SKRIVENE NAMJERE
Ne možemo istrijebiti zlo iz naših života i iz našeg
postojanja. Od početka nam je to usađeno u našu narav, prirodu, um. Isto tako
usađeno nam je da se borimo protiv istog tog zla, gdje god se ono nalazilo.
Podizali smo gradove i zidine, kako bi se sačuvali od neprijatelja naših, od
zla, zmija koje vrebaju svoj plijen. Onda smo shvatili da i u ograđenom,
neprobojnom gradu vrebaju zmije. Hodale su među nama, čekajući priliku za
napad. To su naši poznanici, prijatelji i obitelj. Onda smo shvatili kako i u
sebi posjedujemo beskonačan broj zla i zmija, da smo sami potencijali izov
najgoreg mogućeg zla. Imamo mogućnost stvaranja prevelike ružnoće, osvete, zla
i zavisti, a da se toga čak i ne plašimo. Nitko se ne bi trebao plašiti sebe, ili
bi ipak trebao?
Nije važno koliko nam netko bio blizak, koliko
poznavali nekoga, koliko sami sebe poznavali. U svima nama postoji zrno
prljavštine i okorjelosti. Kao i sa svim drugim, njegovanjem tog zrna i
vježbajući svoje zlo, postajemo najgorim ljudima povijesti. Na svijetu ne
postoji ništa bolje, a ujedno i ništa gore, od čovjeka. Cijeli svijet ovisi o
odabiru jedne osobe. Jedna osoba, ako ne uspije uništiti svijet u svojoj
namjeri, što vjerojatno i ne može, može širiti zlo i poticati druge na iskrivljen
život. Veći broj glasača zla, osigurava postupnu propast svijeta. Ni najmanji
propust, ni najmanji grijeh ne smije se predvidjeti, jer u sebi sadrži prevelik
potencijal kaosa. Zato smo često osjetljivi na stvari poput propusta,
kašnjenja, nemara, ljubomore, uvrede i slično. Sve te stvari koje se nalaze
pred vama i koje možete osjetiti svojim umom i tijelom, nisu male stvari. Sve
što činimo znači, mora imati smisao, razlog i posljedicu. Ne možemo tek tako
zanemarivati vlastita djela, bila ona dobra ili zla. Naročito, ne smijemo
zanemarivati, ili još gore potcjenjivati, bilo kakva tuđa djela.
Pored sposobnosti provođenja zla i mržnje, također smo
sposobni na suprotno, širenje ljubavi i smisla, reda u najboljem smislu. Jedno
bez drugog ne može i ne treba biti. Malo reda malo kaosa, sve u svojoj
ravnoteži, jer previše reda vodi kaosu, a previše kaosa vodi redu. U nekima je
izražen red u drugima kaos. Postoje ljudi, poznanici, prijatelji, kako god ih
nazvali, od kojih ne očekujemo previše, ali su oni zapravo toliko vrijedni
truda i poštovanja zbog svoje brige, ljubavi i zasluga, da je zapravo pravo zlo
zanemariti takve ljude, koji su spremni pomoći, pružiti ruku povjerenja i
predati sav svoj kapacitet ljubavi. Neki ljudi su jednostavno takvi, ali ih
okolina upropasti, jer ih zapostavi. Neki imaju faze hrabrosti, ljubavi i
dobrote i samo ponekad se ponašaju opisano i to najčešće samo prema određenim
ljudima. Biti čovjek, koji je spreman pomoći zasluženo, pružiti ruku kada je
potrebno, izraziti zahvalnost prema nekome na jedinstven način, ljubiti druge
bezuvijetno, znači biti korak bliže nekom savršenstvu kojem težimo. Jako je
teško prepoznati takve znakove ljubavi i zahvalnosti, ali jednom prepoznati,
ostaju urezani sve dok srce radi, a mozak dobro misli.
Zažalimo kome smo sve poklanjali naše vrijeme, oko
koga smo se trudili, kome smo težili, za koga smo žrtvovali sebe i sve naše
dragocijenosti, ali još više žalimo, kada ne poklonimo sve to onima koji su to
zaista zaslužili. Nevjerojatno komplicirana stvar, kao i sve ostalo u svijetu,
i da bilo bi bolje da je jednostavnije, ali više ne bi posjedovalo svoju
čaroliju složenosti, izazova i problema. Ponekad jednostavno treba platiti za
vlastite propuste i grijehe, na način da shvatimo, da smo krivi za vlastitu nesreću
i zlo. Da su zmije prevladale u nama i da nismo dobro razmišljali i odabrali.
Zato su najopasniji protivnici, oni koji vrebaju u blizini čovjeka, a što je
bliže čovjeku nego on sam.
Najjači je onaj tko pobjedi sebe, možda je to i
nemoguće, ali nije nemoguće pokušati i dokazati suprotno. Svi plaćamo za svoje
zmije, prije ili poslije, ali trebamo prepoznati dobra djela, svoja ili tuđa i
iskreno se zahvaliti, jer to je ljubav.
Ivan Dabić
