MATIĆI: KORPARSTVO U MATIĆIMA

Poštovani, pomozite da ovaj blog "seloMatići" zaživi i opstane. Postanite i vi dio tima koji će ga uređivati i ažurirati. Javite se radi suradnje, šaljite slike, video zapise, priče, anegdote i dr. zanimjive sadržaje (kako iz današnjeg vremena tako i prošlosti), koji govore i opisuju naše mjesto ili naše mještane. Ustupite zabilježene trenutke iz kulturnog i sportskog života. Ne dozvolimo da se ti značajni trenuci zaborave. HVALA e-mail matici.icitam@gmail.com

nedjelja, 27. siječnja 2019.

KORPARSTVO U MATIĆIMA

Korparstvo u Matićima

Paleta proizvoda Vinka Miškovića – Vinke, ponajboljeg matićkog korpara

Korparstvo kao najznačajnija grana privređivanja mještana sela Matići zadržalo se do današnjih dana. Istina u puno manjem obimu, ali od 400 „živih“ domaćinstava, izravno ili neizravno, više od polovine bave se ovim zanimanjem i pridonose kućnom proračunu. Zlatno doba korparstva dogodilo se između 1975. i 2000. godine. Već oko 2000. godine dolazi do realnog pada cijena korparskih proizvoda. Razlozi leže u smanjenju tržišta i poplavi jeftinih plastičnih proizvoda koji su korparstvo gurali u drugi plan. Uvođenje Eura kao platežnog sredstva u EU bio je posljednji udarac koji je oborio ovu granu na pod.

Priča je započela još prije Drugog svjetskog rata. Prema kazivanjima najstarijih korpara (ima onih koji već 60 godina žive od ovog zanimanja) prvi poznati korpar bio je Marko Matuzević. Pouzdano se zna da je on četrdesetih godina proteklog stoljeća bavio se ovim zanimanjem, a uz njega i njegov sin Ilija (Ilja Matuzević). Ova obitelj prva je započela s ovom djelatnošću. Odmah nakon Drugog svjetskog rata, obitelj Nike Matkića (Nikolići), započela je izrađivati proizvode od crvene američke vrbe. Materijal (šibu) nabavljali su u Cerni (RH) i prevozili je konjskim zapregama (preko kompe/skele) do Matića. Nikini sinovi, Marijan, Joso i Ivo izrađivali su korpe a njihov četvrti brat, Mata, koji je bio bez ruke, prodavao je iste po pijacama i odvozio u korparu u Vinkovce. Ovo je provjeren podatak koji je dokumentirao fra Kruno Pejičić. Fra Kruno je zapisao izjavu od Mate Matkića, povodom potapanja skele 15. 11. 1950. godine na Savi kod Orašja. Mata je tom prigodom izjavio da je nosio korpe u Vinkovce. Joso Matkić – Jozo, zaposlio se u vinkovačkoj korpari između 1954. - 1957. godine. Ivo Matkić (Ivša Nikin) zaposlio se u istoj korpari 1957. godine i ostao tamo dvije godine. Oženio se i vratio u Matiće 1959. godine te nastavio plesti za orašku korparu koja je otvorena godinu dana ranije.

Početak ozbiljnijeg bavljenja ovom vrstom zanimanja započinje 1957/58. godine kada Pavo Dabić, izučeni korpar, utemeljuje „Korparsko preduzeće“ u Orašju. U razgovoru s najstarijim korparima došlo se do saznanja da je većina njih započela s korparstvom 1958. godine. Radili su kod kuće, tzv. „proizvodnja na sic“ i odvozili gotove proizvode u korparu, najčešće konjskim ili volovskim zapregama. Pavo je organizirao i prve tečajeve koje su pohodili naši suseljani i stekli zanimanje korpara s „diplomom“. Od matićana u korpari su radili Pavo Dabić i njegov brat Marijan. U periodu između 1963. – 1967. godine, Pavo Dabić odlazi u Županju i tamo osniva korparu kojoj će jedan dio matićkih korpara prodavati svoje proizvode. Korparsko preduzeće Orašje 1967. godine mijenja naziv u „Uzor“ i ulazi u zadrugu Orašje. Te godine vraća se u korparu i Pavo Dabić, kojemu općina daje plac u Orašju gdje je izgradio obiteljsku kuću i nastavio s tečajevima i osposobljavanju novih korpara. Njegove tečajeve čiji je organizator bio Narodni univerzitet „Nikola Simić Učo“ Orašje, pohodilo je i diplome dobilo više od 200 matićana.

