Znamo
raditi
Čovjek
mora raditi. Nije stvoren da bi sjedio i uživao u ljepotama svijeta, iako je i
to ponekad dobra radnja, da se odradi. Možda dok smo bili još u raju, po
Biblijskim saznanjima, i mogli smo uživati ne radeći ništa, ali ubrzo smo
vlastitim zaslugama istjerani iz raja i osuđeni na radnički i mučenički život.
Može se reći da su Kain i Abel zapravo prvi ljudi povijesti, jer su rođeni i
živjeli su život od svojeg rada, dok su Adam i Eva ljudi stvoreni od Boga i
uživali su privilegije raja. Bog nije osudio ljude na rad, nije ih kaznio.
Ljudi rade i pate samo zato što imaju spoznaju svijesti i budućnosti i moguće
patnje, pa se svim svojim silama bore kako bi smanjili nepotrebnu patnju, od
koje ih je u početku čuvao sam Bog.
I
čovjek sa stajališta evolucije mora raditi. Mora se truditi opstati i
prilagoditi, kako bi očuvao svoju vrstu. Mora se mijenjati zajedno sa svijetom,
zato toliko i pazimo na taj isti svijet i našu planetu. Svijesni smo ako se ona
promijeni na gore, morat ćemo se i mi promijeniti, a čim je promjena u pitanju
znači da moramo učiti iznova, sve krenuti ispočetka, a ne znamo da li smo
spremni za tako veliki zadatak. Možemo evoluirat, prilagoditi se okolini i
drugima, ali nije sigurno da je ta evolucija dobra i poželjna. Priroda je čudno
postojanje, koje se često zna zaštititi na vlastiti način, kao što se i mi
štitimo od bakterija, virusa i ostalih nametnika. To ne znači da čovjek treba
nestati s lica Zemlje, kako bi se spasila priroda. Zapravo, čovjek treba
upoznati sebe i okolinu i živjeti u korak s prirodom, biti uzajamni jedno
drugome. Čovjek svoj uspjeh i kontakt s prirodom ostvaruje u radu i trudu koji
ulaže u ovaj svijet.
Ne
smijemo čekati. Kažu da oni koji čekaju, ti i dočekaju, ali nije to sasvim
istina. Onaj tko čeka može dobiti samo ostatke sa stola za kojim su blagovali
oni koji rade. Čovjek koji radi, dobiva ono što zaradi, a osim toga pružaju mu
se dodatne prilike, pružaju mu se pokloni, nagrade, čestitke, zahvale, podižu
mu se kipovi i spomenici. Onaj tko radi, prihvaća svu patnju i izazove, koje
svijet predstavi pred njega. Čovjek, koji radi, preuzima lik junaka nekakve
bajke o slavnom princu, koji izlazi u rat ili bitku protiv velikog zla. Uspjeva
pobijediti zlo i time pomoći svima oko sebe, jer uništio je zlo i donio je mir
i sigurnost u mjesto. Njemu se daje dobra pozicija u gradu, dobiva puno zlata i
dobiva ruku prelijepe princeze. Onima koji čekaju da zlo dođe u mjesto se ne
piše dobro. Zlo će uništiti veliki dio dobroga, što već postoji, a svakim
uništenjem postaje jače, dok oni koji čekaju, nisu dovoljno hrabri i snažni da
se suprotstave zlu, te ih naposlijetku proždire kao i sve ostalo.
Ne
smijemo čekati jer svijet i dalje napreduje. Svijet se i dalje mijenja. Svijet
nikoga ne čeka. Najgore je stajati u mjestu, jer ako stojimo u mjestu samo
nazadujemo, a da toga nismo ni svjesni. Kada pogriješimo, prepoznamo pogrešku i
možemo je popraviti. Dok čekamo da se nešto dogodi, ne uviđamo da činimo nešto
pogrešno, jer samo čekamo, ali zapravo je to najveća pogreška koju činimo.
Nećemo sutra odbiti leteći automobil, samo zato što jučer on nije postojao.
Nećemo sutra odbiti spasonosni lijek, samo zato što je nov i nije postojao
jučer ili danas. Ne smijemo prestati vjerovati samome sebi i svome radu.
Krenimo od sebe i trudimo se da svi zajedno, u pojedinačnom napretku, ostvarimo
boljitak u svijetu, svojim trudom i radom, jer u tome smo najbolji. Znamo
raditi, znamo patiti, mučiti se, boriti se s problemima, boriti se sa zlom,
činimo ono što najbolje znamo, jer samo tako možemo pobjediti, ako dobrovoljno
prihvatimo bitku i u nju uđemo puni pozitivnog morala. Nećemo čekati, krenut
ćemo sada, iznenadit ćemo protivnike, koji neće biti spremni. Pokazat ćemo im
kako se to radi.
Nema komentara:
Objavi komentar