ušli kao simpatizeri partizana (samo dvoje u Matićima) ili natjerani ljudi raznim ucjenama pogotovo bivši pripadnici Njemačke vojske. Kasnije početkom pedesetih javlja se jedan broj mladih ljudi željnih boljeg života i postaju članovi Komunističke Partije Jugoslavije. Oni su iskoristili sve blagodati vladanja i priskrbili sebi i svojoj obitelji znatna materijalna sredstva i druge pogodnosti koje donosi vlast. Na drugoj strani bila je većina mještana koja je prezirala vlast živeći u siromaštvu a za plaćanje obaveze u hrani i mesu išla je raditi u Slavoniju za kilogram brašna dnevno.
           Dana 15. 11. 1950. godine u ranojutarnjim satima ( oko pola četiri ujutro) krenula je grupa od preko stotinu nevoljnika skelom preko Save u Slavoniju. Tog jutra bilo je veliko nevrijeme i uslijed velikih valova skela se potopila a s njom u dubinama hladne vode završilo je 86 ljudi, žena i djece. Bile su to osobe različitih potreba. Jedni su išli prodavati korpe, drugi voće, treći duhan a bilo je i onih koji su išli raditi za moći platiti obaveze i prehraniti članove obitelji. Neki od naših sumještana išli su u Vinkovce na vašar prodavati korpe,truljice, kod zubara ili se fotografirati za osobne dokumente. Među onima koji su se utopili bilo je i devetnaest naših sumještana:
1.       Kaja Orkić  r. Mišković, kći Matina, rođena 11. 8. 1902. godine
2.       Janja Orkić r. Mijić,  kći Ilijina, rođena 7. 12. 1894. godine (nepokop.)
3.       Mara Matkić r. Pejičić, kći Pejina,  rođena 1894. godine
4.       Luja Dabić Matkić r. Benković, žena Grge, rođena  1897. godine
5.       Luja Ivić r. Mikić, kći Marijana, rođena 1899. godine (nepokopana)
6.       Marko Orkić Babića, sin Ilije, rođen 1901. godine
7.       Joso Kamenjaš, sin Mate, rođen 1906. godine (nepokopan)
8.       Mara Neretljak r. Mišković, žena Lukina, rođena 1906. godine
9.       Manda Mikić r. Mišković, kći Peje, rođena 1908. godine
10.   Kata Radnić r. Ivić, kći Mike, rođena 1909. godine (nepokopana)
11.   Florijan Radnić, sin Petra, rođen 1934. godine (nepokopan)
12.   Anka Matkić r. Mikić, kći Pave, rođena 1914. godine
13.   Marijan Mikić Vidića – Ban Raguz, sin Ive, rođen 1918. godine (nep.)
14.   Marija Marković r. Ivić zvana Beba, kći Ilje, rođena 1921. godine (ne.)
15.   Kata Mikić Tomića, kći Ive, rođena 1930. godine (nesahranjena)
16.   Ilija Neretljak Kožunića, sin Mate, rođen 1931. godine (nepokopan)
17.   Ivo Neretljak Kožunića, sin Mate, rođen 1933. godine
18.   Iljo Marković, sin Pave, rođen 1934. godine (nesahranjen)
19.   Slavica Dominković, kći Ilje, rođena 1930. godine

         Dvoje naših sumještana preživjelo je potapanje skele: Mato Matkić – Skejo i Manda Orkić r. Ivić. Bilo je raznih tragedija ali ova je najveća u jednom danu. I sve to gladne 1950. godine.

           
         Slavica Dominković

               
           Mara Neretljak 

              
         Ilija Neretljak

                Prema popisu iz 1948. godine što su ga provele nove vlasti selo je imalo 1290 stanovnika što je manji broj u odnosu na popis iz 1939. godine. Drugi svjetski rat i poratna neizvjesnost učinili su svoje.
                 Sedam gladnih godina (ni narednih desetak nije bilo puno bolje) završilo je ukidanjem obaveze u hrani i mesu 1952. godine. Te godine osnovan je nogometni klub Napredak Matići te započele su pripreme za izgradnju Doma kulture. Nogometni klub imao je igralište na Doli dok je na današnjem terenu i dalje bio šljivik.
                  Godina 1953. donijela je velike promjene unutar same države. Te godine umro je Staljin, diktator Sovjetskog Saveza koji je od 1948. godine vršio pritisak na Tita da prihvati njegovo tutorstvo a od 1949. da stupi u Waršavski pakt. Veliko olakšanje od vanjskog pritiska odrazilo se i na stanje u zemlji. Te godine ukinute su sve seljačke radne zadruge sovjetskog tipa i prešlo se na samoupravi model poslovanja zadruga. Zadruga u Matićima unatoč bojkotu mještana ipak se održala do 1953. kada se osnova kooperativna zadruga Matići a 1954. godine sjedinjuje se s zadrugama u Oštroj Luki i Boku i nastaje OOK „Bok“, ispostava Matići. Dom kulture u Matićima dovršen je 1953. godine. Bila je to polivalentna građevina u kojoj je bila kino dvorana s binom i malenom prodavaonicom namirnica, ugostiteljski objekt (gostiona) i ambulanta.
              Prema popisu stanovništva iz 1953. godine selo Matići brojalo je 1357 stanovnika čime ne nadmašen broj iz 1939. godine.
              Nakon rata kao i prije njega u selu djeluje jedan određeni broj zanatlija kao što su; kovači, krojači, obućari, kožušari, kolari i dr. Izgradnjom mlina i rezare (pilane) 1954. godine javlja se i još jedno zanimanje, stolar. Mlin i pilana sagrađeni su odmah iza Doma kulture. Matićka „ rezara“ bila je najbolja i najmoćnija u čitavom kotaru. Pokretao ih je dizelski motor sve do 1971. godine.  Izgradnjom ovih objekata otvorio se niz novih radnih mjesta (doduše za podobne) i uz reformu zadruge stvarana je baza za normalnije uvjete života  u selu. Uveden je novi pravedniji način oporezivanja seljana, porez na osnovi katastarskih prihoda.
              Dana 1. 1. 1955. godine Orašje postaje općinsko mjesto u čijem je sastavu naše selo do današnjih dana.
                Prelaskom na kooperativni način djelovanja zadruge, odnosno stapanje sa zadrugama u Boku i Oštroj Luki, pod nazivom OOK „Bok“, naročito nakon zakona o zadrugama iz 1958. godine, dolazi do velikog zaokreta u proizvodnji poljoprivrednih proizvoda. Po novom zakonu zadruga nabavlja sredstva i otkupljuje viškove proizvoda, što je višestruko uvećalo prinose i prihode domaćinstava. Zadruga je počela nabavljati vrbovo pruće (američka crvena vrba, šiba) od kojeg su se izrađivali različiti korparski proizvodi, primjenljivi kako u poljoprivredi tako i u kućanstvima. Prve nasade u Matićima zasadili su kooperanti već 1960. godine, zahvaljujući jednom našem suseljaninu koji je odselio iz Matića šezdesetih godina u Orašje. Taj Matićanin bio je Pavo Dabić, jedan od osnivača korpare „Uzor“ u Orašju. Početak šezdesetih godina obilježile su izgradnje zadružnih objekata. Tako su izgrađeni objekti na „Mitrovićki“ u vidu skladišta za razne poljoprivredne proizvode, kojih je sve više bilo nakon uvođenja novih sorti pšenice i kukuruza (objekt je jedno vrijeme služio kao skladište korpare).
               Tih godina nestao je veliki broj vodenica na Savi i prešlo se na mlinove po selima koje su pokretali  dizelski motori.. Prva trafostanica u Matićima izgrađena je 1958. godine. Elektrifikacija je dovršena 1963. godine. Mlin je radio negdje do kraja 70-tih, kada su ga električni mlinovi poslali u povijest. „Čekićari“ su krenuli u prodaju 1975. godine, a mlin je prestao raditi prije 1979. godine.
             Federativna Narodna Republika Jugoslavija donijela je 1962. godine zakon o oprostu ili aboliciji za sve učesnike „neprijateljskih“ vojski u Drugom svjetskom ratu. Time je teret prošlosti ostao iza,  opći progres i napredak našeg sela kreće nakon Ustava iz 1963. godine, kada i zemlja mijenja naziv u  Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.
              Ovaj podatak da selo kreće naprijed potvrđuju i podaci o broju stanovnika. Da stvari kreću na bolje i to višestruko govori podatak da je po popisu iz 1961. godine, bilo 1487 stanovnika, a nakon te 1963. godine, životni uvjeti se poboljšavaju i već na popisu iz 1971. godine, vidljiv je veliki porast broja stanovnika. Te 1971. godine broj stanovnika iznosio je 1792 što je porast za više od tristo žitelja.
            Procvat sela kreće sredinom šezdesetih godina, broj stanovnika raste iako se ovo vrijeme više ogleda po odlivu stanovnika u gradove nego li po naseljavanju novih stanovnika. Industrijalizacija koja je tih godina zahvatila Orašje odvela je jedan broj naših suseljana u Orašje i Ugljaru. Unatoč tomu selo  rapidno raste i širi se na ono malo zemlje što je u katastru pripadalo katastarskoj općini Matići.
                          
