MISA NA MATIĆKOM GROBLJU

 

Misa na Dušni dan, na matićkom groblju, svojevrsni je događaj na kojemu su skupi mnoštvo Matićana, ali i onih koji su već davno otišli i svoj kruh tražili na drugoj strani. To matićko bogatsvo u  različitosti, vidljivo je samo na ovaj dan. Misno slavlje pred oko tisuću nazočnih, predvodio je naše gore list, fra Marko Neretljak. Uvijek razborit i slikovito rječit i ovaj put je poslao poruku koju su svi mogli shvatiti. 

"Svaki čovjek zna da su njegovi dani izbrojani te da je svakome stavljena granica preko koje ne može. U duši svakoga čovjeka tiho šumi melodija o prolaznosti života, ali mnogi ostaju gluhi na tu melodiju. Umjesto toga mnogi ljudi se tješe da su još uvijek dobroga zdravlja i da im ne prijeti nikakva bliža opasnost. No Isus je po tom pitanju realan, on ne podliježe napasti lažne sigurnosti nego on zna i svjedoči da svaki zivot ima početak i kraj. I zato je po Isusu važno biti oslonjen na Boga i računati cijeli život s njim. Zapravo Isus na poziva da kroz vjeru odgovorimo i prihvatimo Božji poziv te da kroz zivotnu oslonjenost na Boga čekamo početak gozbe u kraljevstvu Božjem. A to je zapravo i uvjet bez kojeg se ne može za Božji stol. Na neki način i Bog je nemoćan da tu učine drugačije. Zato sve završava ovako jasnim i ozbiljnim Isusovim upozorenjem kako treba bdijeti. Dakle, Bog može oprostiti svaki čovjekov grijeh učinjen iz slabosti, ali i on je „nemoćan“ kada čovjek ne računa ozbiljno s njime i kada ga ne čeka.

I stoga ostaje i nama danas pitanje: kako shvatiti Isusov poziv na budnost? Isus ne želi da sa strahom gledamo u budućnost i da od toga straha ne možemo živjeti svoju sadašnjost. Naprotiv, Isus traži da njegovi učenici budu okrenuti sadašnjosti i da u ovome svijetu gleda svoje poslanje, jer kraljevstvo Božje koje je Isus navijestio, započinje već sada i ovdje, a o ponovnom Isusovom dolasku bit će samo dovršeno. I pritom znajmo da Bog nije nikakav sudac, nego Bog samo gleda naše ljudsko srce i naš odaziv prema njegovom pozivu. Dakle, naša konačna sudbina ovisit će o tome jesmo li računali s Bogom te u njegovo ime nastojali činiti dobro ili smo živjeli kao da Boga nema. Zapravo, najčešće su upravo nama ljudima sitnice Bogu jako važne. Jer za Boga budan znači uvijek tragati za kraljevstvom Božjim i to kroz oslonjenost na Boga i brata čovjeka. A da je to uistinu tako i da je takav način života po evandelju moguce živjeti pokazuju nam ovi nad čijim grobovima mi stojima, naši najmilija. Oni se nisu bojali bdijeti nad svojim životom i kroz vjeru su prihvaćati svaku žrtvu znajući da je to put koji čovjeka ispunjava i vodi k Bogu. Pa neka nam oni budu primjer, putokaz ali i zagovornici kod Boga" - današnja je poruka, fra Marka, nama okupljenima oko grobova svojih najmilijih.

NEDLJENI KUTAK ZA MLADE: BUDUĆNOST JE PITANJE, A POVIJEST JE ODGOVOR

 

Budućnost je pitanje, a povijest je odgovor!

U posljednje vrijeme je na nekoliko mjesta objavljeno, ne direktno kao glavna tema, kako su ljudi jako malo zainteresirani u proučavanje povijesti, njeno prisjećanje i istraživanje drugih okolnosti i događaja, koji su pridonijeli stvaranju povjesti onakve kakve je mi dana s poznajemo. Određena skupina ljudi, ali uglavnom mala manjina, se trudi otkriti tajne vremena koje je minulo. Pokušavaju prosvijetliti znanje i ideje, koje su skrivene velom vremenski tajni. Zaljubljenici u prošlost i povijest su izuzetni ljudi jer, unatoč što se budućnost čini tako tajnovita, oni nam dokazuju kako i prošlost može biti još tajnovitija i skrivati razne zanimljivosti koje se mogu, ali ne moraju, ticati nas samih, ali se bar tiču društva ili svijeta u kojem živimo.

Ljudi se plaše prošlosti. Plaše se vlastitih grešaka i propusta koje su počinili oni sami ili njihovi pretci u bliskoj ili daljnoj prošlosti. Čovjeka je strah otkriti novi pogled na povijest, jer bi to značilo da tada ljudi nisu shvaćali događaje i okolnosti onako kako su trebali i kako su nam ih prenijeli. Teško je odreći se vlastita znanja, jer bi to značilo da smo bili u krivu, da smo bili slijepi ili jednostavno glupi. Onda, kada nam netko pokuša pokazati drugačiju sliku o nečemu ili nekomu, tada se zaprepastimo i osjećamo se kao najranjivija bića koja postoje, bez zaštite i mogućnosti obrane. Pokušavamo se oduprijeti znanju, jer se ne možemo odreći vlastitog shvaćanja, ili ideja drugih ljudi, koja smo prihvatili kao dobra i vlastita, jer su postali prihvatljivi i istiniti, a uzimamo ih zdravo za gotovo.

