OSVRT NA 14. NEDJELJU

LJUBOMORA I ZAVIST SU RAZORNE

 

Isus nastupa u mnogim krajevima. Od nekih ljudi je prihvaćen, dok je od drugih odbijen. Njegovo bolno iskustvo s nerazumijevanjem, ljubomorom i zavišću nije nešto posebno. To je fenomen koji je star koliko i ljudski rod. Zato i ne reagira oštro. Samo pojašnjava kako je teško biti prorok u svom kraju, među svojima. Otkuda tolika ljubomora i zavist baš u njegovom rodnom kraju? Odgovor leži vjerojatno u ne prihvaćanju ljudi da netko drugi iz njihove sredine može biti bolji, pametniji i uspješniji od njih. Što čini Isus? Odlazi, uvjeren da bi bacanje pšeničnoga zrna na kamenito tlo bilo uzaludno, bez ikakvoga ploda. Taj odlazak se može shvatiti kao napuštanje rodnoga kraja, kako opisuje Evanđelje, ali i kao distanciranje od onih koje su ljubomora i zavist obuzeli do te mjere da više nisu sposobni prosuđivati istinski.

Odakle dolaze ljubomora i zavist? Neki od evolucijskih biologa misle da uzroke treba potražiti u evoluciji, čovjekovoj konkurentnoj borbi za preživljavanjem i dokazivanjem još u samim počecima ljudskoga roda. Psiholozi misle da uzroci leže često u kompleksu manje vrijednosti, osjećaju ugroženosti zbog superiornosti drugoga..

Do određene granice su ljubomora i zavist nešto "normalno" čemu je podložan gotovo svaki čovjek. Ali kad ljubomora i zavist obuzmu osobu do te mjere da niječe drugome ono što može golim okom vidjeti i normalnim razumom spoznati, tada postaju opasna bolest koja šteti najviše njoj samoj. Takva ovisnost o ljubomori i zavisti govori redovito o tome da čovjeku nedostaje nešto iznutra ili da se nije ostvario do one mjere do koje bi želio, a možda i mogao.

Ljubomora i zavist nalaze posvuda plodno tlo: u braku, u obitelji, u zajednici, u društvu, pa i u Crkvi. Od toga ne treba praviti dramu, osim kad postanu patološkom crtom pojedinca. U takvim slučajevima potrebno je liječenje, ukoliko se želi očuvati brak, obitelj, zajednica ili dobri odnosi u društvu i Crkvi.

Zanimljiva je činjenica da se Isus ne okreće čak niti od grešnika, uvjeren da je njihovo obraćenje moguće. Oko bolesno zavidnih i ljubomornih ne trudi se puno. Očito je uvjeren da tu ne pomaže ni praštanje, kao ni lijepa riječ, nego samo liječenje.

 

dr. fra Luka Marković 

KOLUMNA dr. fra Luka Marković

 

JE LI NA POMOLU POTPUNO URUŠAVANJE ZAPADNE CIVILIZACIJE

 

Kao razumsko stvorenje, svjesno samoga sebe, čovjek je sposoban djelovanjem i ponašanjem utjecati na svoj način života. U centru ljudskih želja od njegova početaka pa do danas stoji na prvom mjestu postizanje sretnoga i ispunjenoga života. Pa ipak događalo se često da pojedinac i društvo poistovjete vanjsko zadovoljstvo s nutarnjim, te podlegnu hedonističkim željama koje ih čine više nesretnim nego sretnim. Upravo se to događa kontinuirano s čovjekom postmoderne koji pod utjecajem profitabilne i ideološki motivirane politike prihvaća one stvari koje su samo prividno relevantne za sretan i uspješan život.