Izvor: Monografija NK Napredak Matići

Jedna od diploma

Sama izrada korparskih proizvoda zahtijeva vještinu i strpljivost, ali zaokružen ciklus od proizvodnje repro materijala i njegove prerade do izrade finalnih proizvoda, prljav je i težak posao.

Već od 1960. godine zasađene su prve plantaže crvene američke vrbe (Šibe) na našim njivama. Postoji dunum nasada iz 1962/63. godine (Ivo Orkić – Miloš) koji se održao do današnjih dana.

Crvena američka vrba u plantažnom uzgoju

Uzgoj i prerada šibe

Na pripremljenu parcelu sade se klipići šibe, najčešće u proljeće, dugi oko 25 cm u redove čiji je razmak između 30 – 35 cm. Prve godine šiba se okopava, a kada dozrije (listopad) ručno se siječe i veže u snopove. Nakon tog dolazi sortiranje po dužini (klasiranje) i kuhanje. Prvih desetak godina kuhalo se u limenim kotlovima/kazančićima. Nakon kuhanja odvajala se kora s pruća (guljenje). Guljenje je prvih par godina bilo na drveni procijep ( rascijepilo bi se drvo do pola, grana debljine do 10 cm i dužine 30 – 40 cm, i taj procjep se stavljala šiba i provlačila. Negdje oko 1963/4. godine, Ilija Mikić (Iljo Kajića) napravio je prve željezne procijepove koji su se zvali, „procip na feder“.

Kazančić koji je služio za kuhanje šibe danas služi za kuhanje štapova i sapinjača

Pojava prvih velikih kotlova/kazana čija je zapremina bila do dvadesetak puta veća, omogućila je bržu preradu šibe. Istovremeno pojavili su se prvi električni strojevi za guljenje šibe (guljači). Na ovaj način unaprijedila se prerada pa je mnogo više vremena ostajalo za izradu finalnog proizvoda. Prvi kazani i guljači napravljeni su 1970./71. godine na Mitrovićki, zadružnoj zemlji u čijem je sastavu bila korpara. Tu će biti i skladište korpare od 1974./75. godine pa do Domovinskog rata.

Prvih petnaestak godina šiba se sjekla isključivo ručno. Sjekla se škarama za orezivanje voćki. Dugotrajan i težak posao koji je oduzimao dosta vremena i poskupljivao preradu. Sredinom sedamdesetih godina pojavile su se prve samohodne kosačice za košenje livada. U jesen su ih vlasnici prerađivali za košenje šibe. Ovaj način skidanja šibe s parcela uvelike je unaprijedio postupak prerade i snizio cijenu koštanja istog. Ovakav način zadržao se do današnjih dana. Prve kosačice za košenje šibe imali su; Đuro Dabić – Tufak, Marko Živković – Dragić, Mato Dabić, Vinko Dabić, Đuro Draganović – Đuka, Blaž Matkić – Sirćo, Predrag Orkić – Moca i još poneki. Nakon Domovinskog rata ovim poslom bavili su se, a poneki se još bave; Pejo Ivić – Vera, Ivo Mamić, Mato Mišković – Maće, Joso Marković, Ivo Marković, Stjepo Mišković... itd.

Strojno guljenje šibe

Današnji kazan na drva za kuhanje šibe

Pojavom ovih kazana na Mitrovićki, počinju niknuti takvi kazani i kroz selo. Većinu ih je napravio bravar Joso Mišković (Joso Mate Josića). Ovakve stacionarne kazane krajem sedamdesetih imali su: Marijan Živković – Ciljo, Mato Martinović, Ivo Martinović, Marko Orkić (Marka Mrkonjića), Pavo Marković, Iljo Marković, Mato Marković, Đuro Marković, Marijan Pejičić – Mali Banov itd. Ovim načinom prerade i sadnjom novih nasada šibe početkom osamdesetih godina proteklog stoljeća, započela je desetogodišnja rapsodija u korparstvu. Tih godina, po nekim procjenama, oko osamdesetak posto stanovnika sela živjelo je od nekog vida korparstva (proizvodnja šibe, „šverc“, izrada korparskih proizvoda i poslovi oko prerade šibe).

