Uvijek postoji bolje
Pogrešno je svijet
promatrati sa stajališta pesimizma i depresije, smatrati kako ništa nema smisao i
kako je sve samo jedno izvorsko mjesto patnje koje samo postoji u danom
vremenu. Loše su misli koje se orijentiraju prema svijetu kao prema
utjelovljenju zla, besmislenosti i prolaznosti. Svakako je činjenica da čovjek
nije dovoljno sposoban razumjeti pojedine stvari koje ga okružuju i koje utječu
na njega, a istovremenu su važne za njega i njegov život. Nije sve što ne
razumijemo nestvarno i nije sve što ne razumijemo loše. Neke ljude, koji
razumiju nešto što sami nismo sposobni razumjeti, smatramo ili genijalcima ili
psihopatama, sve zbog pukog ne znanja, a proisteknu iz kvalitete koristi.
Nema smisla biti pesimist
u jednom svijetu, koji je okrutan prema onima koji se ne žele otkriti i boriti
s njime. Nije lako kretati se naprijed, ali je katastrofalno stajati u mjestu,
jer i samo stajanje u mjestu, nazaduje čovjekov bitak, budući da se svijet
stalno pokreće, drugi ljudi se kreću i vrijeme se mijenja. Ne prolaze bolje ni
naivni optimisti, koji slijepo vjeruju u tuđu dobrotu i dobar ishod unatoč svim
činjenicama i okruženjem, koji dokazuju suprotno. Naivčine jednostavno budu
pokošene ili od strane nemilosrdnog svijeta, prirode, okoliša, sredine, kako
god nazvali to postojanje, ili od nemilosrdnih ljudi, koji uživaju u tuđoj
patnji i propasti.
Pojedinac je sam sposoban
usmjeriti svoj život prema nekamo. Stvorenja smo kojima je potreban cilj u
životu. Na nama je koliko će taj cilj biti visoko i koliko ćemo uložiti truda
radi njegovog ostvarenja. Zaboravimo onu: „Tko visoko leti nisko pada!“. Onaj
tko se usudi visoko podignuti svoje oči, tko se usudi boriti s bogom, tko sve
svoje mogućnosti i sposobnosti ulaže za najviši mogući cilj, taj će jednog dana
možda uspjeti i ostvariti isti, ako ne onda će bar ostvariti nekakav približan
uspjeh koji će i dalje biti veći, viši i plemenitiji, od onih uspjeha koji su
postavili ljudi, koji se nisu usudili visoko gađati.
Čovjek ne treba težiti za
srećom, bogatstvom ili bilo čim drugim što je direktno očito, treba tražiti i
težiti smislu života. Nekome će smisao života biti kupovina vile na privatnom
otoku pa će on pokušati sve ostvariti kako bi nekada posjedovao vlastitu vilu
na vlastitom otoku. Drugima će pak smisao života biti predanje života drugima.
Različita zanimanja i pozivi su predani pomaganju drugima pa će netko cijeli
život provesti u kontaktu s ljudima, kojima je potrebna pomoć i tako će ispuniti
svoj život. Sreća, ljubav, bogatstvo, pomaganje, vjera, Bog, sve su to smisli
života, na takvo pitanje ne postoji netočan odgovor, ali, kao i u svemu,
postoji ljestvica moralnosti, prihvatljivosti i realnosti smisla života.
Filozofi na sve to
odgovaraju ljudskim mentalnim sposobnostima i oblikuju smisao nečime što čovjek
može pojmiti, znanstvenici pokušavaju smisao dokazati činjenicama i dokazima
koji će ljudi moći percipirati, a religija sve objašnjava nadnaravnim silama i
bitcima koji su preveliki za nas i koje ne razumijemo, pa često njih same
prihvaćamo kao smisao života.
Kakav god nam bio smisao
života, moramo se ipak osvrtati na najviši mogući cilj, najveću moguću dobrotu,
ljubav, sreću i smisao, koji možemo zamisliti i sve svoje predati, žrtvovati, i
boriti se do kraja života ili svijeta, što god prije dođe, jer čovjek
jednostavno ne zna ništa drugo raditi. Možda je ipak smisao života sama
činjenica da je čovjek prinuđen i poslan na svijet loviti i otkriti smisao.