Filozof Schopenhauer je svojevremeno u duhu budizma i stoicizma upozorio kako su prekomjerne želje najveći neprijatelj čovjeka jer ih nikada ne može ispuniti sve. Upravo su te hedonističke želje jedan od najvećih problema modernoga čovjeka, jer ga upravo one razaraju iznutra, oduzimaju mu dragocjeno vrijeme za promišljanje o onome što ga istinski ispunja iznutra. Tomu doprinosi u sustavno potiskivanje onih bitnih univerzalnih vrednota kao što su poštenje, čestitost, iskrena ljubav, vjernost, brižnost, obiteljska privrženost i socijalna osjetljivost. Nažalost, vladajuće elite protežiraju neke nove vrijednosti. Danas je prihvaćanje rodne ideologije, potrošačkoga mentaliteta i često destruktivnoga liberalizma, koji sugerira da je sve moguće i istovremeno dopušteno, važnije od spomenutih univerzalnih vrednota. Da sve nije moguće, postaje pojedincu jasno tek tada kad padne na životnom putu pod teretom želja. Da ne postoji apsolutna sloboda bez odgovornosti, počinje čovjek shvaćati kad pod pritiskom hedonističkoga egoizma izgubi socijalni kontakt. U tom trenutku počinje otuđeni i osamljeni pojedinac shvaćati da uspješan i sretan život nije moguć bez drugoga. U današnjem hedonističkom svijetu potisnuta je ona evanđeoska misao da nema slobode i sreće bez odgovornosti za sebe i druge. Naime, čovjek nije potpuno individualno stvorenje koje može biti sretno samo za sebe, nego socijalno koje svoje životno ispunjenje postiže u susretu s drugim ljudima. Nažalost, čovjek postmoderne obuzet profitom i hedonizmom potiskuje često tradicionalno životno iskustvo , te se na taj način otuđuje od samoga sebe, a time i od onoga što bi trebao biti. Poseban problem modernoga čovjeka predstavljaju lažni humanizam i liberalizam koji sustavno potiskuju i razaraju tradiciju. Zaboravlja se da je tradicija vrlo važan segment kulture i društva u cjelini. Brojni ratovi izazvani interesima profiterskoga mentaliteta potvrđuju suprotno usmjerenje društva od onoga deklarativnoga zauzimanja za mir i pravednosti.

Masovna prodaja oružja siromašnim i zavađenim narodima govori o vrlo niskoj ukorijenjenosti osjećaja za pravednost i mir u modernom svijetu. Nažalost, profit i hedonistički stil života određuju danas jače nego ikada u povijesti usmjerenje društva. Takvim odnosom prema životu pogođeni su ne samo oni u siromašnim zemljama nego i sam otuđeni zapadni hedonistički građanin, ovisan o prekomjernim željama. Mnogi od svjetskih moćnika ne shvaćaju da budućnost čitavoga svijeta ne ovisi samo o velikom profitu i nametnutom, često upitnom liberalizmu, nego prije svega o tome kako se svaki pojedinac postavlja prema ugroženosti i povrijeđenosti drugoga.

Globalni svijet je danas toliko umrežen da se s pravom može reći kako budućnost jednih uvijek ovisi o stanju drugih. Kriza koju je izazvala pandemija korone govori o tome kako budućnost onih na jednom kraju naše planete ovisi o stanju onih na drugom. Prostorna i vremenska udaljenost nema više ono značenje koje je imala u prošlim vremenima. Svijet je zahvaljujući tehnologiji i komunikacijskim mogućnostima toliko usko povezan i interesno umrežen da lokalni problemi jednih vrlo brzo pogađaju i one na drugom kraju svijeta. Korona je upravo potvrdila tu globalnu umreženost i opasnost koja proizlazi iz nje, ali isto tako i na ono pozitivno. Ono što je pogodilo svijetu u dalekoj Kini, postalo je šireći se gotovo svjetlosnom brzinom i problemom svih ljudi na svijetu. Ali isto tako se može reći da su stvoreni preduvjeti za pobjedu nad pandemijom u jednom dijelu svijeta, otvorili mogućnosti trijumfa nad njom i za one na drugom. Tehnologija nije problem, nego ljudski odnos prema njoj. Ona može biti u službi čovjeka, ali i pokretač njegovoga kraja. Slična paralela se može povući i u odnosu na migrantska kretanja. Ukoliko se u bogatijim zapadnim zemljama stvori humano raspoloženje za pravednu preraspodjelu dobara na globalnoj razini, prestat će i masovne migracije. A masovne migracije i odnos zapadne politike prema njima je isto toliko opasan po mir u svijetu kao i pandemije. Naime kod migracija se ne radi samo o radnoj snazi ili ljudima koji kreću, često, na neizvjestan i opasan put za boljim životom, nego i o susretu civilizacija koje su, nažalost, često u svojim pogledima na život udaljene miljama jedna od druge. S migrantima iz azijskoga i afričkoga svijeta islama ne dolaze samo radnici za kojima čezne zapadno društvo koje je zahvaćeno opasnim urušavanjem ravnoteže između nataliteta i mortaliteta, nego i ljudi s tradicijom i vlastitim pogledima na život, i to onim koji je nemoguće u kratkom vremenu integrirati u moderno liberalno, sekularno i od vlastite tradicije otuđeno društvo. Na to upućuju sve češća sukobljavanja između muslimanskih pridošlica i europskih rigidnih desničara.

