KAD MAMIĆI NISU MAMIĆI NEGO JOSIĆI

Mlada misa fra Luke Mamića

Obitelj Mamić se prvi puta spominje 1822. godine u Matićima. Te godine u matici vjenčanih zabilježeno je vjenčanje Marijana (Jakova) Mamića i Ane Mišković (Josić) iz Matića. Spominju se Niko, Marko, Luka i Ivo Mamić koji su zasnovali obitelji i imali muške i ženske potomke koji su se rađali u vremenu od 1852. – 1882. godine. Što je se moglo dogoditi da su ti Mamići nestali početkom dvadesetog stoljeća? Danas definitivno nema potomaka izvornih Mamića koji su se doselili početkom devetnaestog stoljeća. Današnji Mamići su potomci Josića – Miškovića.

PRIPREME I PRINOVE

Prinove: Muris Mehinović, Perica Paradžiković i Adel Alibašić

Nogometaši ŠD „Napredak“ iz Matića su započeli 2. veljače 2020. godine pripreme za proljetni dio sezone. Treneru, Ivici Markoviću, se javilo na prozivku 20 nogometaša. Pripreme teku svojim tijekom. Skoro svaki dan dvadesetak mladića preorava kopačkama travnjak crnomlačkog ponosa.

Atmosfera oko kluba nije baš idilična, ali daleko je od zabrinjavajuće. Problem je nedostatak nogometaša pa je Uprava prinuđena dovoditi pojačanja iz poprilično udaljenih mjesta što osim materijalnih iziskuje i dodatne organizacijske probleme.

Predsjednik kluba i dugogodišnji igrač, Marijan Martinović - Milo, kaže: „Spremni smo na sve izazove koje  donosi proljeće… klub je napustilo pet nogometaša, vratar Darijo Martinović, vezni Mario Božić i stoper Pavo Draganović su prešli u redove ŠD „Sloge“ iz Tolise (klub se pokušava spasiti  ispadanja u niži rang natjecanja), te Igor Kajfeš i Ivan Pejičić koji prelazi u NK „Mladost“ iz Vidovica.  Mi smo u svoje redove doveli vratara, Pericu Paradžikovića (povratnik iz NK „19. srpanj“ Oštra Luka), Danijela Vukovića (NK „Mladost“ Vidovice), Adela Alibašića i Murisa Mehinovića“.

Na naše pitanje što očekuje od nastavka sezone trener Marković se zagonetno smije i kaže “Vidjet ćemo, vidjet ćemo…“.

„Napredak“ je veliki klub u našoj sredini.  To moraju znati svi koji učestvuju u organizaciji i vođenju istog, ali i politički subjekti koji mogu utjecati i pomoći u stabilnosti i kakvom – takvom prosperitetu kluba. Ne smije se ponoviti „ toliški sindrom“ na našem primjeru. Desetak nogometaša je položilo život za obranu ovog mjesta i ovog prostora pa je stoga veća moralna odgovornost šire društvene zajednice prema nogometnom klubu. Napredak je „Posljednji Mohikanac“ u selu Matići.

I na kraju jedna čestitka. Naš mladi vratar – povratnik, Perica Paradžiković, danas slavi rođendan. Sretno Perice.

MATIĆANI U PROGONSTVU (1788. - 1791.)

                                   Današnji Pratrovac. Snimljeno u srpnju 2019.

Prateći blog i facebook stranicu Selo Matići primijetio sam da su Matićani jako zainteresirani za prošlost svoga sela. Kako bih malo pripomogao Josi Orkiću koji neumorno donosi nove i nove članke i informacije malo sam prekopao po svojim bilješkama, knjigama i dostupnim mi povijesnim izvorima i sastavio ovaj tekst:

MATIĆANI U PROGONSTVU ZA VRIJEME DUBIČKOG RATA (1788.-1791.)

