BUNAR - BURAN

Čitajući po tko zna koji put dragulj- knjigu Petra Draganovića „Život i narodni običaji u Matićima“ (1907. -1912. godine) s početka dvadesetog stoljeća, zapitao sam se što još postoji od toliko navedenih i zorno opisanih objekata u selu. Osim desetak ambara i ponekog bunara, ništa više. O starim ambarima nešto smo pisali ali o bunarima ili buranovima kako Draganović kaže, baš i nismo. Evo njegovog opisa bunara. Draganović je pisao onako kako se govorilo u selu oko 1900. godine.

                                                Buran

Svaka kuća u Posavini ima svoj buran iz koga se vadi voda za piće, gotovljenje jela i pranje. Buran se kopa u avliji blizu kuće. Oko burana je stubanj u četjeri ćoška (ponjekad i okrugo) da se ne upade u buran. Naši buranovi su dubljinom 5 – 10 metera, a šjerinom malo više od metera. Prije su se buranovi ritko zidali, a sad svatko gleda da ima uzidan buran da se ne rine zemlja u njega. Buranovi se zidaju ciglom ili kamenom i to ne samo prid kućom već i u njivi. Mjesto zida sašiju njeki stubanj u četjeri ćoška od debeli rastovi dasaka pa spušćaju u buran ili mjesto toga spuste kačicu brez dna. Oko burana posuto je prudom da ne bude blata.

                    

                                                Bunar - buran

Da se voda uzmogne zgodnije izlačit iz burana, načinita je njekoliko koraka od stubnja gjerma. U zemlju je udarita debelim krajem jaka rastova šašica koja je gor račvasta i sva otesana u četjeri ćoška. Račve su gor na šašici provrtite i umetnit jak gvozdeni klin ili makar od suve drenovine. Na klin je nataknita strilja, a to je dugačko pravno drvo srednje debljine, s jedne strane tanje, a s druge deblje. Tanji kraj strilje okrenit je k buranu, digne se gor u visinu, dočim se deblji kraj spusti dol pošto je i od sebe teži, a još je na njega navješano i panjeva. Za tanji kraj strilje svezan je kratak lanac ili jedek, a drugi njegov kraj svezan je za dugačku pravnu motku. Na motku je pričvrstita dol drvena ili gvozdena kova kojom se voda izlači iz burana.

                                         Gjerma – đeram

Kraj burana stoji jedan ili dva valovca. Iz nji se poje konji, goveda i ovce, a peru se u njima i rubine. Valovci se kopaju od jasjenovine i brestovine. Kraj valovca ge se rubina meće, zove se kanat. Voda koja se ispušta iz valovca odvodi se u kaljugu ge se bravci kaljužaju.

U naši buranova je voda dobra i ladna ko led. Najslabija je voda u Boku i Vidovica.Ka će se vrime prominit onda se i voda privrne, t.j. uzmuti se i dobije njeki miris.

                                                     Valovac

Sve tri fotografije su iz dvorišta Stanka Mikić – Šeca. Bunar je kopan 1945. godine a kopao ga je Ivo Mišković. Valovac je iz 1929. godine.

Na Vepricama i danas ima pokoji stari bunar koji ničemu ne služi. U selu također nema aktivnih bunara ali pojedine obitelji ostavile su ih iz sentimentalnih razloga kao svojevrsne spomenike proteklom vremenu.

Kopanje bunara bio je težak i zahtjevan posao. Nakon Ive Miškovića kopanje bunara nastavio je čuveni Ivo Pejić – Škuljo. Njegov zanat nastavili su njegovi sinovi: Željko, Ilija i Miroslav.

SJEĆANJE NA ZDRAVKA MIKIĆ

Na današnji dan 1992. godine od nekoliko stotina granata koje su zasule selo smrtonosnim plaštom jedna je pala na mjesto u čijoj se neposrednoj blizini nalazio on, Zdravko Mikić – Čanak. Na taj bizaran način ugašen je život jednog oca, sina, muža, brata i prijatelja. Ugašen je život osobe koja je toliko obećavala svojom inteligencijom, poštenjem i razumijevanjem za sve ljude. Izuzetno pozitivna osoba koja je na svaku situaciju gledala s vedrinom i optimizmom i čiji je optimizam bio naprosto zarazan.

