UMJETNOST KAO NADAHNUĆE OBITELJI IVE PEJIĆA CIKETA

 

Opće je poznata činjenica da su Pejići u Matićima ponajviše umjetnički nastrojene obitelji. O mnogima smo pisali, jer su to zaslužili svojim predanim radom i Bogom danim talentom. Ima i bilo je tu pjesnika, slikara, fotografa, a ponajviše glazbenika. Nastojali smo o svima njima ponešto napisati da ostane i takav trag za ljudima koji su usavršavali svoju vještinu  stvarajući djela i darivajući ih nama obogaćivali i naše živote.

Pomalo, ispod naših radara, do sada, prolazila je obitelj Ive Pejića Ciketa. Razlog leži i u činjenici da je posljednjih godina obitelj više u Bošnjacima gdje Ivo radi u plastenicima, nego u Matićima. Znali smo da se Ivo, za svoju dušu, bavi crtanjem i slikanjem i da je napravio nekoliko desetina crteža i slika na papiru, platnu, zidovima i spomenicima. Svoj talent nikada nije htio materijalno eksponirati već to čini isključivo iz zadovoljstva. Kada smo razmišljali što staviti na naslovnicu knjige o ratu, odmah nam je on pao na pamet. Bio je aktivni učesnik tih događaja, a tada su nastala neka njegova djela koja su nam ostala u sjećanju pa nismo dvojili i ponudili smo mu ovaj nezahvalan zadatak. Prihvatio je bez ustezanja, rekli bismo sa zadovoljstvom što će i on doprinijeti nečemu što će spriječiti zaboravu da izbriše jedno teško razdoblje naših života. Kad je nakon mjesec dana poslao nam gotovu sliku „Put prema svjetlu“ i rekao da je većinu slike odradila njegova kćer Marija Magdalena, ostali smo zatečeni i pitali ga bi li htio da nam kaže ponešto sebi i svojoj obitelji po pitanju likovne umjetnosti. Kao većina Matićana, samozatajnih, umjerenih i nenametljivih ljudi, pristao je na naše inzistiranje.

„Crtanjem sam se počeo baviti sa šest godina crtajući likove iz stripova. U školi su moji radovi završavali na izložbama. Kad sam jedno vrijeme bio u Švicarskoj tamo sam napravio par slika na pročeljima kuća, a tijekom rata napravio sam više portreta svojih suboraca i raznih drugih slika.

                    Slika u obiteljskoj kući Pejića (Ivo Pejić)

 

Posljednjih godina manje se bavim likovnom, više me privlači glazbena umjetnost. To se posebno manifestiralo od kada sam vidio da moja kćer Marija Magdalena pokazuje talent i sklonost prema crtanju i slikarstvu. I ovu sliku za naslovnicu knjige većinom je ona uradila, ja sam samo pomagao. Privlači me sviranje gitare što činim posljednjih godina, a ja i moja supruga Marica pjevamo u crkvenom zboru župe Tolisa.“

     Slika za naslovnicu knjige (Marija Magdalena i Ivo)

Ivina majka Manda

Marija Magdalena Pejić rođena je 2001. godine. Svoj talent za umjetnost pokazala je već u osnovnoškolskim danima kada su joj radovi završavali na izložbenim panoima škole. U srednjoj školi znatno se manje bavila likovnom umjetnošću sve do prošle godine kada su nastala tri rada koja donosimo. Plan za budućnost joj je upisati fakultet i studirati umjetnost ili arhitekturu. Sretno joj bilo.

NEDJELJNI KUTAK ZA MLADE: ZNAMO RADITI

 

Znamo raditi

Čovjek mora raditi. Nije stvoren da bi sjedio i uživao u ljepotama svijeta, iako je i to ponekad dobra radnja, da se odradi. Možda dok smo bili još u raju, po Biblijskim saznanjima, i mogli smo uživati ne radeći ništa, ali ubrzo smo vlastitim zaslugama istjerani iz raja i osuđeni na radnički i mučenički život. Može se reći da su Kain i Abel zapravo prvi ljudi povijesti, jer su rođeni i živjeli su život od svojeg rada, dok su Adam i Eva ljudi stvoreni od Boga i uživali su privilegije raja. Bog nije osudio ljude na rad, nije ih kaznio. Ljudi rade i pate samo zato što imaju spoznaju svijesti i budućnosti i moguće patnje, pa se svim svojim silama bore kako bi smanjili nepotrebnu patnju, od koje ih je u početku čuvao sam Bog.