Dubičkim ratom danas se naziva posljednji rat koji su vodila dva velika carstva, austrijsko i tursko. Započeo je 9. veljače 1788. kada je Turska objavila Austriji rat, a završio 4. kolovoza 1791. potpisivanjem mira u Svištovu, gradiću na sjeveru današnje Bugarske. Naziv „dubički“ dobio je zbog toga što se većina borbi vodilo oko ovog grada na tadašnjoj granici dvaju carstava. Uopćeno gledano, posljedice rata bile su tek neznatne promjene u granicama, ali za hrvatsko stanovništvo posavskih krajeva ovaj rat je bio jedan od ključnih događaja u oblikovanju i usmjer avanju njihovog povijesnog razvitka.

Odmah po izbijanju rata turske vlasti, bojeći se suradnje katoličkog stanovništva s austrijskom vojskom, naredile su da se sva sela uz Savu isprazne a narod preseli dublje u unutrašnjost Bosne, točnije uz sjeverne obronke planina Majevice i Trebave. Ovo preseljavanje izvršeno je brzo i po svemu sudeći nasilno. Fra Bono Nedić ovako opisuje taj događaj: „Na brzu ruku što se je moglo potjerati, povući i ponieti to se je sabralo i priselilo u Blaževac ili pravije izmedju selah Blaževac i Četnice župe Bijele i tude se privremeno naseliše ... Mnogi nadajući se da će se brzo povratiti zakopaše kazane i drugi bakar u zemlji koji u njoj ostadoše jer pune četiri godine iseljenici ostadoše u Fratrovcu ... “. Već sredinom ožujka veliki dio stanovnika naših sela nalazi se u selima tadašnje župe Bijela, odnosno kapelanije Tramošnica. Za potrebe prognanika čak je podignuto i novo naselje između Blaževca i Porebrica koje je nazvano Pratrovac po fra Jakobu Paradžikoviću, toliškom kapelanu koji je bio protjeran skupa sa svojim vjernicima. U Pratrovcu su bili smješteni poglavito Tolišani, Mahalci i Vidovljani, u Dubravama su bili Ugljarci, Domljačani su bili u Hrgovima i Tramošnici, a u istom selu bili su i Lučani koji se zadnje godine progonstva prebacuju u Batkušu. Bočani su bili u Tramošnici i Orlovom Polju dok su stanovnici Kostrča i Matića bili u Turiću. Jedan dio posavskog stanovništva svakako je uspio izbjeći i preko Save u Slavoniju.

Teško je precizno reći koliko je u to vrijeme ljudi živjelo u Matićima te koliko ih je prognano u Turić a koliko izbjeglo u Slavoniju. Ipak do nekih brojki možemo doći, iako su one čisto orijentacione. Po popisu Pave Dragićevića u Matićima 1742. godine živi 81 osoba. U statistici koju je nedavno objavio Joso Orkić pobrojano je da je od tada pa do uoči rata, tj. 1787. godine, u selu rođeno 146 a umrlo 14 osoba, što daje razliku od 132 osobe. Pošto matice krštenih nisu potpune, možemo dakle reći, da u Matićima u vrijeme početka Dubičkog rata živi oko 200 ljudi ali s ovom cifrom treba biti izrazito oprezan. Jedan austrijski špijun, zastavnik Božić, imao je zadatak podnijeti izvješće o naseljenosti i putnim komunikacijama kroz Bosnu te je u tu svrhu dvije godine prije rata prošao kroz ove krajeve. Put od Tolise do Žabara opisuje ovako: „Put vodi preko jednog močvarnog kanala koji je širok oko 20 stopa. Potom u jednom otvorenom predjelu koji presijecaju visoka stabla i nešto niskog žbunja [nalazi se] selo Matievci od oko 10-12 raštrkanih kršćanskih kuća koje su desno i lijevo od puta. Odatle u šumi i preko močvarnog kanala Brižnica vodi jedan loš drveni most dug oko 50 stopa; odatle se stiže u predjel Žabarsko Polje do jednog bunara, lijevo i desno od njega je raštrkano selo, presječeno s nešto šiblja.“ Ovaj zapis otkriva nam kako su velike bile zadružne obitelji u to vrijeme. Dvjestotinjak ljudi živjelo je u desetak kuća, što znači da je jedna takva zadružna obitelj brojala oko 20 članova!