 Prvi sam put za njega čuo u svojoj šestoj godini. Netko je pričao, a ja sam slušao: „ Oni dječak Mate Ive Kajića čita, piše i računa a tek će na godinu u školu. Ja ne znam i šta ga šalju kad sve to zna.“

Zadnji put vidio sam ga par dana pred tragičan događaj. Sjedili smo u njegovom dvorištu, pili "fantu" i "laško" i šalili se na račun situacije u kojoj smo se nalazili.

                            U međuvremenu smo bili prijatelji.

                                                                        Joso Orkić – Joza

S Čankom sam počeo drugovati još dok smo kao klinci igrali nogomet na male golove u prašini „ matićke“ ulice u Orašju. Prvo što sam na njemu primijetio bio je osmijeh. Istina, bili smo djeca, bezbrižni i uglavnom stalno nasmijani ali Zdravku osmijeh nije silazio s lica ni kada ga lopta pogodi u glavu, netko ga u žaru borbe obori na zemlju ili ne iskoristi priliku za gol. Isti ali tada već usavršeni pomalo šeretski osmijeh pratio ga je kroz srednju školu u mnogim ozbiljnim i manje ozbiljnim situacijama. Ništa se nije promijenilo ni u vrijeme dok smo zajedno studirali. U dva – tri navrata doduše osmijeh se gubio u trenutku kada bi izvukao pitanje na nekom ispitu. No to je bilo na milisekundu odnosno dok ne shvati da zna odgovor. I osmijeh be se odmah vratio. Nasmiješen je za razliku od mene ušao u prostorije radio Županje gdje smo također zajedno dobili posao. Zadnji puta vidio sam ga početkom srpnja 1992. godine u tom istom radiju. I naravno sa sobom je donio svoj osmijeh, ne bez razloga. Mjesec dana ranije dobio je sina a kao direktor radio Orašja uspio je nabaviti svu opremu potrebnu za njegov početak rada. Nedugo nakon toga moj prijatelj Zdravko Mikić je poginuo. Plakao sam kao malo dijete a kroz suze vidio sam Čankov osmijeh. Od tada taj i takav osmijeh prepoznajem na svim dobrim, dragim i pozitivnim ljudima koje susrećem u životu.

                                                                      Zvonko Živković - Zvonce

Uspomene koje ne umiru!

Lijepo je, ali koji put i tužno vraćati se u prošlost dragih nam osoba i prijatelja koji su nas zbog  smrti napustili. S njima bismo se radije  družili i razgovarali, nego o njima pisali. Ipak, i pisanje o njima je zapravo jedna vrst razgovora, jer tako s njima obnavljamo svoje uspomene i ne dopuštamo da se u sadašnjost zaboravi na prošlost. 

Godišnjica smrti Zdravka Mikić prilika je za vraćanje u jednu lijepu i tužnu prošlost. Lijepo je sjećati se onih najljepših djetinjih iskustava prijateljevanja, igre, radosti, mira, zajedništva i uspomena; iskustava koji su bile pune životnog otkrivanja, čuđenja i zapažanja. Kod svakoga se u srcu javi tuga, kad se sjeti da s nekim tko mu je bio blizak i drag više ne može popričati i podijeliti ili obnoviti uspomene koje su bile dio prošlosti i zajedničkog života.

Zdravko je naš slavni Matićanin, sin oca Mate i majke Ane. Njegova je majka Ana bila nesebična majka i brižna domaćica koja je svoj život utkala u njegov odgoj i u odgoj dvojice njegove braće. Nije joj bilo lako jer kad joj je iznenada umro muž Mato, koji je radio u Njemačkoj, Zdravko  je bio najstarije dijete u petom ili šestom razredu osnovne škole.  Ana je s vjerom u Boga noseći svoju bol i tugu živjela samozatajno, jednostavno i pratila odrastanje i školovanje svojih sinova.