  Rado Radnić, vlasnik prvog automobila u selu

            SFR Jugoslavija potpisala je tzv. „Protokol“ 1966. godine s Vatikanom. Ovim činom Vatikan je priznao Jugoslaviju s njenim političkim uređenjem i rukovodstvom što je donijelo olakšanje prvenstveno katoličkoj crkvi i njenim vjernicima. Plod toga sporazuma je i crkva u Matićima. Izgrađena je kao kapela 1967. godine veličine 12 x 6 kvadratnih metara. Nakon što je dvaput proširivana sada je to crkva veličine 22 x 12 kvadratnih metara. Skromnih proporcija ali je trudom i zalaganjem svojih mještana postala jedna od najljepše uređenih i najbogatije umjetninama urešenih crkava.

                                   Kapela 1968. godine                                        

Crkva 2018. godine
               
             Iste godine, 1967. 14. veljače utemeljeno je dobrovoljno vatrogasno društvo Matići. Članovi ovoga društva dali su značajan doprinos u gašenju požara i sprječavanju velikih tragedija. U godinama prije utemeljenja društva požari su bili nažalost česta pojava i uz poplave, suše i bolesti predstavljali su najveće neprijatelje stanovništvu. 

         Te godine dogodila se jedna od najvećih kontroverzi uopće. Naime, 10. 9.1967. godine pripadnici službe državne sigurnosti (UDB) oteli su Krunoslava Draganovića i vratili ga u zemlju. Bila je to vijest na koju je reagirao čitav slobodni svijet ali Draganović je ostao u Jugoslaviji sve do njegove smrti 1983. godine. Doprinos i djelovanje Krunoslava Draganovića  između 1943. i 1963. godine nemjerljivi su za hrvatski narod.
  „ U galeriji svećenika pitomaca Zavoda sv. Jeronima Krunoslav Draganović nedvojbeno zauzima posebno mjesto i svojom bogatom ličnošću i djelatnošću na znanstvenom polju, još više svojom izvanrednom, upravo herojskom požrtvovnošću u spašavanju tisuća ugroženih ljudi u teškim poratnim godinama što ga čini jednim od najzaslužnijih Hrvata dvadesetog stoljeća“, ovako je ukratko opisao život i djelo K.D. svećenik i književnik Milan Simčić                                                                                      
      Krunoslav Draganović, 30. 10. 1903. – 3. 7. 1983. godine
                                                
5.6.1. Novija povijest sela 

           SFR Jugoslavija potpisala je sporazum 12. 10. 1968. godine sa Saveznom Republikom Njemačkom o slanju naših radnika na privremeni rad u tu državu. Prvi naši mještani otišli su u Njemačku u proljeće 1969. godine.
             U Matićima od 1969. godine, djeluje lovačka sekcija Matići ( do Domovinskog rata sekcija je bila Matići/Bok) kroz koju je prošlo više od devedeset lovaca. Prvi predsjednik sekcije bio je Ivo Matkić. Inače, sekcija je djelovala u sklopu lovačkog društva „Sava“ Orašje. Prije toga naši lovci su bili članovi lovačkog saveza BiH, kotar Bosanski Šamac. Od 1955. godine, osniva se LD „Sava“ Orašje, u čijem sastavu su i matićki lovci.
            Početak sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća vrijeme je kada će nestati stari Matići. Veliki broj naših sumještana otići će u Njemačku i Austriju samo da zaradi za novu kuću, gospodarske zgrade ili kupi još nešto zemlje i nakon godinu, dvije ili tri već su bili natrag. Ovako je postupila većina ali bilo je i onih koji su ostali do mirovine ili tragično stradali na gradilištima.
            Zadruga OOK Bok 1963. godine ulazi u sastav zadruge Orašje a zadruga Orašje integrira se u UPI Sarajevo 1971. godine. Te godine u centru sela pored Doma kulture, izgrađeni su zadružno skladište i prodavaonica mješovite robe (oboje teško stradalo u ratu devedesetih i porušeno).
              Kulturno umjetničko društvo osnovano je 1973. godine pod nazivom KUD „Petar Kočić“ Matići i imalo je tridesetak članova. Nije dugo trajalo i došlo je do prekida rada društva da bi se ponovno osnovalo 1976. godine, ovaj put kao KUD „Ivan Goran Kovačić“. U sklopu društva djelovale su pjevačka, dramska, recitatorska i folklorna sekcija. Osoba koja je obilježila rad KUD-a do rata svakako je Pejo Mikić – Mrkin. Tijekom rata KUD nije djelovao a obnovljeno mu je djelovanje odmah nakon rata. KUD „Ivan Goran Kovačić“ mijenja ime u HKUD dr. Krunoslava Draganovića, 1998. godine. Koliko je Pejo Mrkin obilježio prijeratni život KUD isto tako zaslužan za njegovu opstojnost i rad nakon rata je Pejo Pejić – Lele.