Po maticama tadašnje kapelanije Tramošnica u Turiću se u to vrijeme nalazilo 29 matićkih obitelji: po jedna obitelj Andričevića, Baotića, Bartolovića, Ćaćića, Doboševića, Grgića, Ivanovića, Jankovića, Miškovića i Vincetića, po dvije obitelji Kovačevića, Matuzovića i Pavića, tri obitelji Živkovića, te po četiri obitelji Dabića i Orkića. U progonstvu je rođeno 31 dijete od čega je bilo četiri para blizančadi! U Turiću se oženilo i šest matićkih momaka a umrlo je devet osoba i one su pokopane na lokalnom groblju ili na groblju u Okrugliću.

Po svemu sudeći prognanici su bili dobro prihvaćeni od domaćeg stanovništva. U četiri godine progonstva zabilježen je znatan broj međusobnih kumovanja na krštenjima i svjedočenja na vjenčanjima. Neke prognaničke djevojke udat će se u Turić i Tramošnicu a i neki momci oženit će se lokalnim djevojkama.  

Veze uspostavljene u progonstvu nastavile su se njegovati još godinama kasnije i one su i dalje oblikovale povijest naših sela. Primjerice, zaselak Kamenjaši u Boku ime je dobio po Nikoli Kamenjašu koji se iz Tramošnice udao u kuću Ante Kosića iz Boka. Ovaj Anto bio je u progonstvu u Tramošnici i njegova kćerka Janja je najvjerojatnije tamo upoznala svog budućeg muža Nikolu. Nikola je u Boku imao velik društveni ugled, kumovao je brojnoj bočanskoj djeci na krštenju i bio svjedokom u nekoliko vjenčanja a čak je postao i članom seoskog vijeća. S Janjom je izrodio mnoštvo djece od kojih su potekli današnji bočanski 

Kamenjaši.

Između Tramošnice i Boka, odnosno Matića, ima nekih poveznica i u kulturološkom pogledu. Tako imamo potpuno istu narodnu predaju o gradu carice Marije Terezije koja se u Matićima i Boku veže za Gradić, njive na povišenoj gredi u meandru Briježnice između ova dva sela, a u Gornjoj Tramošnici u zaseoku Puškarići za Gradinu, greben iznad istočnog lateralnog kanala nekih kilometar udaljenosti od crkve.

Što se tiče samog rata koji je trajao, ne znamo jesu li njime bila zahvaćena i područja našeg kraja. Poznato je da je do jednog žešćeg okršaja došlo kod Šamca kada je u noći između 10. i 11. srpnja 1788. godine oko 1500 ljudi pod zapovjedništvom gradačačkog kapetana pokušalo upasti na slavonsku stranu. U boju koji je započeo u četiri sata ujutro i trajao 11 sati napadači su izgubili oko 30 ljudi i imali veliki broj ranjenih. Fra Bono Nedić pisao je da se neki žestok boj odigrao i na Topolovcu, polju uz Savu koje je ležalo sjeverno od mjesta gdje se u to vrijeme nalazilo selo Tolisa. On to mišljenje temelji na tome što se u njegovo vrijeme na tom polju moglo naći trulog oružja – pušaka i sablji, no ovo je moglo biti i oružje iz nekog kasnijeg razdoblja, možda iz nekog od ustanaka kojima je obilovalo XIX. stoljeće. Uglavnom, ni mjesec dana nakon potpisivanja mira stanovništvo toliške kapelanije započelo je povratak u svoja sela a početkom 1792. godine u Tolisu je stigao i novi kapelan dok su se sve do tada obredi krštenja vršili u Tramošnici. Međutim, jedan dio prognanika nije se po povratku htio naseliti na svoja stara ognjišta. Tolišani i Bočani podigli su svoja mjesta na potpuno drugim lokacijama nego gdje su im se kuće nalazile prije ovog rata. Postoje neke indicije da su kuće na novim mjestima podigli i Mahalci, Vidovljani pa možda čak i Kostrčani.