Ekonomski bum imao je i svoju nus pojavu. Naime, kuhalo se automobilskim gumama pa je čađi bilo posvuda. Zrak je uvijek bio zagađen a neugodni mirisi širili su se na sve strane. Matići su slovili za najprljavije mjesto koje se izbjegavlo po svaku cijenu. Zagađenje je bilo toliko da je Mati Matkiću uginula sva riba u ribnjaku od prevelike čađi koja je dolazila s okolnih (četiri) kazana. Pokrenute su tužbe za zatvaranje svih kazana unutar naseljenog mjesta, ali ekonomski je značaj bio presudan za sudove bivše Jugoslavije. Tek nakon Domovinskog rata ovo pitanje uređeno je na način da se unutar sela i bližoj okolini kuha samo na drva. Danas još postoje dva - tri kazana, daleko izvan sela koji kuhaju na automobilske gume. Noviji vlasnici kazana su: Ivo i Marijan Marković, Josip Marković, Stjepo Mišković i Marijan Živković – Ciljo.

Sredinom osamdesetih godina pojavili su se i pokretni kazani. Oni su omogućavali da svatko može u svom dvorištu prerađivati šibu, štapove i sapinjače. Prvi vlasnik takvog kazana bio je Marijan Marković (Mile Kajičin), a nakon njega iste su nabavili Marijan Mišković – Mićo, Mato Marković i Ilija Mikić, zajednički te Blaž Orkić Đurić, Ivo Orkić - Crvenko i Marijan Orkić – Crni,također zajednički.

Korpare

Korpara u Orašju osnovana je 1958. godine. U prvo vrijeme korpe su se proizvodila u samoj korpari, a od 1962. godine krenuo je kooperantski odnos. U korpari su se samo dovršavali (lakirali) gotovi proizvodi s terena. Na početku su proizvođači korpi na terenu dovozili svoju robu u korparu životinjskim zapregama. Korpara je svoj prvi traktor nabavila 1963. godine i nekoliko narednih godina išli su njim kroz sela i prikupljali gotove proizvode. Početkom sedamdesetih kupljen je prvi kamiončić. Od početka korpare u Orašju u njoj su radili Pavo Dabić (s prekidima, radio u dva navrata u Županji) i Marijan Dabić, Ivo Matkić zaposlio se 1972. godine, Marko Paradžiković, Joso Mišković – Dukar, Ivo Paradžiković, Đuro Paradžiković i Joso Mišković – Ćole, došli su kasnije.

Zanimljiva je priča o osnutku korpare u Orašju. Da bi se osnovala korpara morao je netko biti kvalificiran za taj posao. Na temelju toga bi su onda registriralo poduzeće. U tom je trenutku diplomu kvalificiranog korpara jedini na općini imao Ilija Matuzović (Ilja Matuzevića) iz Matića.

Članak u novinama o osnivanju korpare u Orašju

„Matićanka“d.o.o. osnovana je 1991. godine. Vlasnik i osnivač tvrtke koja će nastaviti otkup i prodaju korparskih proizvoda bio je Marijan Živković – Ciljo. Bio je, zato što posljednjih godina ima zdravstvenih problema pa tvrtku vodi njegova žena, Kata Živković – Kaja. Ova obiteljska tvrtka ima 10 stalno zaposlenih i preko stotinu kooperanata, što na području Matića, što na općini Gradačac. Osim prodaje/izvoza gotovih korparskih proizvoda bave se proizvodnjom i preradom šibe koju distribuiraju kooperantima za gotovu robu.

Čuvene „Flašarice“

Dugi niz godina tvrtka izlaže svoje proizvode na velesajmu u Mostaru

Ciljini kazani

Na području sela Matići poslovale su još korpare čija su sjedišta bila izvan općine Orašje. Prva koja je poslovala s našim selom bila je korpara u Bosanskom Šamcu. Zaposlenik ove korpare kao poslovođa na terenu bio je Grga Marković (Marijana Blaža Anića). On je radio za tu korparu od 1969. do 1974. godine kada je otišao u Austriju. Kako sam kaže, vozio je prvih godina konjskom zapregom pokupljenu robu na relaciji Matići – Bosanski Šamac, sve do 1973. godine a onda kaminčićem oko godinu dana.

Korpara Gradačac također je dugi niz godina poslovala u našem selu ali nije imala zaposlenika iz sela.