                      KUD Ivan Goran Kovačić na Posavskim večerima kulture 1976. godine  
    
        Matići su već tada prepoznavani i nadaleko čuveni po korparstvu a od 1974. godine započinje još jedan uzlet, onaj nogometni,  koji će pronijeti slavu imena sela diljem BiH i bivše države Jugoslavije. Ekipa „nogometnog kluba „Napredak“ iz Matića osvojila je prvi pehar lista Zadrugar što je bio vrhunski uspjeh u to vrijeme.
                        
            Momčad NK „Napredak“ Matići osvajač kupa Zadrugara 1974. godine pod vodstvom  legendarnoga trenera Tonka Vukušić – Cico
Gornji red: trener prof. Tonko Vukušić - Cico, kapetan Luka Neretljak - Faizan, Mato Mikić - Puc, Blaž Orkić - Tarzanov, Jadranko Mikić, Ivica Džijan - Stipić (Bok), Marijan Mikić - Mića, Marijan Mišković – Kraljević
Donji red: Pejo Marković – Šija, Marijan Pejić - Škico, Joso Dabić - Ćoso, Blaž Dabić –Blaško
        
       Momčad NK Napredak Matići osvajač po drugi puta kupa Zadrugara 1984. godine pod vodstvom trenera Seada Hadžihalilović – Kočo
Gornji red: Mato Nedić – Bela, Pejo Marković – Šija, Blaž Orkić – Đurić, Joso Marković – Ćuna, Ivo Mišković – Ija, vratar Krešo Filipović (Županja), Slavko Draganović – Dnevnica, Anto Mikić – Munja, Luka Perić – Borac (Bok), trener Sead Halilović, Anto Ivkić
Donji red: Joso Mišković – Borovnica, vratar Zlatko Mikić, Marko Martinović – Bakin, Pejo Pejić – Brzi, Mato Marković – Spasoja, Goran Mikić – Meši, Marijan Mikić – Mića, Stanko Pejičić – Loza, Ivo Mikić – Ivek
          
              Momčad Napredak Matići treći puta osvajač  Zadrugara 1990. godine pod vodstvom trenera Miroslava Pavić – Fića
Gornji red: trener Miroslav Pavić – Fića (Županja, RH.), Luka Ivanović – Čarug, Anto Dabić – Vučko, Pero Mikić – Pirso, Dragomir Pejić – Zuba, Tunjo Orkić – Džonson, Anto Mikić – Munja, Marko Pejić – Ćuka, Martin Plavšić – (Bošnjaci, RH.)
Donji red: Dragan Brkić – Duda (P. Podgajci, RH.), Stanko Pejičić – Loza, Hravoje Lončarević – Caka (Županja, RH.), Drago Dabić – Boca, Željko Dabić – Želja, Mato Marković – Mazalo, Salih Zulfić – Salko
                            
           Najljepši dio priče s finala kupa Zadrugara 1984. godine 
   
           Nogometni klub Napredak postigao je velike uspjehe tijekom svog postojanja a najveći su; tri kupa Zadrugara, plasman u regionalnu ligu Sjever BiH 1984. godine te plasman u Republičku ligu  BiH,skupina Sjever 1988. godine. Ovo su uspjesi kluba do Domovinskog rata.
          Treba napomenuti kao je u Matićima osnovan i drugi nogometni klub, NK „Matići 88“  1988. godine, koji je odmah prve godine postojanja osvojio prvo mjesto u općinskoj ligi Orašje i prešao u viši rang natjecanja, Posavsko – podmajevičku ligu. Tamo je ostao do početka Domovinskog rata. Nakon rata nije obnovljen rad kluba ali ostala je činjenica da su Matići bili jedino selo s dva registrirana nogometna kluba u BiH.  
          Potkraj sedamdesetih počinje i infrastrukturna promjena centra sela. Ruši se stari mlin, rezara i zgrada Doma Kulture te započinju radovi na izgradnji Omladinskog doma (današnji Dom mladeži). Radovi na izgradnji ovog objekta dovršeni su 1980. godine. Ova višenamjenska zgrada sadržavala je kino dvoranu s binom, ambulantu, mjesni ured koji je bio ujedno i matični ured, samoposlugu i banku.
         Prije ovoga izgrađena je nova školska zgrada dovršena 1977. godine. U jesen te godine primila je u svojim prostorijama prve učenike i učitelje. Školstva se namjerno ne dotičem jer to je nešto što zaslužuje više pozornosti i temeljitiju obradu pa će biti zasebno obrađeno.
         1983. godine izgrađena je nova svlačionica na nogometnom stadionu za potrebe nogometnog kluba koji je tih godine bilježio svoje velike uspjehe i u tri godine tri puta ulazio u viši rang natjecanja. Također radilo se s omladinskim pogonom čija je juniorska ekipa uvijek bila u vrhu općinskog  nogometa. Onaj koji je obilježio rad s omladinskim pogonom svakako je Luka Pejičić – Badža. Od sredine osamdesetih radio je i sa seniorskim ekipama.
        Izgrađeno je mnogo farmi za potrebe stočarske (uglavnom tov svinja i bikova) i peradarske proizvodnje. Domaćinstva su posjedovala uglavnom manji broj krava i proizvodila mlijeko te tako donosila dopunski prihod obiteljskom proračunu. Otkupna stanica za mlijeko bila je u zadružnom skladištu koje se nalazilo u  centru sela.
        Prema popisu iz 1981. godine selo je imalo oko 450 domaćinstava s 1965 stanovnika.
        Korparstvo je imalo veoma visok utjecaj na ubrzani razvoj sela. Pogotovo kada je desetak ljudi iz Matića počelo baviti se „švercom“ korpe. Prodavali su od Triglava do Gevgelije. Sredinom osamdesetih zabilježena je rekordna proizvodnja duhana čijom se proizvodnjom bavio značajan dio populacije. U to vrijeme u istoj obitelji rađen je duhan, plelo se, išlo u Orašje na razne poslove, bavilo stočarstvom i proizvodnjom mlijeka. Bilo je zlatnih desetak godina u životu sela. Sredinom osamdesetih godišnje je u selo stizalo po desetak traktora i pedesetak automobila (Stojadini), građene su nove kuće i gospodarske zgrade. Svatko tko je htio i mogao raditi imao je posla i mogao je zaraditi. Svoj vrhunac selo je dostiglo 1991. godine. Po popisu iz te godine selo je imalo oko 500 domaćinstava i 2031 stanovnika. Bio je još jedan događaj koji zaslužuje pažnju.
         Naime, u subotu 19. 8. 1989. godine tijekom nogometne utakmice u sklopu prvog kola Republičke lige BiH između Napretka iz Matića i Hajduka iz Orašja koja i inače završila 1:1 došlo je do incidenata po završetku iste. Nezadovoljni navijači napadali su suce utakmice pa je pozvano milicijsko pojačanje. Po dolasku pojačanja došlo je do smirivanja situacije. Kasnije te večeri trojica naših sumještana odvedena su u milicijsku stanicu u Orašje poradi davanja izjave o događajima toga dana. Tom prilikom milicija je upotrijebila silu i svu trojicu prebila da su otisci cipela bili po tijelu više od mjesec dana. Na vijest da će još dvadesetak mještana biti privedeno, počelo je spontano okupljanje u centru sela. Narod je bio nezadovoljan postupkom organa vlasti i počeli su povici da se ide masovno u Orašje u znak prosvjeda. Na ovu vijest okupio se još veći broj navijača, članova uprave i igrača čvrstih u odluci da se ide, pa što bude. Formirana je kolona koju je predvodio Mato Nedić -  Bela, legendarni navijač i član uprave kluba. Nošena je zastava Jugoslavije i slika Josipa Broza Tita. Kolona između dvjesto i tri stotine nezadovoljnika došla je pred milicijsku stanicu i prosvjedovala protiv daljnjih uhićenja i već učinjene torture nad našim suseljanima. Prosvjed je generalno gledano uspio, novih uhićenja nije bilo. Poslije sam čuo da je urgirao jedan visoko-pozicionirani djelatnik MUP-a, rođen u Matićima, da situacija ne bi eskalirala. Bilo kako bilo, bio je to prvi javni prosvjed nakon 1971. godine na prostorima bivše Jugoslavije. Nekako u isto vrijeme Slobodan Milošević, držao je poznati govor na Gazimestanu kojim je najavio događaje koji će se događati par godina poslije. Rat.