I iako je ovaj događaj uvelike oblikovao našu današnju stvarnost, kolektivna narodna uspomena na njega u potpunosti je iščezla. Primjerice, većina mještana u Boku zna za staro selo ali nitko ne zna zbog čega je selo promijenilo lokaciju. Također i u Pratrovcu, koji je danas naseljen pravoslavnim stanovništvom i dio je sela Porebrice, nitko od živućih stanovnika ne zna kako je taj dio sela dobio ime.  

Hvala, Marku Matoliću, povjesničaru i ponajboljem poznavatelju prošlosti naše uže i šire okoline. Ovo je još jedna u nizu objava s podacima koji su po prvi puta ugledali svjetlo dana.

MATIĆKI TOKAR, ĐURO MIKIĆ - FARUK

Svako naseljeno mjesto ima svoju priču kao i svaki žitelj tog mjesta. Naša današnja priča je jedna od mnogih sličnih u samome selu. Ipak, junak naše priče, kako sam kaže, razlikovao se pomalo od sredine ako ničim drugim onda barem glazbom koju je slušao.  U vrijeme kad su gusle, šargija i violina širile svoje zvuke i ispunjavale prostor sela on je slušao na radiju zabavnu glazbu. Bilo je to 1963. godine u vrijeme kada je to bilo podosta rizično. Posebno je volio pjesmu „Cuore matto“ koju je izvodio Tony Litlle.

Ta ga je glazba nagnala da nakon dvije godine počne svirati gitaru. Svirao je kao i Anto Živković na omladinskoj gitari s kojim je, uz Marijana Živkovića, tvorio band i nastupao po ondašnjim igrankama  i domovima kulture.

                                        Fotografija iz 1968. godine

Svoju prvu gitaru kupio je 1968. godine tijekom sezonskih radova u mjestu Aleksa Šantić (Vojvodina). Svirao je i dalje, ali nije postao glazbenik.

                                           Još jedna iz iste godine

Junak naše priče je prvi u selu se bavio izradom fotografija. Tijekom sezonskog rada 1964. godine u Ivankovu pokraj Vinkovaca kupio je fotoaparat i u tom mjestu naučio kako se izrađuju fotografije. Izradom fotografija se bavio par godina, a potom je opremu prodao čuvenom fotografu i snimatelju, Đuri Paradžikoviću.

 Svoju umjetničku žicu pokazao je 1975. godine izradom skulpture lava u betonu. Istu je naručio čuveni Marko Karlović u čijem dvorištu se nalazi do današnjeg dana.

                                 

                            Skulptura lava u betonu nakon 45 godina

Nije riječ ni o umjetniku - kiparu već o tokaru Đuri Mikiću zvanom Faruk. Đuro je rođen 1947. godine. Svoju osnovnoškolsku naobrazbu stjecao je u rodnim Matićima. Vrlo rano, kao i većina njegovih vršnjaka, krenuo je trbuhom za kruhom. Od Ivankova do Šantića i mnogih drugih destinacija koje su obilazili naši sumještani u potrazi za egzistencijom prikupljao je znanje i iskustva koja je pretočio u izgradnju sebe samoga. Već sa 16 - 17 godina bavio se fotografijom, sviranjem, motociklima (imao je treći MZ u selu) po čemu se moglo naslutiti da to nije sasvim običan seoski dečko koji će kad odraste plesti korpe kao većina mještana sela. Pokazivao je sklonosti prema mnogim egzistencijalnim pravcima, ali tokarstvo je prevladalo.  

                                         

                  U Ugljari 1973. godine, Đuro i Stjepo Marković

                              Majka Manda i Đuro Mikić 1952. godine

                              Školska 1958. godina (generacije 1947. )

                             Leptir  mašna, fotografija iz 1967. godine

                                           Duga kosa  i šizerke

Oženio se 1981. godine Ružom Vincetić. U braku imaju sina Ivu. Svoj tokarski stroj nabavio je 1983. godine. Bio je to prvi takav stroj u našem selu.

