Dr. fra Luka Marković
„NOVO STVORENJE“
Isus šalje učenike da navještaju Evanđelje, govore o Bogu, ali i o tome kako bi trebao izgledati onaj koji prihvati kršćanstvo. Sveti Pavao pojašnjava na vrlo jednostavan način o čemu se radi. Govori o „novom čovjeku“, o ljudskoj promjeni iznutra. Taj novi čovjek treba biti drugačiji, humaniji od onih iz tadašnjih politeističkih religija koje su bogove prinošenjem različitih žrtava „potkupljivale i smirivale“ – čak drugačiji i od onoga čovjeka u židovstvu u kojem je previše stavljan naglasak na udovoljenje Jahve kako bi pojedinac ili narod dobio zasluženu nagradu. Otuda dolazi i Isusov sukob s farizejima i pismoznancima koji svode sve na vanjsko održavanje zakona.
Isus u centar vjere ne stavlja rituale i žrtve, nego promjenu čovjeka iznutra. Ukoliko ne dođe do te promjene iznutra, ukoliko čovjek ne postane bolji, ljudskiji, humaniji, neće mu koristiti puno prinošenje žrtava, različiti rituali ili površna molitva. Bog je toliko velik da ga čovjek ne može potkupiti, niti zadovoljiti samo molitvom ili održavanjem propisa. Zadovoljiti ga može samo korektnim odnosom prema drugim ljudima, poštenjem, humanošću, tolerantnošću i ljubavlju prema svemu stvorenome. To je najbolje definirao Pavao u onoj glasovitoj misli koja kaže da bi čovjek bio nitko i ništa bez ljubavi, čak i tada kad bi posjedovao sva blaga svijeta. Isusov Bog nije na prvom mjestu zakonodavac i strogi sudac, nego otac i majka u jednom, roditelj koji voli svu svoju djecu. Teško je zamisliti roditelje koji bi bili oduševljeni ljudima koji im laskaju dok istovremeno preziru njihovu djecu.
Isus ne poziva na kršenje zakona, nego svraća pozornost na to da Bog nije samo zakonodavac, nego i roditelj. A roditelji vole djecu i kad pogriješe. Godinama čekaju strpljivo da djeca krenu pravim putem. Upravo zbog toga se može reći da svijet ne treba gorljive kršćanske propovjednike koji sustavno govore o Božjoj kazni, vide je na svakom koraku, nego one koji pomažu ljudima naći svoj mir, imati povjerenje u Boga i kad je toliko toga nejasno. Smisao vjere, one o kojoj govori Isus, nije osuditi, nego pomoći čovjeku da se digne iz blata, pa makar u njega upao vlastitom krivicom. Zar se to ne pokazuje u Isusovom druženju s carinicima, preljubnicima, grešnicima, rimskim poslušnicima, svima onima koji su se ogriješili o zakon. Zasigurno ne čini to kako bi ih podržao u lošem ponašanju, nego da bi ih ohrabrio i potakao da naprave iskorak u životu, da postanu „novo stvorenje“.
