Ljudi i sudbine: Mata Nikin
Janja r. Knežević i Mato Matkić (Mata Nikin)
Poleđina fotografije
Čudni li su putovi Gospodnji. Život u selu Matićima nije bio bajan pred početak Drugog svjetskog rata za većinu mještana, a pogotovo za pojedine obitelji lošijeg imovinskog stanja. U jednoj od takvih je rođen 1926. godine Mato Nike Matkić. Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske, budući da je bio maloljetan, Mata se kao dragovoljac prijavio u vojsku. Primljen je 1942., sa 16 godina u legionare. Njemu je bilo svejedno samo da ima dovoljno hrane i odjeće. Nije bio jedini koji je maloljetan otišao iz Matića u redove vojnih postrojbi NDH iz razloga neimaštine, želje za osamostaljenjem i nekim boljim životom. Ratne sreća ga je pratila sve do kraja 1944. godine. Na dočeku Nove 1945. godine jedan njegov prijatelj je bacio bombu da zvučno proslavi dolazak Nove. No, bomba nije eksplodirala i Mata se ustao da otkloni bombu i neposrednu opasnost po ostale. Nakon što ju je podigao ista je eksplodirala i raznijela mu desnu i oštetila lijevu ruku, a stradalo mu je i lijevo oko. Jedva je preživio. Liječen je u Zagrebu. Oporavak je bio težak i dug tako da je posljednje dane NDH dočekao u Zagrebu, kada se s kolonama vojnika i civila uputio prema Sloveniji i Austriji. Nakon predaje partizanima odveden je u logor u Mariboru. Tu je čuo razgovor stražara koji je rekao da će sutra podijeliti zarobljenike na ustaše i domobrane. Znalo se što čeka ustaše pa je bacio kapu i sutradan se uključio u dio za domobrane. Nakon razdvajanja krenuli su u četveroredu prema Hrvatskoj. Glad i žeđ su bili veći problem od slovenskih seljaka koji su ih, uz put, dočekivali batinama i njihovih stražara koji su ubijali za svaki izlazak iz kolone ili zaostajanje uzrokovano potpunom iscrpljenošću. Sve je to Mata izdržao i jedne noći pobjegao iz vlaka kojim je bio transportiran kao invalid. Putovao je kući deset dana i po dolasku se prijavio Ivi Matkiću (Nikoliću), koji je posredovao kod sreskih vlasti da ga se ne progoni.
Njegov brat Marijan se nije vratio s križnog puta. Ranjen je u Sloveniji 15. 5. 1945. godine i tu su ga partizani isti dan strijeljali. Marijan je bio izučeni korpar/košaraš koji je zanat učio 1940. godine u Vinkovcima. Svoju vještinu je prenio na oca Niku koji je izrađivao košare, a Mata ih je nosio i prodavao po tržnicama u Vinkovcima, Orašju i Bosanskom Šamcu. Tako je i tog 15. studenog 1950. godine krenuo rano ujutro na skelu u Orašje odakle bi vlakom krenuo ka Vinkovcima. To jutro skupilo se oko stotinjak potrebitih da prijeđu na slavonsku stranu. Vjetar je bio u pojačanju pa je skelar odbio da skelu nakrcanu putnicima i konjskim zapregama preveze na drugu obalu. Putnici su samoinicijativno preuzeli skelu i krenuli u susret sudbini. Odmah po polasku vjetar je naglo pojačao i valovi su udarali u skelu kada se polomio stup na županjskoj strani i skela je krenula nošena strujom prema Brčkom. Ubrzo se potopila i nastala je tragedija kakva se ne pamti u ovim krajevima. Od 96 nesretnika samo je 10 preživjelo. Među njima bio je i Mato Matkić, invalid s jednom rukom koji se uspio spasiti pomoću noža kog je zabijao u obalu i tako se održavao na životu, dok ga nisu pronašli spasitelji i izvukli iz ledene vode. Selo Matići je u ovoj nezapamćenoj tragediji izgubilo 19 svojih mještana. Bio je to najveći broj stradalih iz jednog mjesta. Mata je preživio i ledene valove Save i promrzline koje je mjesecima liječio. Svoju priču je ispričao fra Kruni Pejičiću koju je prenio Nedjeljko Nedić u svojoj knjizi „Savo vodo, velika nezgodo…“. Mnogi su Matu ispitivali u ovoj tragediji, a jedan od njih bio je i Jakov Babić, koji se amaterski bavio arheologijom i otkrio niz arheoloških lokaliteta diljem Posavine, preveo matične knjige župe Bijela i dostavio ih novonastalim župama, skupljao je priče iz života ljudi i bavio se mnogim drugim društveno korisnim aktivnostima.
Istražujući događaj od 15. studenog 1950. godine Jakov Babić se našao 18. listopada 1988. godine u Matićima, gdje i kada je nastala ova fotografija. Fotografiju i priču dali i ispričali su nam supružnici Ivo Mišković i Katica r. Matkić, kćer Mate Matkića. Mata Nikin je umro 1993. godine.
Ambrozije M.