5.7. OBRAMBENI DOMOVINSKI RAT

G
ovor Slobodana Miloševića 28. 6. 1989. godine na Gazimestanu (Kosovo) svojevrsna je najava i objava velikosrpske politike koju će provoditi Srbija u okviru Jugoslavije.  Ta politika bila je stvaranje Velike Srbije na štetu ostalih republika i  pokrajina. Vjetrovi promjena i raspad komunizma u Europi bio je neminovnost za državne tvorevine s ovim političkim uređenjem. Pad „Berlinskog zida“ iste te godine potaknuo je demokratske procese u  SR Sloveniji i SR Hrvatskoj. Na 11. kongresu Saveza komunista Hrvatske održanom 10.- 12. 12. 1989., Savez komunista Hrvatske prihvatio je višestranačje. Na ovakvu odluku hrvatskih komunista reagiralo je najviše državno tijelo Savez komunista Jugoslavije. Tijekom siječnja 1990. godine održan je 14. Kongres SKJ na kojemu su predstavnici Slovenije tražili uvođenje višestranačja a Srbije unitarnu državu (jedan građanin -  jedan glas) došlo je do razlaza i raskola u SKJ. Slovenci i Hrvati napustili su Kongres dana 22. 1. 1990. godine tim činom prestala je  vladavina Saveza komunista Jugoslavije. U svim Socijalističkim Republikama Jugoslavije uvedeno je višestranačje i raspisani su izbori za jesen te godine.
            Prvi demokratski izbori u SR BiH raspisani su za 18. 11. 1990. godine. B i H kao višenacionalna Republika s tri dominantna naroda našla se u vrtlogu demokratskih promjena s nacionalnim predznakom. Muslimani osnivaju SDA, Srbi SDS a Hrvati 18. 8 .1990. godine Hrvatsku Demokratsku Zajednicu. Apsolutni pobjednici prvih višestranačkih izbora održanih 18. 11. 1990. godine bile su tri nacionalne stranke.
           Državni sabor SR Hrvatske donio je odluku 25. 6. 1991. godine o raskidu svih državnopravnih odnosa s bivšom državom. Pobunjeni Srbi i JNA pokušavaju na sve načine pa i otvorenom agresijom spriječiti neovisnost Republike Hrvatske. Od ljeta 1991. godine počinju otvoreni sukobi hrvatske vojske i policije s jedne i pobunjenih Srba, JNA i paravojnih formacija iz Srbije (četnika) s druge strane. Tog ljeta i jeseni jasno su se čule detonacije topničkih i tenkovskih projektila s istočno-slavonskog bojišta i u našim selima. Psihoza rata polako dolazila je  u naš kraj. Rušenje mosta na Savi kod Orašja 24. 9. 1991. godine, oni koji su ga vidjeli ili čuli, nikada neće zaboraviti.
             Sukladno svim pokazateljima rat u BiH bio je neminovnost. Srbi su otvoreno prijetili uništenjem i priključenjem Srbiji ako BiH pokuša izaći iz ostatka države. To nije uplašilo državni vrh da raspiše referendum o neovisnosti. Referendum je održan 29. 2. i 1. 3. 1992. godine. Većinsko bošnjačko i hrvatsko stanovništvo glasalo je za neovisnost, što je bio povod za rat.
           Prvi višestranački izbori u SR BiH donijeli su promjenu vlasti i u našem selu. Pobijedila je Hrvatska Demokratska Zajednica, nacionalna stranka Hrvata u BiH. Već sredinom 1991. godine događanja u našem neposrednom susjedstvu, odmah preko Save, dala su naslutiti mogući zaplet  i u vrućem bosanskom loncu. Mjesna vlast već u to vrijeme formira krizni stožer čija je zadaća pripremiti materijalno tehnička sredstva i obučiti ljudstvo za eventualni nadolazeći sukob. Početkom rujna 1991. godine krizni stožer mjesne zajednice Matići nabavio je određenu količinu naoružanja i streljiva te ga podijelio provjerenim ljudima. Naoružanje se čuvalo po privatnim kućama a sve ove radnje odrađivane su u strogoj tajnosti.
          Nakon referenduma o neovisnosti i početka prvih ratnih sukoba (3. 3. 1992. godine u Bosanskom Brodu) krizni stožer upućuje grupe mladića na vojnu obuku u RH. Nakon desetak dana obuke vraćali su se s naoružanjem i spremni za ono što će uslijediti. Psihoza iščekivanja prekinuta je 17. 4. 1992. godine kada JNA, Karadžićevi Srbi i četnici iz Srbije napadaju i okupiraju Bosanski Šamac i većinu hrvatskih sela te općine. Prodor je zaustavljen u Grebnicama.

5.7.1. RAT U MATIĆIMA

           Sama priroda teme ima specifičnu težinu i nosi breme odgovornosti prema svim učesnicima ratnih događanja. Zbog svega pretrpljenog tijekom 44 mjeseca ratnih strahota nemam pravo izostaviti niti jedno ime, bilo vojnika ili civila ali tu zadovoljštinu svi oni dobiti će nekom drugom prigodom. Svaki pojedinac rat je vidio i doživio iz svog kuta gledanja pa će mnogi imati prigovore na ono što će pronaći u tekstu. Temu dijelim na dva dijela; u prvom dijelu biti će ratne postrojbe u Matićima, dok je drugi dio svojevrsni ratni dnevnik događanja.