I čovjek sa stajališta evolucije mora raditi. Mora se truditi opstati i prilagoditi, kako bi očuvao svoju vrstu. Mora se mijenjati zajedno sa svijetom, zato toliko i pazimo na taj isti svijet i našu planetu. Svijesni smo ako se ona promijeni na gore, morat ćemo se i mi promijeniti, a čim je promjena u pitanju znači da moramo učiti iznova, sve krenuti ispočetka, a ne znamo da li smo spremni za tako veliki zadatak. Možemo evoluirat, prilagoditi se okolini i drugima, ali nije sigurno da je ta evolucija dobra i poželjna. Priroda je čudno postojanje, koje se često zna zaštititi na vlastiti način, kao što se i mi štitimo od bakterija, virusa i ostalih nametnika. To ne znači da čovjek treba nestati s lica Zemlje, kako bi se spasila priroda. Zapravo, čovjek treba upoznati sebe i okolinu i živjeti u korak s prirodom, biti uzajamni jedno drugome. Čovjek svoj uspjeh i kontakt s prirodom ostvaruje u radu i trudu koji ulaže u ovaj svijet.

Ne smijemo čekati. Kažu da oni koji čekaju, ti i dočekaju, ali nije to sasvim istina. Onaj tko čeka može dobiti samo ostatke sa stola za kojim su blagovali oni koji rade. Čovjek koji radi, dobiva ono što zaradi, a osim toga pružaju mu se dodatne prilike, pružaju mu se pokloni, nagrade, čestitke, zahvale, podižu mu se kipovi i spomenici. Onaj tko radi, prihvaća svu patnju i izazove, koje svijet predstavi pred njega. Čovjek, koji radi, preuzima lik junaka nekakve bajke o slavnom princu, koji izlazi u rat ili bitku protiv velikog zla. Uspjeva pobijediti zlo i time pomoći svima oko sebe, jer uništio je zlo i donio je mir i sigurnost u mjesto. Njemu se daje dobra pozicija u gradu, dobiva puno zlata i dobiva ruku prelijepe princeze. Onima koji čekaju da zlo dođe u mjesto se ne piše dobro. Zlo će uništiti veliki dio dobroga, što već postoji, a svakim uništenjem postaje jače, dok oni koji čekaju, nisu dovoljno hrabri i snažni da se suprotstave zlu, te ih naposlijetku proždire kao i sve ostalo.

Ne smijemo čekati jer svijet i dalje napreduje. Svijet se i dalje mijenja. Svijet nikoga ne čeka. Najgore je stajati u mjestu, jer ako stojimo u mjestu samo nazadujemo, a da toga nismo ni svjesni. Kada pogriješimo, prepoznamo pogrešku i možemo je popraviti. Dok čekamo da se nešto dogodi, ne uviđamo da činimo nešto pogrešno, jer samo čekamo, ali zapravo je to najveća pogreška koju činimo. Nećemo sutra odbiti leteći automobil, samo zato što jučer on nije postojao. Nećemo sutra odbiti spasonosni lijek, samo zato što je nov i nije postojao jučer ili danas. Ne smijemo prestati vjerovati samome sebi i svome radu. Krenimo od sebe i trudimo se da svi zajedno, u pojedinačnom napretku, ostvarimo boljitak u svijetu, svojim trudom i radom, jer u tome smo najbolji. Znamo raditi, znamo patiti, mučiti se, boriti se s problemima, boriti se sa zlom, činimo ono što najbolje znamo, jer samo tako možemo pobjediti, ako dobrovoljno prihvatimo bitku i u nju uđemo puni pozitivnog morala. Nećemo čekati, krenut ćemo sada, iznenadit ćemo protivnike, koji neće biti spremni. Pokazat ćemo im kako se to radi.

Čovjekova je mašta bujna i nekontrolirana. Um mu je složen i beskonačan. Svijest je nepoznata i tajanstvena. Rad je vidljiv, opipljiv, siguran i podložan promjeni. Radeći griješimo, na greškama učimo, učeći postajemo bolji, a time i svijet postaje bolji. Razmišljajući možemo u potencijalu raditi svašta i to dobrog, ali tek radeći možemo činiti dobro i biti dobri.