Susret civilizacija može biti veliki blagoslov za stvaranje globalnoga svjetskoga poretka mira i blagostanja za sve, ali isto tako može biti i tempirana bomba ukoliko ne budu postavljen na zdrave temelje tolerancije, prihvaćanja drugoga i drugačijega - ukoliko umjesto putem mira i sporazumijevanja krene putom isključivosti i konflikta. Nažalost, upravo se to da naslutiti iz onoga što se događa zadnjih godina na tlu Europe. Kao što bez uvažavanja nije moguć uspješan dijalog između naroda s potpuno oprečnim pogledima na povijest i život, tako nije moguće u kratkom vremenu stvoriti od azijskih i afričkih emigranata europskoga građanina s prosvjetiteljskim pogledom na život. Problem u tim odnosima pojačava i sve veće udaljavanje europskoga hedonističkoga građanina od vlastite tradicije. Ne samo da je izgubljen osjećaj za tradicionalne vrijednosti, nego je iz sjećanje iščezlo i ono povijesno što pojedinca i društvo čini ponosnim. Istina, svaka tradicija treba biti izložena procesu pročišćavanja, ali ne i potpunoga uništenja i brisanja iz sjećanja. Naime njezino potpuno uništenje izbija zapadnom čovjeku tlo ispod nogu. Postaje sve sličniji životinji koja živi od trenutnoga užitka. A to nosi u sebi veliku opasnost u susretu s ljudima drugih civilizacija koji su i previše uronjeni u vlastitu tradiciju, pa i onu koja zahtjeva prosvjetiteljsko pročišćavanje.

Konzervativni i tradicionalni azijski i afrički muslimani poštuju samo one koji drže do svojih tradicijskih i religijskih vrijednosti. Upravo bi ta spoznaja trebala biti poticaj zapadnom čovjeku u ovim vremenima globalizacije i susreta različitih kultura da se okrene više univerzalnim vrednotama koje proizlaze iz grčke filozofije i kršćanske tradicije, koje govore i o tome da je u životu pojedinca i društva vrlo važna odgovornost za sebe i drugoga. A upravo ta odgovornost uključuje sposobnost promišljanja o vlastitim propustima i pogreškama. Bez toga shvaćanja uzaludna je svaka deklarativna priča o humanizmu, toleranciji, slobodi, ravnopravnosti i miru u svijetu. Utoliko bi se moglo reći da je zapadnom svijetu potrebna civilizacijska svijet o nužnosti kajanja zbog počinjenih nedjela kroz povijest, ali ne i potpuno uništenje povijesnoga sjećanja. Nažalost takva mogućnost nije na vidiku. Politički i ekonomski mainstream se odnosi vrlo neprijateljski prema onima koji drugačije razmišljaju i upozoravaju na urušavanje društva. Upravo to dovodi do sve većeg broja građana koji se, pa i onih koji imaju što reći o kulturi života, boje javno izreći svoje mišljenje da potpuni prekid a tradicijom i njezinim vrijednostima vodi rasulu zapadne civilizacije. Upravo bi ta tiha većina s obzirom na propast vlastite civilizacije morala znati - da se poslužim evanđeoskom poimanjem grijeha – kako odgovorni pred Bogom i društvom nisu samo oni koji čine zlo, nego i oni koji ga svojom šutnjom omogućuju.

