Nismo pametni kao što se čini
Svijet je
nezamislivo ogroman i kompleksan, toliko da je nemoguće jednom malenom biću kao
što je čovjek pojmiti sve što se događa, samo u jednom trenutku, koji traje
nekoliko sekundi, a možemo zamisliti koliko je komplicirano pojmiti život
jednog čovjeka, koji traje desetinama godina. U čovjeku se svakako odvija jedan
zaseban i unikatan svijet, puno manje od vanjskog, ali svakako dovoljno složen
da prouzrokuje strah, neznanje i nemir u ljudskoj svijesti. Znamo da smo
nemoguća stvorenja i za to nam nije potreban neki dokaz, jer sami na sebi
možemo primjetiti koliko se ponekad zapetljamo i stvorimo toliki kaos da se ne
može objasniti. Toliko problema i straha čovjek može stvoriti uz jako malo
utrošene energije i sredstava, a zašto je to tako, vjerojatno nikada nećemo
saznati.
Postoji jedan
zanimljiv eksperiment koji je bio jako popularan u istraživanju ljudskog uma i
percepcije, a koji možete i sami iskušati, a možda se time i bolje upoznati.
Naime, možemo zamisliti situaciju u kojoj ćemo za jako kratko vrijeme potaknuti
naše razmišljanje da probuja u kratkom vremenu. Ljudsko razmišljanje traje jako
kratko u većini okolnosti i situacija. Razlog tome je što razmišljanje
predstavlja opterećenje na naše tijelo i troši jako puno energije. Zato uvijek
pokušavamo razmišljati što je kraće moguće a što efikasnije. Za to vrijeme
uključuje se naš percepcijski sustav koji podižemo na jako visoku razinu.
Zamislimo situaciju u kojoj smo sami u vlastitom domu, mrak je i vi se spremate
na počinak. Perlazite iz jedne sobe u drugu ne paleći svijetla. Ono što je
zanimljivo za čovjeka u usporedbi s drugim životinjama je što imamo jako
izraženo čulo za pretkazanje budućnosti. U mračnom hodniku, gdje vlada tišina,
a jedini zvuk koji čujemo je zvuk vlastitog srca koje polako ubrzava svoj rad,
ograničena su sva naša osjetila. Ne vidimo, ništa ne čujemo, a strah nas je
dodira jer ne znamo što bi to mogli dodirnuti. U tom trenutku čovjek se
automatski prebacuje i stanje u straha. Biološki smo građeni da smo sposobni
prepoznati opasnost. Zamislite, da u svom tom mraku i tišini, ispružite ruku u
sobu, ali ne ulazite i samo tako držite vlastitu ruku izvan vaše sigurne zone.
Potrebno je jako malo vremena da počnete razmišljati što bi se moglo dogoditi s
vaše ruke u toj drugoj sobi. Ne možemo se s takvim mislima dugo zadržavati i
tjeramo sami sebe ili da povučemo ruku na sigurno ili da se suočimo s
nepoznatim, jer čovjekova najveća slabost je neznanje i nemogućnost percepcije. Takva situacija koja
nastaje u ljudskoj glavi je obilježje čovjeka i njegove složenosti. S ovakvim
situacijama se svakodnevno susrećemo, po bijelom danu i crnoj noći. Svakodnevno
susrećemo složenost svijeta i toliko nepoznatih stvari da je pravo čudo da
čovjek može postojati na ovom svijetu. Kada ugledamo osobu da drži ruke iza
leđa, kao da skriva nešto, automatski se u glavi javlja pitanje: „Što to
skrivaš?“. Nije nam ugodno kada čujemo neobične zvukove iza leđa, a da se ne
možemo okrenuti i shvatiti što nas je to pokrenulo da sve svoje sposobnosti
usmjerimo na razumijevanje jedne određene stvarčice. Jako lako pepoznajemo
neobične stvari u okolini na kojoj smo navikli.
Zanimljivo je da
koliko god bili uspješni u percepciji i razumijevanju stvari i okoline, ipak
nas plaši činjenica da jako, jako puno više svijeta ne razumijemo i ne možemo
percipirat. Ipak uz sve okolnosti čovjek uspijeva opstati kao stvorenje, koje
je unatoč svim svojim nedostatcima i ranjivošću, vjerojatno najmoćnije i
najsavršenije biće na svijetu.
Čovjek sam sebi, i
drugim ljudima, olakšava svoje postojanje i razumijevanje prikazivanjem
pojednostavljene slike o sebi i svijetu u kojem se nalazimo. Pokušavamo biti
otoreni, razgovaramo s drugima, posjedujemo standarde govora tijela,
emocionalni smo, živimo po određenim pravilima i zakonima koji nam pružaju
jednostavniji, pravedniji i jednoličniji svijet. Nesvjesno postižemo dogovor s
drugim ljudima, naročito strancima, u vidu prihvaćanja obveze da sami pokažemo
ugrubo svoju osobnost, svoje namjere i svoje interese, a zauzvrat i druga će
osoba isto učiniti radi pojednostavljenja odnosa i susreta sa drugim ljudima.
Iako to ne činimo svijesno, jako lako se to primjeti u stvarnom životu i uz
malo promišljanja možemo uvidjeti da bismo bez toga bili u kaosu i svijetu
nepovjerenja. Ostaje onaj ogromni dio koji ne poznajemo i koji ne razumijemo. Ne
razumijemo okolnosti i događaje koji dovode do stvaranje i razvoja stvari oko
nas. Razmislimo što je sve potrebno da bi mi sada sjedili ovako i čitali jednu
kolumnu u toploj sobi, u udobnosti fotelje. Imamo zidove pa nam vjetar ne puše,
imamo krov pa ne kisnemo, imamo peć pa nam nije hladno, imamo posao koji nam
daje novac pa nismo gladni, žedni goli i bosi, imamo obitelj i prijatelje pa
nismo usamljeni, imamo policiju i vojsku da nas čuvaju pa ne ratujemo vani,
imamo liječnike i medicinske sestre, koji će nam pomoći, kad smo bolesni pa se
ne moramo brinuti tko će nam pomoći, imamo svijest da razumijemo zašto sve to
imamo i zašto nam je uopće to vrijedno, jer čovjek se lako može zbuniti i preispitati
se jednim pitanjem kao što je: „Zašto ja mogu sjediti ovdje i zašto sjedim
ovdje?“.
Što god učinimo
važno je i to ostavlja posljedice na svijet, primjećujemo ono što je nužno, a
ono što uzimamo zdravo za gotovo ne razumijemo, sve što se nalazi izvan našeg
dohvata pogleda i uma ne razumijemo, a gle opet živimo i imamo biti priliku
sretni. Pitanje je zašto?