5.7.1.1. Vojne postrojbe u Matićima -  

Zapovjedništvo  
             Bio to 17. travanj 1992. godine, Veliki petak, kada je selo opustjelo. Žene, djeca, stari i bolesni, izbjegli su u Hrvatsku i druge zemlje diljem Europe. Ostali su oni koji su trebali, mogli i morali sačuvati višestoljetnu rodnu grudu i grobove svojih predaka. S krunicom oko vrata mirni matićki čovjek, doslovno preko noći,  pretvorio se u ratnika spremna braniti i obraniti svoju prošlost, ali i budućnost. Istoga dana pojačane su straže oko sela koje su samoinicijativno držali mještani sela. Općinski krizni stožer donosi odluku da se formiranju dvije bojne (bataljuna) na teritoriju općine Orašje. U sklopu II bojne (bataljun) dana 20. 4. 1992. godine formirana je satnija (četa) Matići. Prvo okupljanje bilo je na nogometnom stadionu. Na samom početku satnija (četa) je imala tri voda, da bi se nakon par dana, formirao i samostalni vod (Pavlinov vod). Zapovjednik (komandir) satnije (čete) bio je Marijan Mikić – Milo, a njegov zamjenik bio je zapovjednik (komandir) I. voda, Joso Dabić – Ćoso (tijekom svibnja, Ćoso odlazi u logistiku, a mijenja ga Ilija Mikić). Zapovjednici (komandiri) vodova bili su: Joso Dabić – Ćoso, Marijan Živković – Ciljo i  Ilija Dabić – Iljec. Zapovjednik samostalnog voda bio je Pavo Ivkić – Pavlin.

Zapovjedništvo: Boro Dabić, Ilija Mikić, Iljo Bojanović (civil), Joso Dabić, Krešo Lekić i Marijan Mikić

Ilija Mišković - Živčo (Zapovjednik satnije), Josip Marković-Sipe (dozapovjednik satnije) i Dragica Mikić  

Pavlinov vod u ljeto 1992. godine

           Ovom prigodom navodim imena zapovjednika i dozapovjednika satnije, na njenom ratnom putu. Svima nam je bilo teško, ali na njima je bila najveća odgovornost: Marijan Mikić – Milo, Joso Dabić – Ćoso, Ilija Mikić (Ilja Pave Đurina), Ilija Dabić - Iljec, Željko Mikić – Ziko, Stanko Pejičić – Loza, Iljo Marković – Gligin, Ilija Mišković – Živčo (oko tri ratne godine, vodio satniju), Josip Marković - Sipe, Marko Pejić – Kraljević, Velimir Pejičić – Velje, Joso Marković – Dugi, Marijan Mišković – Mića i Anto Martinović – Čičak.

               Formiranjem 106. brigade Orašje HVO-e,  formirana je i II bojna u čijem sastavu je satnija Matići. Zapovjednik II bojne bio je Đuro Lešić a njegov zamjenik Joso Nedić – Joka. Zapovjedništvo II bojne bilo je u Matićima sve do sredine 1993. godine kada je preseljeno u Bukovu Gredu. U to vrijeme zapovjednik bojne bio je Joso Nedić – Joka dok zamjenik bio mu je Ilija Dabić – Iljec. Satnija Matići pomjera svoju crtu obrane u dubinu oko 500 metara krajem rujna 1992. godine. Ovim činom dobili smo dosta veći dio crte za branjenje pa je formirana i Druga satnija. Zapovjednik satnije bio je Željko Mikić- Ziko a dozapovjednik Stanko Pejičić – Loza. Ukinuta je 3. 1. 1993. godine te od tog vremena po do svršetka rata postoji samo Prva satnija Matići. Samostalni vod također je ukinut a njegovi pripadnici postaju četvrti vod satnije Matići. Satnija Matići najviše je brojala 215 bojovnika, branila je crtu  oko 2,5 kilometra na kojoj je bilo 16 bunkera. Tijekom rata aktivno učestvovalo je preko 400 Matićana u različitim postrojbama


Izvidnički vod
Ratna oznaka "Jedinica za specijalne namjene"

          Nakon pada Vidovica (29.4./1. 5. 1992. godine) u Matiće dolazi izviđačka grupa koju je predvodio legendarni vođa i ratnik, Krešimir Lekić iz Osijeka. 
Krešini izviđači bili su u Matićima oko dva mjeseca i otišli su u Oštru Luku zbog ozbiljnosti situacije i procjene da su tamo potrebniji (19. srpanj). Naslijedio ga je Dragan Jovanović – Cigo, inače Srbin po nacionalnosti, a grupu su mu činili domaći dečki. Nešto kasnije grupa je prerasla u Izviđački vod Matići. Vod na svom ratnom putu ima pet poginula člana; Marko Živković-Makelja, Zlatko Mišković-Pajo, Dragan Jovanović – Cigo, Miroslav Marković – Sisić i Marko Pejić – Pekar

Krešimir Lekić (prvi gore s lijeva) i njegovi izviđači s Pavlinom


Prva domaća izvidnička skupina
      
Joc, Pekar, Ivica, Šiljak, Cigo, Batarilović, Marko Paradžiković, Mladen Pejić, Marko Marković,
 Mladen Ivić, Vasa, Džemo, Ivica Marković

Vojna policija
           
            Od samog početka rata u Matićima  formirana je desetina Vojne policije koja nije bila direktno pod zapovijedanjem zapovjednika satnije Matići nego Vojne policije 106. brigade čije je sjedište bilo u Donjoj Mahali. U početku je bilo samo pet policajaca a kasnije je pridodano još sedam tako da je kroz Vojnu policiju prošlo dvanaest Matićana. Inače, u jesen 1993. godine Vojna policija izmještena je iz Matića, prvo u Bok a potom u Orašje. Osim ranjavanja ova postrojba nije imala gubitaka u ljudstvu.
                                                                            
             Mato Mikić – Puc, Predrag Orkić - Moca, Marko Živković – Sad, Luka Ivanović - Čarug

Praga (PZO)

           Potkraj lipnja 1992. godine u satniju stiže oklopno vozilo koje je bilo naoružano s dva topa 20 mm (pat). Inače oklopno vozilo namijenjeno je protuzračnoj obrani a dobili smo ga nakon višestrukih napada zrakoplova JNA tijekom svibnja i lipnja 1992. godine. Međutim, ono nikada nije bojno djelovalo protiv zrakoplova ali je dvoglava čelična grdosija rigala vatru po neprijatelju i bila ponajveći moralni oslonac tijekom 1992. godine. Kroz postrojbu je prošlo desetak naših sumještana.
    
 Borbeno vozilo „Praga“, Ivica Mišković – Ivšica. Bojna postava „Prage“ u jednom razdoblju
po kojemu je vozilo dobilo ima „Stare Guje“    

Sanitet II. bojne 106. brigade HVO-e Orašje

           Teško je riječima opisati značaj ove male humane postrojbe i njen doprinos u spašavanju života, dijelova tijela i zdravlja bojovnika i civila u Matićima i Boku. Liječnica Mara Marković rođena u Matićima i medicinski tehničar Miroslav Mikić stavili su se na raspolaganje prije formiranja satnije. Već 17. 4. 1992. godine počinje njihovo dežurstvo u ambulanti Doma mladeži u Matićima. Početkom ratnih djelovanja formiran je sanitet II bojne na čelu s doktoricom Marom, Mikijem i medicinskom sestrom Lucom Orkić. Prvi ranjenici došli su tijekom svibnja 1992. godine. Od tada pa do kraja rata ovaj tim humanih ljudi u nehumanim  uvjetima, nadljudskom snagom, spašavao je živote i zdravlje bojovnika na crti ali i civila po njihovom povratku 1993. godine. Tim saniteta činili su i vozači koji su morali ranjene u pratnji doktorice voziti u Cernu (RH) gdje je bila smještena poljska bolnica za Oraško ratište. Od listopada 1992. godine formirana je Ratna bolnica Tolisa koja je preuzela ulogu bolnice u Cerni. Kroz sanitet II bojne prošlo je desetak naših sumještana – vozača. Tijekom listopada 1992. godine sestra Luca Orkić otišla je u Ratnu bolnici Tolisa a na njeno mjesto došla je Mara Mikić, ratna bolničarka.
   