Možete samo zamisliti kako je bilo ljudima, koji su iskusili takve osjećaje, a naročito ako se radilo o nekoj važnoj ili velikoj stvari, koja se ticala velikog dijela društva ili čak cijelog svijeta. Cijeli svijet je još do prije petstotinjak godina bio uvjeren da je čovjek središte svijeta, da je Zemlja bila centar svemira i da je sve skoncentrirano na nju. Zamislite te ljude u trenutku kad im jedan mali čovjek poručuje kako je otkrio, tada još teoriju, a danas činjenicu, da je Zemlja sferno tijelo, okrugla i da se giba oko Sunca. Koliko je bilo potrebno znanja, hrabrosti, razuma i spremnosti, za početak otkriti takvo nešto, zatim povjerovati vlastitom ja, prevagnuti svojstveni razum i prihvatiti novo i istinsko, izaći pred svijet, pred vlast i iskazati svoja saznanja u nadi prosvjetljena svijeta. Možemo se zapitati:“Da li smo sami spremni prihvatiti tako nešto, kada bi se nama u sadašnjosti iskazalo i pružilo“? Odgovori bi bili raznoliki, ali ego nam govori da budemo plemeniti i da prihvatimo tako veliko djelo vjerovanja u novo otkriće i u novo dobro koje će pridonijeti boljitku svijeta. E pa ne bi bilo tako. Kao i u povijesti, i danas se znanstvenici i druge profesije, koje sudjeluju u otkrivanju novih ideja, struktura, načina i istina koje bi unaprijedile svijet, susreću sa beskonačnim redom barijera od kojih su najveća ljudski um i lijenost razuma. Činjenicu da je Zemlja okrugla prihvaćate kao činjenicu, a svakoga koji u to sumnja smatrate glupim, teoretičarom zavjere i maloumnim, čak i ludim, a sami ne želite povjerovat u neke aktualne činjenice koje su važne za sve nas, a koje bi bile od velike koristi. Promotrite samo situaciju u kojoj se trenutno nalazimo, koliki nas broj sumnja u samo postojanje opasnosti, o zaštiti sebe i drugih od iste, mogućnostima prevencije i zaustavljanja grozote koja trenutno obitava između nas. Ali uzročnik svih problema u kojima se mi nalazimo, nije taj ni živi ni mrtvi organizam, kojeg se svi plašimo, nego ljudska glupost i nespremnost na prihvaćanje istine, samo zato jer su uvjereni u nešto drugo, a takvi se često znaju pohvaliti kako toga nije bilo u njihovo vrijeme, kako je prije bilo bolje ili kako njih ne zanima jer ne vjeruju u trenutnu situaciju. Da li to znači da ne vjeruju sami sebi, ili drugim ljudima oko sebe, možda ne vjeruju vlasti, možda ne vjeruju svijetu, ne vjeruju činjenicama ili što već čemu.

Većina problema današnjeg, ali i budućeg, svijeta i vremena moglo bi se riješiti uz pravilno sagledanje prošlosti iz više kutova i proučavanje povijesti kao nezamjenjive znanosti koja pruža uvid u umove milijarda ljudi koje su živjele do sada. Povijest je učiteljica života, što znači da možemo naučiti iz povijesti više nego što sami znamo, a iz prošlosti možemo naučiti i budućnost koja nas čeka. Povijest je i svjedok vremena, promatra nas u našim djelima, napretku koji je omogućila, ali i greške koje iznova i iznova ponavljamo iako je ona pokazala da su jako štetne. Svijetlo je istine, jer otkriva tajne koje su spoznali ljudi davno prije nas, ne bi bilo lijepo da se svaki dan budimo i ponavljajući sve ispočetka ponovno učimo sve od prvog slova, pa nikad se ne bi pomaknuli sa mjesta. Vijesnik je starine, čuva sve tajne koje se čovjek sprema otkriti. Upozorava nas na opasnosti koje nam prijete i pokazuje nam put i odgaja nas kao što djed i baka upućuju svoje unuče na pravi put. Povijest je i život pamćenja, jer krije sva znanja koja čovjek posjeduje. Odgovor leži na stolu prekriven platnom, koje trebamo skloniti, ali, nažalost, to činimo jako sporo jer je malo onih koji se trude otkriti sve što nam povijest pruža.

Trebamo biti okrenuti budućnosti jer to je ono vrijeme koje nas čeka, ali moramo biti oprezni kako prihvaćamo i kako koristimo to vrijeme jer ako ne budemo budni i otvorenih očiju vladali i upravljali budućnošću, ubrzo će prošlost biti jedino što nam preostaje.