 

Zadnja kolumna iz broja Katoličkoga tjednika.

 

dr. fra Luka Marković

VRAĆA LI SE KULTURA U MATIĆE ?

Monografija "Selo Matići u Domovinskom ratu" i zbirka pjesama "Bio jednom jedan rat"

 

  

Scena iz predstave "Ambrina gostiona"

 

 

dr. fra Luka Marković

Pab Kviz

 

Čuvar kulturnog pečata Matića svakako je blog i fb stranica Selo Matići. U trenutku kad je prestao svaki vid kulturnih događanja u selu, a koji se ogledao u radu KUU "dr. Krunoslav Draganović" sve do 2013. godine i ponekog nastupa "Jastreb banda" i "Matići banda", pojavila se na društvenim mrežama ova stranica i iz ničega počela stvarati nešto. Nešto što će godinama rasti i pretvoriti se u kulturni bastion sela. Bastion koji se usprotivio pokušaju da se nemarom zatre sve dobro što kultura donosi sa sobom i što znači čovjeku u njegovu razvitku i općem napretku. Krenimo redom.
Početkom 2018. godine jedan je entuzijast pokrenuo blog stranicu Selo Matići čija je prva značajnija objava bila izvješće s tribine povodom 115. obljetnice rođenja dr. Krunoslava Draganovića, održane 30. lipnja 2018. godine u matićkom Domu mladeži. Ovaj kulturni događaj bio je okidač za pokušaj spajanja seoskih kulturnih krhotina nastalih nakon odbijanja pojedinih struktura sela da se održi predstava koju su trebali izvesti u ljeto 2017. godine glumci HNK iz Mostara.
Entuzijastu koji je pokrenuo stranicu priključio se drugi, sličan njemu, u želji da se istrgne selo iz kandži izolacije u koju je snažno uplovljavalo. I tako je krenulo. Otvarane su razne teme i obrađivane onoliko koliko su to dozvoljavale mogućnosti i škrte spoznaje. Na stranici su objavljivane pjesme raznih autora, a ponajviše Peje Pejića Lela, koji je i sam bio suradnik stranice pišući o KUD -u "Ivan Goran Kovačić" i KUU "dr. Krunoslav Draganović". Vjerojatno je stranica imala barem nekakav utjecaj na njega i u odluci da objavi svoju zbirku pjesama s ratnom tematikom "Bio jednom jedan rat". Krajem 2019. godine stranica je organizirala izbor za osobu godine. Izabran je mladi Ivan Dabić što se pokazalo kao pravi izbor, jer je Ivanu bio to dodatni poticaj za aktivnosti kojima se u međuvremenu bavio, a jedna od njih je skoro godinu i pol pisanje kolumne "Nedjeljni kutak za mlade". Početkom 2020. godine osnivač stranice došao je na ideju da se napravi Knjižnica na blogu i tako sačuvaju djela nastala iz olovki naših sumještana kojima je prijetio zub vremena, a također i neka koja su bila tek nastala. Za usuditi je se i reći da je ovo možda i najveći doprinos stranice očuvanju kulturne baštine sela. U relizaciji projekta pomagali su Marko Matolić i Pero Matkić iz arhiva franjevačkog samostana u Tolisi. U ito vrijeme, tadašnji urednik stranice pokrenuo je inicijativu za prikupljanje fotografija nastalih tijekom Domovinskog rata, s ciljem stvaranja baze za izradu ratne slikovnice. Inicijativa je rasla i razvijala se do te mjere da je prerasla u ratnu monografiju "Selo Matići u Domovinskom ratu".
Stranica će i nadalje biti stožer za obranu kulture, sporta i svega drugog što se odnosi na matićki način života. Ojačana sa dva mlada lava, koja će je svojim radom unaprijediti i osigurati joj budućnost, zadržat će pozornost svojih mještana i ostalih, koju svakako zaslužuje.
Jedna jaka, po mnogim i najjača karika u pokušaju vračanja kulture, svakako je spisateljski rad dr. fra Luke Markovića. Taj rad posebno je intenziviran u posljednje tri - četiri godine, nakon njegovog povratka iz Njemačke. U vremenu od 2017. godine pa do danas napisao je povijesni roman "Od Vukovara do Orašja" (2017.), "Nije dobro, ali ima nade - Europa i njezine dileme" (2018.), roman "Put post trnjem" (2019.), "Istinom protiv politički nametnutog mišljenja" (2019.) i futuristički roman "Vremena tame" (2020.) čija je promocija bila 26. lipnja tekuće godine u toliškom Dvoru u organizaciji oraškog ogranka Matice hrvatske.
Značajna doprinos kulturnom životu sela dao je i Zvonimir Pejić Zvone, koji je 22. prosinca 2019. godine pokrenuo PUB kviz u Matićima. Unatoč problemima izazvanim korona virusom Zvone je uspio privesti kraju i drugu sezonu. Kviz je izazvao veliko zanimanje mještana, ali i ljudi u nama bližoj okolini. Svoje znanje tamo je provjeravalo najmanje 16 ekipa sa preko pedesetak natjecatelja.
Svojevremeno, bila je u selu jaka dramska sekcija KUD-a, pogotovo se to odnosilo na vrijeme dok je KUD vodio Pejo MIkić Mrkin, koji je pisao tekstove i igrao glavne uloge. Ovakav način kulturne zabave za mještane seže u početke šezdesetih godina proteklog stoljeća kada su pisani i postavljani prvi igrani komadi uglavnom humoristično- satiričnog sadržaja. Prvi pisac skečeva bio je Ivo Dabić - Iljed Marijančevića, djed od Ivana Dabića. Da jabuka ne pada daleko od stabla pokazao je Ivan, koji je trenutno angažiran u predstavi "Ambrina gostiona" u produkciji Centra za kulturu Orašje. "Ambrina gostiona" nastavak je priče "Il' Mata Il' štranjga u kojoj je nastupala mlada Ljubica Marković. Uz Ivana jednu od uloga igra i naš već afirmirani glumac Ilija Marković. Svoj slijedeći nastup imaju 3. srpnja u Ljubuškom, a za nadati se da bi ih mogli vidjeti ovog ljeta ili na jesen u našoj dvorani Doma mladeži.
Naredno kulturno događanje trebali bi biti sredinom kolovoza kada se očekuje promocija knjige "Selo Matići u Domovinskom ratu". Znači li sve ovo da se, iako zaobilaznim putem, kultura vraća u Matiće, ostaje da se vidi?