                                       Ruža Vincetić 1980. godine

                        Nakon vjenčanja 1981. godine (Đuro i Ruža)

                                             U svojoj radioni

Tijekom tridesetak godina rada, uz more sitnih popravaka, izradio je preko pedeset „guljača“ za šibu, dvadeset i pet oblarica za šinu, a 2008. godine  je sam  izradio stroj za   motanje opruga (strojno guljenje šibe).

            Stroj za motanje opruga (ovih je dana dao oglas za prodaju istog) 

NEDJELJNI KUTAK ZA MLADE: LJUBAV

Ljubav

Proteklog tjedna svjedočili smo događaju koji se svake godine obilježava na dan sv. Valentina, a većina ga nas zna kao Valentinovo ili Dan zaljubljenih. Povodom toga škole su bile okićene dekoracijama na temu ljubavi. Svuda su bila postavljena srca i svaki kutak je krasila crvena boja, kao znak ljubavi. U životu adolescenata jedna od najvažnijih stvari je jedna od najmisterioznijih stvari na ovom svijetu. Nitko ne zna odgovor na pitanja  odakle dolazi , kako nastaje i koja joj je svrha. Ta stvar, pojava ili stanje je nešto što nazivamo ljubav.

Ljubav je bez boje, okusa ili mirisa, ne može se uhvatiti čak je se ne može ni vidjeti, može ju se samo osjetiti. Ne traži mnogo, a ponekad uzima previše, nije važno da li je ona mladalačka ili staračka ona je uvijek prisutna u životu i prati čovjeka kroz cijeli život. Ona je simbol sreće, povezanosti, uspjeha, života i ispunjenosti. Svakog dana čovjeku je potrebna prihvaćenost i ljubav. To je jedna od temeljnih životnih potreba.

Škole su na poseban način potaknule učenika da čestitaju Valentinovo svojim voljenima. Pisanje pisama, onih pravih u kuvertama i sa divnim porukama u istim, a ne da prva pomisao na pismo bude račun za struju od prošlog mjeseca, je danas već staromodna stvar. U današnjem vremenu kada je potrebno poslati neku poruku to se obavi u par klikova i za manje od minute stupimo u kontakt s traženom osobom. Dobiti pismo pisano rukom je danas rijetka stvar. Pa je to odlična ideja da se potaknu učenici pisanju pisama. Zar nije divno kada dobijete pismo u kojem stoji koliko vas netko voli i da je to pismo napisano rukom osobe koja voli.

Nitko nikada nije, a i neće razumjeti ljubav. To će ostati velika tajna Božjeg stvaranja u ovom svijetu. Shakespeare  je rekao da je ljubav slijepa. Nikada neće nečije mane biti dovoljno snažne da prevladaju ljubav. On je kao i mnogi svjetski umovi razmišljao o toj čudesnoj stvari koja povezuje sve ljude, ali nitko nije uspio objasniti njezino postojanje.

Pod utjecajem ljubavi nastajale su brojne pjesme koje se i dan danas spominju. Napisane one prije 2000 godina ili jučer te su pjesme najljepše pa ih vrijedi čuvati i iznova čitati. Pod utjecajem ljubavi svi postaju pjesnici.

Jedno od tri pravila koje donosi kršćanstvo je također ljubav, pored vjere i ufanja. Iz ljubavi se događaju velike stvari. Tako je i Bog ljubio svijet da je poslao sina jedinorođenca da umre i spasi svijet. Sve je to počinjeno iz ljubavi.

Koliko je samo gluposti napravljeno zbog nje, ali to ostavljam starijima da razmišljaju i prisjete se što su sve oni napravili zbog ljubavi. Ljubav je jedino što je svijetu potrebno.

                                                                                                                   Ivan Dabić