„MILOSRĐE MI JE MILO, A NE ŽRTVA.“
Iako su ove riječi iz Matejevog Evanđelja (Mt 9,13) izgovorene u jednom drugom kontekstu, podudaraju se i s porukom današnje liturgije. Naime, niti u centru današnje evanđeoske priče ne stoje prinošenja žrtava, tradicionalne pobožnosti i duge molitve, nego milosrđe - sposobnost darivanja. Ni molitva, kao ni pobožnost ne moraju biti bezuvjetno povezane s Bogom. Mogu biti stvar navike ili tradicije. Ali dobro srce, spremno darivati se, je uvijek povezano s Bogom. Onaj tko se daruje, taj i ljubi. Ako je Bog izvor ljubavi, onda je čovjek koji ljubi povezan s njim. Naime, ljubav nikada ne razdvaja, nego spaja.
U evanđeoskom slučaju govor je o materijalnom darivanju. Pa ipak darivanje ne mora biti materijalne naravi. Onaj tko ima dobro srce, spremno darivati se, može to učiniti na različite načine. Darovani kruh može nasititi gladnoga, ali isto tako lijepa riječ može utješiti ili ohrabriti potištenoga. Prijateljski pogled može osokoliti za život malaksaloga. Lijepa gesta može potaknuti na promjenu zalutaloga u životu.
O poznatom njemačkom pjesniku Rilkeu postoji jedna simpatična anegdota. Rilke je često prolazio jednom ulicom i susretao se s prosjakinjom, mladom ženom. Jednoga dana poklonio joj je ružu umjesto novčića. Poslije toga čina nije ju više nikada vidio da prosi. Uspio je probuditi kod nje ponos, osjećaj da je kao žena, iako prosjakinja, vrijedna pažnje. Evanđelje u tom duhu poziva da darujemo od sebe ono što imamo. A to ne mora biti primarno materijalna stvar. Može biti, kako rekoh, lijepa i ohrabrujuća riječ, osmijeh koji usrećuje, gesta koja čini čovjeka vrijednim u njegovim vlastitim očima. Mogućnosti iskazivanja ljubavi drugome, onoga što čovjeka povezuje s Bogom, su mnogostruke. Treba ih htjeti i moći otkriti u sebi. A da bi čovjek to mogao, mora biti sposoban dati u svom srcu prostora i drugima.