  Miroslav Mikić i Mara Marković  Svjetlana, Miki, Barica i Kratki       
dr. Mara i Miki    

Kuhinja                              
                         Osnovni preduvjeti života su ; zrak, voda i hrana. Zraka ima, vode ima, hranu se mora spravljati ili sabirati. Početkom rata formirana je  vojna kuhinja za potrebe prehranjivanja vojnih postrojbi unutar sela. U početku je to funkcioniralo na način da je hrana spravljana u „oranijama“ i dijeljena vojnicima i civilima kojih je bilo veoma malo u selu. Kad je formirana logistika II bojne, nabavljeni su vojni kazani i ostala oprema za pripravljanje hrane. Pripadnici vojne kuhinje kuhali su i dostavljali hranu po liniji bojišnice, nekada i pod kišom granata. Ma kako teško bilo oni su dostavili hranu često izloženi većim opasnostima po život nego vojnici na prvoj crti obrane.  Tijekom 1993. godine hranili su ne samo vojsku nego i jedan veliki broj civila koji su se te godine vratili u selo. Kroz kuhinju je prošlo dvadesetak naših sumještana.

Vatrogasci

                        Pripadnici DVD-a Matići stavili su se na raspolaganje kriznom stožeru i od početka rata dežurali su na Mitrovićki u objektu DVD-a. U prvim mjesecima rata imali su dosta posla. Selo je bjesomučno granatirano i raketirano iz VBR-a i zrakoplova JNA pa su požari bili učestala pojava. Najtragičniji dan za ovu postrojbu bio je 20. 8. 1992. godine kada su poginula dva njezina pripadnika; Marijan Dabić i Ilija Orkić. Kroz ovu postrojbu prošlo je 20 naših sumještana.
                                                   
Logistika II Bojne    

                        Logistika II bojne osnovana je istovremeno kada i 106. brigada Orašje HVO-e, dakle sredinom svibnja 1992. godine. Skladište logistike bilo je u Zadružnom skladištu i bivšoj prodavaonici mješovite robe. Oba ova objekta više puta su pogođena minobacačkim granatama te su srušena nakon rata. Na njihovom mjestu nalazi se spomenik poginulim braniteljima Domovinskog rata i žrtvama Drugog svjetskog rata a prostor uokolo je trg dr. Krunoslava Draganovića.
       Spomenik u centru sela  
Radni vod

                    Zadaća ove postrojbe je bila obavljanje svih fizičkih poslova u svim meteorološkim i bojno aktivnim uvjetima. Najviše su radili na raščišćavanju ruševina po selu, dopremali su i pripremali ogrjev za cijelu našu liniju, kopali tranšeje i obavljali još niz drugih aktivnosti. Kroz radni vod prošlo je petnaestak naših sumještana.

Ostale postrojbe

                 Izuzev ovih postrojbi koje su bile smještene u selu jedan broj naših sumještana je fluktuirao po raznim postrojbama u zoni odgovornosti IV. Zbornog područja Orašje. Bilo nas je svuda: Obavještajna služba, specijalna policija, protuzračna obrana, tenkisti, temeljna policija, pogranična policija, gardijska brigada. 
Najveći broj završio je u 4. GmtBr. „Sinovi Posavine“ Tamo je bilo časnika, dočasnika i vojnika, sveukupno tijekom rata oko pedesetak Matićana.
                                         
                  Pripadnici specijalne policije (osam Matićana)                   

5.7.1.2. Ratni dnevnik događanja

           17. 4. 1992. godine, Veliki petak, dan kada je pao Bosanski Šamac a ratno djelovanje došlo u naš kraj. Pojačavaju se straže oko sela iako još uvijek nema organizirane obrane.
          19. 4. 1992. godine, Uskrs, nakon propalih pregovora u Čović Polju, donesena je odluka u kriznom štabu da se krene s organiziranjem obrane u pravcu sela Čović Polje i Obudovac. Kopaju se prvi rovovi i postavljaju vreće s pijeskom.
           20. 4. 1992. godine, na nogometnom igralištu, formirana je četa (satnija ) Matići. Satnja je imala tri voda. Zapovjednik/Komandir satnije bio je Marijan Mikić – Milo, njegov zamjenik i komandir Prvog voda bio je Joso Dabić – Ćoso,  komandir Drugog voda bio je Marijan Živković – Ciljo i komandir Trećeg voda bio je Ilija Dabić – Iljec. Četa je tog dana brojala preko 120 vojnika od kojih jedan dio nije imao naoružanje. Istoga dana četa je izašla na liniju obrane koja je tog prvog i drugoga dana bila kod zadnjih kuća unutar sela (kod Naumakove kuće).
           21. 4. 1992. godine, satnija (četa) se postrojila na Mitrovićki odakle se išlo ponovo na crtu zamijeniti noćnu stražu.
           22. 4. 1992. godine, postrojavanje je bilo u dvorištu Osnovne škole nakon čega smo otišli na prvu crtu obrane. Tamo su nas dočekali dečki iz Hrvatske vojske (većinom Županjci na čelu s prof. Ivanom Dabićem, našim Matićaninom). Izašli smo tristo metara izvan sela. Oni su nam pokazali gdje da pravimo bunkere i kako da ih napravimo. Tog dana iskopan je i do večeri pokriven zapovjedni bunker na cesti prema Čović Polju, legendarni „kolodvor“. Od kolodvora lijevo do kazana a preko puta do Briježnice, protezala se Matićka crta obrane. Lijevo od kazana bili su Kostrčani a preko Briježnice Bočani.
          23. 4. 1992. godine, nastavljeno je kopanje i pokrivanje bunkera te kopanje tranšeja između bunkera.
           24. 4. 1992. godine iskopan je protuoklopni rov i bunker za puškomitraljez pedesetak metara ispred „kolodvora“. U protuoklopnom rovu bio je jedan raketni bacač s dvije rakete.
           27. 4. 1992. godine u ranim jutarnjim satima probudilo nas je brundanje nekakvog vozila. Mislili smo da kreće napad. Iza krivine izašao je prazan autobus. Zaustavili smo ga i pitali gdje će a vozač zbunjen i preplašen veli: Uvedena je radna obaveza
Bio je ovo svojevrsni test i uvod u ono što se dogodilo poslije dva dana. Istoga dana vezisti su razvukli telefonske linije između „kolodvora“ i još dva zapovjedna bunkera.
         29. 4. 1992. godine, prvi napad na selo, u sklopu akcije koju su srpske snage izvodile na potezu Lepnica – Lončari napadajući Vidovice, Kopanice i Jenjić. Prvi tenkovski i minobacački projektili izazvali su samo materijalnu štetu.
          1. 5. 1992. godine, stigla je i konačna potvrda o padu Vidovica.
         4. 5. 1992. godine, jak minobacački napad prethodio je diverzantskom pokušaju napada na našu crtu obrane. Neprijateljski diverzanti ispalili su nekoliko raketa iz raketnih bacača u pravcu naših bunkera. Toga dana pale su Vidovice po drugi puta.
            U narednom periodu nastavljeni su bjesomučni napadi po crti obrane i civilnim objektima u selu. 
     6. 7. 1992. godine, kao pripadnik Izvidničkog voda, ispred crte poginuo je Marko Mišković – Makalja, dok je u selu od minobacačke granate poginuo Mato Mikić (Ive Donkina).