 

Joso Orkić

U SUSRET PETROVU 2021.

 OBAVIJEST O

TRADICIONALNOM OBILJEŽAVANJU NAPRETKOVOG DANA

Slika sa Petrova 2011. 

Sutra 29. lipnja, je Sv. Petar i Pavao ili kako se kod nas kaže Petrovo.

Svetkovina koja je uzeta kao dan obilježavanja i sjećanja na sve napretkove nogometaše, a posebno veterana.

Na Petrovo se tradicionalno okupljaju nogometaši Napretka, radi polaganja vijenaca poginulim igračima tijekom obrambenog Domovinskog rata.  Odigravanja revijalne nogometne utakmice, druženja, a sve u cilju održavanje tradicije i podsjećanja na povijest, kako Napretka tako i svih njegovih igrača od ranih 50 tih do današnjeg dana.

Uz slike sa obilježavanja Petrova 2011. godine, a u ime SD „Napredak“ Matići, i jednog od glavnih organizatora ovog događaja, Ante Mikić.

Pozivamo sve nogometaša koji su nastupali za Napredak da se sutra odazovu i uveličaju ovaj lijepi sportski i tradicionalni "event" SD „Napredak“ Matići, čija tradicija seže još od ranih 70 - tih godina.

Slike sa Petrova 2011. 

   

SUTRAŠNJI PROTOKOL

- 17.30 sati "Polaganje vijenaca". Spomenik žrtava Drugog  

  svjetskog i obrambenog Domovinskog rata,

- 18.30 sati, "Nogometna utakmica". Stadion „Crna Mlaka“   

  Matići,

- 21.00 sati, "Druženje". Dom mladeži, Matići.

