dr. fra. Luka Marković
Početkom slijedećega mjeseca, javlja mi izdavač, izlazi u Sarajevu moja nova knjiga. Zove se „U KOJEGA BOGA VJERUJEMO?“ Nakon duže vremena i jedna s područja teologije (vjere). Radi se o jednom kritičkom osvrtu na pojednostavljeno shvaćanje Boga, kojemu često pripisujemo naša ljudska deficitarna (loša) svojstva. Evo uvoda iz te knjige. Da je uopće nastala ova knjiga, moram „zahvaliti“ koroni koja me je prisilila da se odreknem putovanja.
UVOD
Židovski filozof i teolog Marin Buber je svojevremeno napisao kako riječ Bog treba dići iz blata u koje ju je gurnuo čovjek, te ju očistiti. Doista riječ Bog bi trebalo osloboditi onih ljudskih destruktivnih sklonosti koje pojedinci često pripisuju Bogu. Poimanje Boga kao osvetoljubivoga vladara koji jedva čeka kazniti čovjeka, bilo je u židovstvu, kršćanstvu i islamu. Koliko takvo poimanje može djelovati negativno na vjernika pokazuje se najbolje u ponašanju islamskih fundamentalista danas koji doista vjeruju da Bog želi smrt onoga koji drugačije vjeruje, misli i djeluje. Ali tu je i ona druga opasnost. Naime, „osvetoljubivi Bog“ ne djeluje smirujuće na vjernike, nego ih često čini nesigurnim i bolesnim. Umjesto da oslobađa straha i nosi u životu, takva slika Boga čini depresivnim. Nažalost, takva vjera producira mnoštvo psihičkih bolesnika koji završavaju kod psihijatra. Poznati njemački psihoanalitičar i psihijatar Tilmann Moser govori o vjeri kao nečem što liječi, ali i opterećuje. Sve ovisi o tome kako se odnosimo prema Bogu, kakvu sliku imamo o njemu. Moser je dugo vremena, poučen iskustvom razgovora s nekim pacijentima vjernicima, bio uvjeren da vjera šteti ljudskoj psihi, činiti čovjeka bolesnim. O tome je napisao i nekoliko knjiga upozoravajući na to kako strah od strogoga i osvetoljubivoga Boga može opteretiti psihu čovjeka do te mjere da postane teško bolestan. U zadnjoj knjizi „Bog na kauču“ (Gott auf der Couch), poučen novijim iskustvima u razgovoru s pacijentima, mijenja mišljenje i govori o tome da vjera, ako se Boga shvati kao onoga koji voli čovjeka i želi mu dobro, može biti od velike koristi u životu. U tom kontekstu piše: „Tajna vjernika leži u tome da njihovo povjerenje u Boga, njihov osjećaj sigurnosti u zajednici, stabilizira njihov život i oslobađa od straha. Moser misli ovdje na vjernike koji ne strepe pred strogim Bogom, nego na one koji znaju da ih Bog voli i nosi u najtežim trenucima života, pa i tada kad ne osjećaju uvijek njegovu prisutnost. Utoliko se zdrav vjerski odnos prema Bogu može promatrati, misli ovaj psihoterapeut, kao lijek za dušu i tijelo.
Pitanje smisla života, pa i tada kad ne ide sve onako kako bi čovjek htio, pripada samo ljudskom stvorenju. Iako su danas sekularizacija, hedonizam i hiperindividualizam potisnuli pitanje vjere u ono metafizičko, ono je u duši čovjeka još uvijek je prisutno. Upravo dobar dio znanstvenika, pogotovo onih iz kruga kvantnih fizičara, smatraju da iskustva mikrokozmosa pozivaju na preispitivanje odnosa prema agresivnom ateističkom pristupu životu. Poznati austrijski psihijatar Viktor Frankl upozorava na opasnost koja proizlazi is redukcionističkoga pristupa životu gdje se čovjeka svodi na životinju ili mašinu koja nema duhovne orijentacije. Upravo takav pristup životu, nakon shvaćanja da trenutni užitak droge, alkohola i bezgranične zabave ne ispunjava u potpunosti, čini mnoge mlade ljude agresivnim, bolesnim i životno dezorijentirani, što često vodi u suicid. Frankl ide korak dalje ukazujući na to da ispravno shvaćena religioznost može biti izvor iz kojega pojedinac crpi snagu za ispunjen i sretan život. U tom pravcu ide i poznati filozof Ludwig Wittgenstein kad kaže da ispravno shvaćena religioznost, vjera u dobroga Boga, pomaže osmisliti život. Dakle, smisao vjere ne leži u izazivanju straha i činjenje čovjeka nesposobnim za život, nego u njegovom osposobljavanju da pronalazi smisao u životu i kad nosi težak teret. Vjera bi trebala biti ona pokretačka snaga koja drži čovjeka na površini, hrabri da ne potone u bujici problema, a ne ona koja mu oduzima snagu u životnom vrtlogu. Upravo bi to trebala biti pouka onima koji propovijedaju, ili na bilo koji način govore o osvetoljubivom Bogu, da ne tovare ljudima još veći križ na leđa. Nažalost, u ovo vrijeme korone bio je među vjernicima i svećenicima i onih koji su u pandemiji vidjeli Božju kaznu. Ti, kolikogod bili uvjereni u ispravnost vlastite vjere, ne rasterećuju ljudsku dušu u Isusovom duhu, nego od senzibilnih ljudi prave ponekad psihijatrijske slučajeve. Isusov Bog nije tu da plaši i osvećuje se, nego da nosi u životu i kad sve izgleda bezizlazno. Svojevremeno je spomenuti filozof Wittgenstein rekao kako bi čovjek trebao šutjeti o stvarima o kojima ne može jasno govoriti (etika, estetika, religioznost). Kasnije se korigirao uvjeravajući kako je potreban govor i o onome što nije u potpunosti jasno. U tu sferu spada i govor o Bogu, kolikogod bio težak i nejasan. Naravno, to ne znači da mu možemo pripisivati svoja ljudska deficitarna svojstva. Uostalom, smisao vjere nije izazivanje straha i depresije, nego ohrabrenje pojedinca da u njoj, unatoč velikim izazovima, pronađe dublji smisao života. Na drugoj strani, govor o Bogu koji voli čovjeka, nije niti govor o tome da se čovjek može poigravati s univerzalnim vrijednostima kao što su čestitost, pravednost, mir, altruizam, korektnost, tolerancija, ljubav prema svemu stvorenome. Govor o Bogu koji voli, jest poziv na Isusovu ljubav, onu djelotvornu ljubav koja sebi i drugim ljudima čini život podnošljivijim.