Korpara Županja kao takva ne postoji ali bile su dvije ispostave koje je osnovao Pavo Dabić. Prva početkom šezdesetih godina za koju je plelo dosta naših suseljana. Sabiranje robe je teklo na upola legalan način. Naime, Dabić bi popisao robu a onda bi jedan od tri vozača iz sela tu robu tovario na konjsku zapregu i vozio preko skele u Županju. Vozili su: Joso Dabić (Josa Peje Crljića), Ivić Luje Banova i Joso Mikić (Kajića). Drugi put korpara je bila poslije osamdesetih. Tada je jedno vrijeme za tu korparu radio Marijan Orkić – Crni. Treće korparsko poduzeće u Županji osnovao je privatni poduzetnik, „Berać“. On je poslovao tijekom i nakon Domovinskog rata. Poslovođa na terenu bio mu je Marko Živković – Dragić.

Korpara Niš imala je svoju ispostavu u Bošnjacima. Poslovala je u periodu između 1986. – 1990. godine. Tijekom djelovanja ovog poduzeća u njemu su bili zaposleni sljedeći naši sumještani; Joso Dabić – Ćoso, Marko Živković – Dragić, Tomislav Mikić - Tonče, Slavica Mikić djevojački Živković, Marijan Živković – Ciljo, Marko Mišković – Irin i Ljubomir Dominković.

Korpara „Šamčanka“ Slavonski Šamac, također je prikupljala korparske proizvode u našem selu. Ljubomir Dominković bio je zaposlenik ovog poduzeća kao terenski poslovođa u vremenu između 1982. – 1990. godine.

Vrijeme „šverca“

Vrijeme početkom osamdesetih bilo je vrijeme liberalizacije društva na svim razinama. Zakoni se prilagođavaju potrebama tržišta, društveno omasovljavanje počinje gubiti u korist pojedinca. Ovakvo stanje iskoristili su preprodavači pletenih proizvoda. Zvali smo ih „šverceri“ iako su svi oni imali nekakav papir koji je potvrđivao legalnost njihova poslovanja. Dolazili su iz svih dijelova bivše države. Revolucija je krenula kada je stolica „Marina“ zavladala Matićima. Barem pedesetak obitelji plelo je Marine u vremenu između 1980. – 1992. godine. Što znači da je dnevno, sredinom i potkraj osamdesetih, izrađivano oko 2000 gotovih komada na nivou sela, puta 30 DM (DM, njemačka marka bila je jednako jaka kao Euro danas). Odvažniji ljudi u selu počeli su također voziti pleteni namještaj i korpice na tržnice diljem Jugoslavije. U početku je to išlo, uglavnom, prema Jadranskom moru a kasnije diljem države (Kruno Draganović vozio je u Skopje, Makedonija). Pavo (Pavša Dragića) i Ivo Živković (Apata) bili su prvi koji su automobilom vozili da bi 1988. godine kupili kamion i nastavili, do rata, prodavati korpe. Marijan Živković – Ciljo i Mato Dabić (Ive Tunjina) imali su kamione već sredinom osamdesetih i vozili veće količine robe. Pavo Mišković – Pašić i Anto Marković – Rosi, kupili su kamione 1989. godine i krenuli u „šverc“. Naši šverceri koristili su diplome Pave Dabića za legaliziranje svog poslovanja. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih pojavljuje se još matićkih švercera; Pero Karlović, Zvonko Marković, Zdravko Dabić, Joso Mišković – Ćole itd.

Početkom rata 1992. godine nestaje ogromno tržište i svodi se na prodaju u RH, nešto u Sloveniji te nešto na Zapadno tržište. Korparstvo nije stalo niti u jednom trenutku trajanja Domovinskog rata. Plelo se nakon dolaska sa smjene, a prodavalo Beraću u Županju, Marku Dominkoviću iz Tolise, nešto kasnije i Marijan Živković – Ciljo kreće s izvozom u Njemačku i Nizozemsku.

Vrijeme poslije rata obilježila je „Matićanka“, Marko Kopić – Lekin, Marko i Anto Dominković i drugi kupci, uglavnom iz RS i Sarajeva. Marijan Mikić – Mila, matićanin sa Sarajevskom adresom, bio je jedan od većih kupaca koji su otkupili znatne količine korparskih proizvoda.

Vrijeme korparstva je prošlost. Iako se danas ovom djelatnošću bavi između 100 i 150 domaćinstava (koja se izravno bave pletenjem), odbrojavaju se posljednji dani ovog zanimanja. Nema nitko mlađi od 50 godina tko se ozbiljnije bavi ovim načinom privređivanja, a pričati o tom da netko mlađi planira budućnost temeljnu na ovoj djelatnosti, svakako je nebuloza. Bilo kako bilo, korparstvo je obilježilo jedan period u životu sela i njegovih mještana.