 

DOBRO DUŠLI NA NAPRETKOV DAN, 29. LIPNJ 2021. - "PETROVO"!

LUKA MARKOVIĆ

Osvrt na 13. nedjelju

BOG NE ŽELI SMRT

Prvo čitanje iz Knjige Mudrosti govori da uzrok smrti ne treba tražiti u Bogu nego u sotoni. Pod pojmom sotone možemo shvatiti ljudsku sklonost grijehu. Biblija već na početku svraća pozornost na to poučnom pričom o grijehu prvih ljudi. Knjiga Mudrosti, kao ni priča o Adamu i Evi ne misle na smrt koja je genetski predodređena svakom čovjeku, nego na onu koja je plod ljudskoga grešnoga ponašanja. Danas u svijetu umiru deseci milijuna ljudi zbog neljudske politike. Sotona iz Knjige Mudrosti nije neko metafizičko stvorenje, nego su to politički i ekonomski profiteri koji uništavaju živote ljudi prodajući oružje siromašnima i zavađenim narodima. To su oni koji oduzimaju ljudima pravo da prožive do kraja od Boga darovani život.
Postoje veliki igrači smrti na globalnoj razini, ali i oni mali, sićušni na lokalnoj. Čovjek ne mora imati veliku vlast da bi širio oko sebe zadah mržnje, nesreće i smrti. Svaki onaj koji zbog vlastite pohlepe oduzima drugome mogućnost za normalan život, može biti u službi smrti. Čovjek nije mrtav samo tada kad prestane disati, nego i kad mu se oduzme pravo da diše punim plućima, da se raduje životu kao lijepom Božjem daru.
U Sikstinskoj kapeli u Vatikanu nalazi se Michelangelova slika na kojoj Bog stvara čovjeka. Drugačija je od one biblijske. Na njoj se prikazuje Bog koji svojim prstom dodiruje ljudski, te mu na taj način daruje dah života. Nažalost, mnogi kršćani se hvale kako su jako religiozni, iako si nikada ne postave pitanje da li ih je Bog dodirnuo svojim prstom te im na taj način udahnuo osjećaj za istinsku duhovnost. Istinska duhovnost se ne pokazuje pričom o vjernosti Bogu, nego djelima koja su u skladu s Božjim naumom o dobrom čovjeku, Božjem čovjeku. Onaj kojega je Bog istinski dodirnuo svojim prstom, na to upozorava i Isus, širi oko sebe dah život, mira i ljubavi, a ne zadah zavisti, ljubomore, mržnje i smrti. Vjernik, pa i crkveni čovjek, mora uvijek imati na umu i to da religioznost može postojati i bez istinske duhovnosti koja približava Bogu.

NEDJELJNI KUTAK ZA MLADE

 

EKIPA ZA PRIČANJE PRIČA

 

Čovjek živi od teških i kompliciranih stvari. Nikada nećemo moćo poreći da smo nevjerojatno složeni i da je tako sve oko nas. Čak ni onda, ako nekada budemo shvatili smisao svega i cijelu složenost, morat ćemo priznati da je sve to ostala tajna godinama i stoljećima. Morali smo, a i danas moramo, prenositi važne i teške stvari jedni drugima, naročito novijim generacijama, koje su sve sposobnije i sve inteligentnije od prethodnih, posljedica razvoja. Kako prenijeti nešto, što čak ni sami ponekad ne razumijemo?

U školama učimo puno važnih i teških stvari, zato škole i postoje. Lakše se prenosi znanje na šire populacije i jednim mahom se bije puno muha. Ljudi, koji poučavaju druge, su svoj život predali tuđem napretku. Cilj svakog nastavnika, profesora ili učitelja bi trebao biti taj, da učenik postane bolji od učitelja. Besmisleno je da bude obratno, a nedovoljno je da ostanu na istomu.

