MATIĆKI TOKAR, ĐURO MIKIĆ - FARUK

Svako naseljeno mjesto ima svoju priču kao i svaki žitelj tog mjesta. Naša današnja priča je jedna od mnogih sličnih u samome selu. Ipak, junak naše priče, kako sam kaže, razlikovao se pomalo od sredine ako ničim drugim onda barem glazbom koju je slušao.  U vrijeme kad su gusle, šargija i violina širile svoje zvuke i ispunjavale prostor sela on je slušao na radiju zabavnu glazbu. Bilo je to 1963. godine u vrijeme kada je to bilo podosta rizično. Posebno je volio pjesmu „Cuore matto“ koju je izvodio Tony Litlle.

Ta ga je glazba nagnala da nakon dvije godine počne svirati gitaru. Svirao je kao i Anto Živković na omladinskoj gitari s kojim je, uz Marijana Živkovića, tvorio band i nastupao po ondašnjim igrankama  i domovima kulture.

                                        Fotografija iz 1968. godine

Svoju prvu gitaru kupio je 1968. godine tijekom sezonskih radova u mjestu Aleksa Šantić (Vojvodina). Svirao je i dalje, ali nije postao glazbenik.

                                           Još jedna iz iste godine

Junak naše priče je prvi u selu se bavio izradom fotografija. Tijekom sezonskog rada 1964. godine u Ivankovu pokraj Vinkovaca kupio je fotoaparat i u tom mjestu naučio kako se izrađuju fotografije. Izradom fotografija se bavio par godina, a potom je opremu prodao čuvenom fotografu i snimatelju, Đuri Paradžikoviću.

 Svoju umjetničku žicu pokazao je 1975. godine izradom skulpture lava u betonu. Istu je naručio čuveni Marko Karlović u čijem dvorištu se nalazi do današnjeg dana.

                                 

                            Skulptura lava u betonu nakon 45 godina

Nije riječ ni o umjetniku - kiparu već o tokaru Đuri Mikiću zvanom Faruk. Đuro je rođen 1947. godine. Svoju osnovnoškolsku naobrazbu stjecao je u rodnim Matićima. Vrlo rano, kao i većina njegovih vršnjaka, krenuo je trbuhom za kruhom. Od Ivankova do Šantića i mnogih drugih destinacija koje su obilazili naši sumještani u potrazi za egzistencijom prikupljao je znanje i iskustva koja je pretočio u izgradnju sebe samoga. Već sa 16 - 17 godina bavio se fotografijom, sviranjem, motociklima (imao je treći MZ u selu) po čemu se moglo naslutiti da to nije sasvim običan seoski dečko koji će kad odraste plesti korpe kao većina mještana sela. Pokazivao je sklonosti prema mnogim egzistencijalnim pravcima, ali tokarstvo je prevladalo.  

                                         

                  U Ugljari 1973. godine, Đuro i Stjepo Marković

                              Majka Manda i Đuro Mikić 1952. godine

                              Školska 1958. godina (generacije 1947. )

                             Leptir  mašna, fotografija iz 1967. godine

                                           Duga kosa  i šizerke

Oženio se 1981. godine Ružom Vincetić. U braku imaju sina Ivu. Svoj tokarski stroj nabavio je 1983. godine. Bio je to prvi takav stroj u našem selu.

                                       Ruža Vincetić 1980. godine

                        Nakon vjenčanja 1981. godine (Đuro i Ruža)

                                             U svojoj radioni

Tijekom tridesetak godina rada, uz more sitnih popravaka, izradio je preko pedeset „guljača“ za šibu, dvadeset i pet oblarica za šinu, a 2008. godine  je sam  izradio stroj za   motanje opruga (strojno guljenje šibe).

            Stroj za motanje opruga (ovih je dana dao oglas za prodaju istog)