Poslije te tragedije i tuge koja je zadesila njezin život, nakon dugog niza godina, bila je puna radosti, kad je Zdravko  započeo lijepu budućnost, sklopio brak sa svojom voljenom suprugom Marinkom. Sjećam se kako su se  drugi njihovoj ljubavi divili i pomalo im zavidjeli i kako ih je njegova majka Ana svojim molitvama i majčinskom ljubavlju pratila. Ljubav i sreću Zdravka i njegove supruge Marinke u obiteljskom životu još više je uljepšalo rođenje njegova sina Mateja. 

I kad je izgledalo da će sve imati lijepu i svijetlu zemaljsku budućnost, poče nemili Domovinski rat koji mu razori obitelj i sve pretvori u tamu. Rat oduze Zdravku život, neutješenoj majci Ani sina,  Marinki voljenog supruga, a malom Mateju dobroga oca; sin tako ne upozna njegovu veličinu, dobrotu, mudrost, intelekt, duh i mnoge darove koje je imao. Zdravkova smrt zaora  majci Ani u srcu još dublju brazdu boli i tuge, koju s molitvom na usnama i vjerom u Boga još uvijek nosi. Snaga njezine vjere svjedoči kako se s križem živi i u Boga vjeruje, kako svaka patnja i smrt u Bogu imaju svoj smisao i vječni sjaj, a bez Boga prazninu, besmisao i mrak.

Evo još nekoliko riječi o dragom prijatelju i kolegi iz osnovne škole i našem vrlom mještaninu. Imao je posebni osjećaj ne samo prema Matićima, nego prema cijeloj Posavini. Razmišljao je o budućnosti i kako bi preko Radio Orašja ljudima našega kraja mogao život učiniti ljepšim, zanimljivijim i radosnijim, pružati prave informacije o kulturnom, društvenom i političkom životu.  Zdravko je volio zajedništvo, druženje i šalu. Bio je ljubitelj glazbe, knjige i sporta. Kao vrsni intelektualac bio je pun ideala i planova.  Cijenio je i uvažavao ljude. Volio je i želio razgovarati s ljudima, a razgovori s njim uvijek su bili ugodni i konstruktivan. Uz svoju bistrinu i jasnoću, sačuvao je svoju jednostavnost i nenametljivost. Takav je bio u  djetinjstvu, mladosti i kao student Zagrebačkog sveučilišta, ali i kao radnik radiopostaja.  Ljudi su ga voljeli jer ih je privlačio svojom jednostavnošću i dobrotom.  Smatram da bi se u Matićima Župeljska ulica moglo i trebala preimenovati u Ulicu Zdravka Mikića. 

Moramo čuvati uspomenu na našega Zdravka. Čuvajući uspomenu na njega i na naše pokojnike, pokazujemo da ih poštujemo, da ih volimo i da cijenimo ono dobro za koje su oni živjeli, da smo vjerni njihovim idealima. Oni tako nastavljaju živjeti ne samo s Boga u vječnosti, nego, po  našim mislima i molitvama, i s nama u sadašnjosti. Lijepo je i tužno vraćati se u prošlost i živjeti s uspomenama i osobama koje nikada ne umiru.

Bože!

Život, smrt, vrijeme i vječnost u tvojo su ruci, a u našem srcu uz molitve i patnje se kriju!

Što reći majci, ženi, sinu i braći, jer pogled i stisak ruke ne umanjuju tugu i bol, i ne vraćaju Zdravka iz tvoje vječne luke!

O vječni i živi Bože, dok idemo k tebi u susret, molimo te, primi nam ponizne prošnje i utješi žalosna srca.

Na njegovom grobu obnavljat ćemo uspomene, palit svijeće i stavljati cvijeće i gledati tvoju sliku što si je utkao u njegovo lik.

O dobri Bože, velika ti i vječna hvala za život Zdravka. Budi nam utjeha jer on  kod tebe baštini vječni mir.

                                                                Fra Ivo Martinović