Od početaka čovjek je pokušavao naći lakše načine kako prenijeti znanje, mudrost ili nešto treće na nove naraštaje. Počeo je crtati raznim biljkama i smjesama po stjenkama pećina, stvarao je prve začetke glazbe i pjesama, smišljao priče i pripovjedao ih u nadi da će drugi na lakši način shvatiti poruku, koju on želi poručiti. Danas bi takve ljude nazvali umjetnicima. Tko su oni, čija je njihova zadaća i čime se oni bave, znaju samo oni sami. Mi možemo reći da je njihov cilj upravo prenijeti neki važnu stvar, spoznaju, znanje ili istaknuti detalj, za koji oni smatraju da je jako važan i da će biti potreban u budućnosti novim generacijama. Na kraju krajeva, sve više ljudi posjećuje muzeje, izložbe, kazališta, kina, koncerte i razna druga događanja. Svi idemo tamo s nekim određenim ciljem. Idemo tamo poslušati kakvu nam poruku želi poručiti pojedinac, umjetnik, na način na koji mi nikada ne bi razmišljalio toj tematici ili sagledali sitnicu s druge strane.

Pričamo jedni drugima priče već predugo vremena. One su postale dio naše podsvijesti, nečega što već dijelom poznajemo, ali trebamo ponovno otkriti. Stalno ih tražimo, volimo ih slušati u bilo kakvom obliku. Dobro izvedene i prenesene imaju moć kakvu ne mogu zamisliti niti jedan od velikih osvajača povijesti. Danas nam teško bude slušati, takoreći propovijedi, odnosno grubo prenošenje važnih stvari, očitovanje lekcije, neki bi to nazvali. Više se okrećemo alternativnim i pristupačnim oblicima poput priča, pjesama, predstava, glazbe, slikarstva, plesa... Pokušavamo pomoću umjetnosti razumjeti i pronaći izgubljeni smisao u podsvijesti, tražimo nov način življenja, nove bitke za nove pobjede.

Takvu jednu priču pokušavaju ispričati ljudi širom svijeta, svakoga dana, svuda po svijetu, uvijek jesu i uvijek će pričati priče, od onih najmanjih do onih najveličanstvenijih. I mala grupica ljudi, sastavljena od dobre volje, veselog duha, željna iskustva, dobre zabave s ciljem pomaganja zajednici, pričanja priče i prenošenja vežnih poruka u društvo, pokušava ispuniti svoj cilj trudeći se na dobar način, koliko god je u njihovoj moći, ispričati već drugu priču u nizu o maloj gostioni i društvenim problemima, prožetom ljubavlju, važnim životnim dilemama i iskrenošću. Nije potrebno imenovati koga ili skromne radnike koji pokušavaju oživjeti crna slova s bijelog papira. Oni koji slušaju oni će i čuti, a oni koji čuju neće nikada zažaliti. Priče se pričaju stalno i svugdje, na nama je odgovornost izabrati koju ćemo priču poslušati, a također i pružiti zahvalu i podršku onima koji je pričaju.

Mala grupica od različitih ljudi, različitih profesija, zanimanja i osobnosti, zajedno s jednim ciljem pričanja priče želi okupiti što više ljudi, da ih što više čuje, ne zbog slave, ne zbog novca, ne zbog sutrašnjeg dobra, nego iz čiste volje i dobrote te ljubavi jednih prema drugima. Spominju se tu razni iz različitih krajeva, ima neki Ambro i njegova žena Ljuba, kum mu je Roka, a i on ima ženu Ružu, zajedniči im prijatelj Ićo i njegova žena Jela, ima Ambro i djece, Andriju najstarijeg oženjenog za Miru, Antu koji je zaručio pjevačicu Ceciliju, Anđu, najmlađu koja je stvorila nevinu ljubav s Ivšom, a koju želi prekinuti gazda Mile, koji se ipak skrasi, a sve to prate tamburaši uz budno oko vođe operacije i pomoćnih timova.

Naćulite dobro uši, poslušajte što vam imaju za reći ovi likovi, čut čete nešto korisno na zanimljiv način, netko će se pronaću u priči, ali to jest bit priče. Doći će oni svima, a ako ne potrežite ih.

 

Ivan Dabić