     Marko Živković - Makalja   
                                       
Mato Mikić

         17. 7. 1992. godine, do tog trenutka Medvača je bila jedini kraj koji nije granatiran niti raketiran ali toga dana teško je stradala. Bila je ovo priprema napada koji su uslijedili narednih dana s ciljem zauzimanja Oraškog džepa.
         18. 7. 1992. godine poginuo je Zdravko Mikić – Čanak, netom se vratio iz Austrije gdje ja nabavljao uređaje i opremu za radio Orašje. Smrt ga je zatekla na dužnosti prvog ravnatelja Hrvatskog radio Orašja. Intelektualac, humanist, domoljub i prije svega iznimno dobar čovjek.

Zdravko Mikić – Čanak

             7. 8. 1992. godine, kao pripadnik Izvidničkog voda, poginuo je Zlatko Mišković – Pajo. 
Zlatko Mišković - Pajo

              20. 8 .1992. godine, poginuli su Ilija Orkić - Čavrlija i Marijan Dabić –Mija pripadnici vatrogasne postrojbe.
                                        
            Ilija Orkić – Čavrlija   

   

Marijan Dabić – Mija

            22. 8. 1992. godine poginuo je Pejo Pejić – Mance.
                                       
Pejo Pejić – Mance

          29./30. 9. 1992. godine u jeku neprijateljskih napada Matićka satnija pomjera crtu obrane u dubinu prema neprijatelju za oko 500 metara. U dva do tri naredna dana iskopani su novi bunkeri, nove tranšeje i na svaki drugi način utvrđena i osigurana crta obrane.
          6. 10. 1992. godine stigla je vijest o padu Bosanskog Broda. 

Neke je to pokolebalo dok je većini porastao prkos i ponos te odlučnost da se brani i obrani svoja rodna gruda. Tog dana poginuo je Marko Dabić na novouspostavljenoj crti u Matićima.
                                                       
Marko Dabić

       11. 11. 1992. godine na Martin dan, poginuo je Ivo Mišković – Ija, jedan od najvećih nogometaša Napretka.
                                              
Ivo Mišković - Ija

       12. 11. 1992. godine poginula je Janja Orkić – Seka, civil.
                                  
 
Janja Orkić – Seka

         26. 11. 1992. godine pripadnici prve satnije Matići izveli su akciju i zauzeli neprijateljske položaje i došli nadomak srpskog sela Čović Polja. Tijekom akcije zauzimanja nije bilo povrijeđenih, ali uslijedio je kontra udar te noći i u ranim jutarnjim satima neprijatelj je ispalio nekoliko tisuća granata po selu i crtama obrane. Doslovno se nije moglo disati od dima eksplodiranih granata i raketa svih kalibara. Bio je to uvod u dan koji će trajati najmanje 72 sata.
          27. 11. 1992. godine, od ranih jutarnjih sati (oko 3 ujutro) krenuo je topnički napad kao priprema za pješadijski koji je uslijedio oko 6 ujutro. Prva satnija nije uspjela odoljeti mnogostruko jačem neprijatelju i vratila se na početni položaj tj. na našu crtu obrane. Tom prigodom imali smo više ranjenih i jednog poginulog. Tog dana poginuo je Željko Radošević. 

Željko Radošević

        28. 11. 1992. godine Tijekom izviđanja poginuo je Pavo Ivkić – Pavlin. Tijelo poginulog ostalo je između dvije linije pa dozapovjednik Druge satnije Stanko Pejičić – Loza formira i predvodi grupu za izvlačenje. Prva akcija nije uspjela pa su krenuli i drugi put  pojačani izviđačima ali ovaj put neprijatelj je postavio zasjedu. Prvi je stradao Stanko Pejičić pogođen snajperom a odmah potom i Marko Pejić – Pekar, također pogođen snajperom. Akcija spašavanja je propala. U popodnevnim satima poduzeta je nova akcija izvlačenja ali i ovaj put s istim ishodom. Ovaj put pogođen snajperom poginuo je Miroslav Marković – Sisić. Sve daljnje akcije su obustavljene do sutradan.

                                           
                    Pavo Ivkić                 
             Stanko Pejičić                
Marko Pejić
              Miroslav Marković                   

         29. 11. 1992. godine, agonija najdužeg dana nastavljena je. Vijest o stradavanju Matićkih bojovnika odjeknula je diljem Oraške Posavine. U zapovjedništvu II. bojne pripremala se akcija izvlačenja kad je stigla vijest u pogibiji Stanka Pejičić – Toze. Tijekom noći izvučeni su svi poginuli.
Stanko Pejičić – Toza

        2. 12. 1992. godine u Županji poginula je Janja Mišković, civil.
                                                      
                                                                          Janja Mišković

           3. 12. 1992. godine poginuo je Zvonko Pejić – Bajević.
                                                             Zvonko Pejić – Bajević

                 4. 12. 1992. godine poginuo je Slavko Marković.
                                               
                                                                    Slavko Marković

            25. 12. 1992. godine, Božić, poginuo je Ilija Marković – Lila.
Ilija Marković – Lila

            3. 1. 1993. godine ukinuta je Druga satnija Matići i obadvije satnije stavljene pod jedno zapovjedništvo, a također ukinut je i Samostalni vod.

           23. 1. 1993. godine poginuo je Eugen Pejičić – Ege.
Eugen Pejičić – Ege

         23. 5. 1993. godine poginuo je Marijan Štefanec – Žućo.
Marijan Štefanec – Žućo

           30. 7. 1993. godine poginuo je Jakob Ivić – Gija.
Jakob Ivić – Gija

          16. 3. 1994. godine poginuo je Mladen Mikić.

Mladen Mikić

         25. 4. 1994. godine poginuo je Tunjo Orkić – Džonson.
Tunjo Orkić – Džonson

       25. 10. 1994. godine poginuo je Joso Živković – Kosić.

Joso Živković – Kosić

     31. 10. 1994. godine od zadobivenih rana preminuo je Ivica Pejić.                                                   
 Ivica Pejić

        14. 12. 1994. godine poginuo je Marko Mišković – Miško.
Marko Mišković – Miško

        10. 5. 1995. godine, toga dana za vrijeme trajanja topničkog i minobacačkog napada na selo poginula je Kaja Neretljak, civil. Ovo je vrijeme kada traje neprijateljska ofenziva „Osveta“ započeta 6. 5. 1995. godine kao odgovor za akciju „Bljesak“ koju je izvela HV i oslobodila Zapadnu Slavoniju.
Kaja Neretljak

       7. 8. 1995. godine, treći dan neprijatelj zasipa selo minobacačkim granatama osvećujući se za poraze u Liki, Baniji i na Kordunu. Hrvatska Vojska izvela je akciju „Oluja“ i vratila svoje do tada okupirane teritorije u državni poredak RH. U Matićima tog je dana bila sahrana pokojne Anke Pejičić (Bartolova majka) na kojoj su uz ostale počast došla odati i skupina mladića koja se nalazila na školskom raspustu. U jednom trenutku, među njih, pala je minobacačka granata ispaljena s neprijateljskih položaja i usmrtila sedmoricu mladića a trojicu teško ranila. Ta granata uništila je snove i nade mladića željnih života, zavila u crno njihove roditelje, rodbinu i prijatelje. 

Damir Dominković
       
Iljo Orkić
     
 Tomislav Pejičić
             
Ivica Marković
         
     Slaven Marković  
                         
           Pejo Marković  
                     
Marinko Mikić

          25. 8. 1995. godine od zadobivenih rana preminuo je Pejo Mikić.
Pejo Mikić

                 Na Matićkom groblju, jedan do drugoga, leže nevine žrtve jedne sulude politike

       Daytonska mirovna konferencija održana je od 1.- 21. 11. 1995. godine. Mirovni sporazum potpisan je u Parizu 14. 12. 1995. godine čime je okončan rat u BiH. Dayton je donio samo mir ali ne i trajno rješenje bosanskog lonca. Napravljena je država koja jede samu sebe i živi od kredita međunarodnog monetarnog fonda.
        Selo Matići položilo je Domovini na oltar dvadeset i pet vojnika i dvanaest civila, preko stotinu ranjenih (dva stopostotna invalida; Pavo Orkić – Fija i Joso Mišković – Glava, dvojicu s amputiranim dijelovima tijela; Marijan Pejić – Mile i Iljo Marković – Gligin te više teško ranjenih), oboljelih tijekom i poslije rata (PTSP), ogromne materijalne štete ali unatoč svemu,  prkosno i ponosno stoji na svojim višestoljetnim nogama.
        Moja osobna pohvala upućena je Zdravku Marković, ratnom voditelju Hrvatskog Radio Orašja i cijeloj ratnoj ekipi tog radija. Kad je bilo najteže svojim su komentarima i bodrenjem podizali moral i raspoloženje kako bojovnika na crtama tako i civila u bližem izbjeglištvu.
         Moja zahvala ide i katoličkoj Crkvi, samostanu Tolisa, svim fratrima a posebno fra Marku Oršolić – Keji na svemu što su učinili i što je učinio. U skopu ove zahvale su i naši fratri, Matićki, koji su na svoj način, koliko su mogli, pomagali kako duhovno i molitvom tako i materijalno. Sve vrijeme rata fra Jozo Pejičić proboravio je u samostanu Tolisa. Fra Ivo Martinović rekao je mladu misu 1992. godine i te godine postao je kapelan u župi Belišće (RH). Fra Blaž Marković većinu rata proveo je u Banja Luki da bi došao u Tolisu tek pred sam kraj rata. Fra Luka Mamić službovao je u Njemačkoj kao duhovnik u bolnici. Fra Luka Marković, bio je voditelj Hvatske Katoličke misije u Munsteru,Njemačka. Kao predavač na Teološkom fakultetu u Mainzu ukazivao je na stanje u BiH, prikupljao sredstva i upućivao u naš kraj ali i druge krajeve u BiH. Donirao je prvo sanitetsko vozilo našoj satniji, uputio više pošiljki lijekova u sanitet II bojne i ratnu bolnicu Tolisa.
  
5.8. MATIĆI POSLIJE RAT

          Povijesni pregled novije Matićke povijesti završio bih s godinom 1998. Vrijeme poslije te godine svakako , bar za sada, ne spada u povijest.
           Završetak Domovinskog rata 1995. godine označava novi početak za cijelu zajednicu. Prva tri zimska mjeseca  1996. godine prošla su u nevjerici da nema granatiranja, zvukova paljbe s crte bojišta, fijukanja metaka kroz selo. Te zime u sportskoj čitaonici održavala se činkvina od koje je nogometni klub zaradio dovoljno novca da u školskom dvorištu izgradi malonogometni stadio s tribinama i rasvjetom (stadion Žrtava domovinskog rata). Na ovom stadionu u narednim godinama održavati će se čuveni međunarodni malonogometni turnir. Bio je to prvi turnir takvog tipa u ovom dijelu BiH. Počinju polagano dolaziti donacije kojima se saniraju društveni ali i privatni objekti.
         Naredna 1997. godina jedna je od boljih godina u cjelokupnoj povijesti sela. Te godine općinu Orašje zvali su „mala Švicarska“. Ovome je svakako kumovala činjenica da je skela u Orašju donosila ogromnu dobit lokalnoj zajednici. Osim skele mnogo naših suseljana radilo je u općinskin i državnim službama, posebno se ističe 4. Gmtbr. (u to vrijeme preko stotinu časnika, dočasnika i vojnika zarađivalo je svoj kruh u ovoj postrojbi) i općenito vojska i policija gdje je bio uposlen veliki broj naših sumještana. Vraćale su se izbjeglice s nešto zarađenog novca obnavljalo se i ulagalo u razne obrte. Te godine započeto je proširenje kapele a s njenim dovršetkom 1998. godine dobili smo crkvu. Nogometni klub Napredak te je godine osvojio naslov prvaka županijske lige i plasirao se u Prvu nogometnu ligu Herceg Bosne. Na jesen u Matićima gostovao je Zrinjski iz Mostara s legendarnim Blažom Sliškovićem u ulozi veznog igrača.  Malonogometni turnir ponudio je mjesec dana nogometne bajke i nikad ne zaboravljenih majstora hakla.


I. liga Herceg Bosne, 
Utakmica protiv Zrinskog iz Mostar, čiji je igrač u to vrijeme bio legendarni Blaž Slišković-Baka

                                         NK "Napredak" Matići : NK "Zrinski" Mostar 0 : 1                                             
                                    Dovršetak radova nakon drugog proširenja 1998. godine
            
               Naredne godine 1998. nastavljen je trend rasta i obnove. Tog proljeća Napredak je završio svoju priču u Prvoj ligi Herceg Bosne plasiravši se na 14 mjesto od 16 ekipa. Te godine obnovljen je most na Savi što je za posljedicu imalo ukidanje skele i ogromnog prihoda kojeg je ista donosila. U jesen počeo je vojni preustroj HVO-e pa je mnogo naših sumještana ostalo bez posla. Nakon ove godine počinje lagani pad životnog standarda građana koji se nije bitnije osjetio sve do 2008. godine i početka velike svjetske krize.


Autor teksta, Joso Orkić

Nema komentara:

Objavi komentar

REZULTATI

LJESTVICA

NAJČITANIJE