Tko će riješiti sve ovo
Jedna jako
inteligentna, cjenjena, osoba i to sa naših prostora, spomenula je u jednom
razgovoru, da je većina zaostataka i problema s kojim se susrećemo, a koji se
tiču svih nas kao zajednice, posljedica neodgovornih ljudi na vlasti, ali i
odraslih, koji, uz svoje sposobnosti da prepoznaju problem, uvide posljedice,
pa čak i pronađu riješenje, ništa ne poduzimaju. Slabo krivi mladež, jer ne
razumije kako su oni odgovorni za nešto što se događa za vrijeme našeg
odrastanja, a za što sami nisu direktno krivi.
Na našim
prostorima sve više mladi nestaju, a oni koji ostaju, razočarani su prilikama i
životom te jednostavno pokušavaju održati ono malo što vrijedi. Mladi odlaze a
stari ostaju. Kad se kaže stariji, ne odnosi se na starce, koji su završili
svoj radni vijek i prepustili se uživanju u stare dane, nego se taj pojam
odnosi na sposobne, relativno još mlade ljude, koji su skupili dosta životnog
iskustva, a sposobni su za naporan rad u razvijanju i poboljšanju života.
Nije lako nekoga
kritizirati ili kako bi se danas reklo prozivati, često se nađu uvrijeđeni, ali
možda je to jedini preostali način da se netko upozori ili otvori za razgovor i
jednom, nakon dugo vremena, ostavi svoje mišljenje, posluša drugoga, odluči
čiste glave razmisliti i možda nakon svega shvatiti da nije onako kakvim se sve
predstavlja. Na prethodnim lokalnim izborima većina vijećnika, i ostalih
dužnosnika na svojim funkcijama, bila je starija od trideset i pet godina,
manjina je onih ispod tog broja, što je jako razumljivo, jer bar znamo da smo
skloniji biranju iskustva nego rizika, samo je pitanje kakvo je to iskustvo i
gdje će nas povesti. Tako je bilo na izborima prije njih, i na izborima prije i
vjerojatno će biti na narednim izborima.
Zašto mladi
odlaze i što je dovelo do ovakve situacije vjerojatno odgovor znaju oni koji su
prije dvadesetak godina bili na vlasti i oni koji su tu istu vlast izabrali.
Oni poslije njih nisu ništa popravili, a ni oni poslije njih, tko će prekinuti
taj niz, ne znamo, ali vjerojatno će zaslužiti neki kip na nekom trgu i mjesto
u školskim knjigama iz povijesti i politike. Super je i to što sve više mladih
odlazi i bori se za promjene i bolji život, ali na drugom mjestu, daleko
odavde, a ostaju ovi stariji, kojima je već i svejedno koje zlo od dva ili tri
izabiru, jer oni su već svoje prošli i završili, njihovo je da se odmaraju. Oni
koji se nisu prepustili odmaranju, pa pokušavaju nešto napraviti, nemaju
uspjeha, zašto, opet ne znamo, vjerojatno je isto onoliko loših i dobrih da se
ne mogu dogovorit, a kako vrijeme ide sve više jačaju loši, pa će naša priča
ili bajka vjerojatno ispasti tragedijom.
Kako očekivati od
mladih nekakav napredak, kada imaju takav primjer da će oni za dvadesetak
godina postati dio sustava koji se i dalje žali na problem, ali ne riješava ga,
vjerojatno se zato i kaže da su se spasili oni koji su rano otišli. Kako
očekivati nešto kada već na kraju osnovne škole ljudi govore djeci da imaju još
srednju završiti, najbolje neku struku, i onda pravac na zapad, da nemaju šta
čekat. Da li to oni nas tjeraju, da li nam žele dobro, ili ni sami ne znaju,
opet ne znamo, vjerojatno svo troje. Kako očekivat nešto, kada je toliko malo
prilika za mlade, postoje dvije ili tri opcije da izaberemo, a ako ne želimo ne
moramo, ima zapad. Kako očekivat nešto kada najbolje od naših mladih i najbolje
potencijale propuštamo, damo im neku diplomu, neka naknada uvijek dobro dođe i
kraj, zaboravi se na njih, umjesto da se takvim osobama ponudi prilika za druge
stvari, širi vidik, jer sposobni su za to. Zašto ne ponudit uspješnim mladim
povlastice i prilike, koje će im omogućit da za par godina postanu netko tko će
donijet novu ideju, objasnit je i ponudit drugima, pa možda će za nekoliko
godina netko naić i iznijet dovoljno dobru ideju, koja će riješiti neke
probleme zajednice. Zašto nitko ne nudi, uspješnim i sposobnim mladima, priliku
da se okušaju na raznim područjima, koji bi ih mogli zanimati. Nekime ponuditi
marketinški posao, nekome rad u knjižnici, nekome ponuditi ulogu kolumniste za
neke novine ili blog, nekome ponuditi rad u poljoprivredi, nekome pomoć u
razvoju svojih sposobnosti, bio to sport, intelektualne sposobnosti,
tehnologija ili nešto drugo. Ako je sve to nemoguće, zašto je toliko malo truda
uloženo, od strane vlasti i ljudi na utjecajnim mjestima, u razvoj kulture, u
razvoj mladih, zašto se mladima ne nude prilike, a i kad se ponude to ide preko
trećih osoba i sve se odradi samo tako po proceduri bez imalo truda i namjere
da se zaista nešto ostvari. Sposobna i inteligentna mlada osoba bi bila
neizmjeran savjetnik nekome tko ne poznaje današnji stav i želje mladog
stanovništva. Za deset, dvadeset godina, većina ovih danas će postati osobe
koje su umirovljene i koje su zaslužile odmor, a mladi su oni koji će se ostat
patit dalje, ili neće ostat, patit se.
Izbjegavam pisanje
u prvom licu, ali takvo je stanje, a i znam po svom vlastitom primjeru. Nitko
nikad mi nije olakšao ništa na mom putu, i nije ni trebao, jer danas ne bi bio
ovo što jesam, ali da se je nešto moglo lakše ostvarit, moglo se. Nije bilo
lako krenuti čitati i učiti iz stare, jedne knjige, a sada sebi ostvariti
vlastitu kolekciju, nije bilo lako na početku raditi na starom računalu ili
mobitelu, a sad je malo lakše, nije bilo lako istaknuti se, jer je konkurencija
bila jaka, ali sad je malo lakše, ali da nije bilo par određenih osoba, koje su
same prišle i iz svoje ruke, iz svog iskustva i vlastitih dobrih namjera za
moje dobro i dobro zajednice, rekli i ponudili: „Želiš li ti to...?“, i
objasnili svoju ponudu, ja ne bih bio ni upola onoga što sam sada, iako sam sve
prije njih znao, pisati, čitati, pomagati, njegovat kulturu i običaje, učiti,
ali svi oni su mi pomogli podići sve to na jednu višu razinu, i mogu samo biti
zahvalan. Čast pojedincima i pojedinačnim događajima, ali ni oni se ne bi
dogodili da netko nije, takoreći, upeo prstom i rekao: „E, on je taj, njemu moraš
čestitat...“.
Kad bi se bar organiziralo nekakvo natjecanje u rješavanju naših problema, pa bi možda i pronašli nekakvo rješenje, možda bi se tko javio, ako bi ponudili puno novca, ali do tada, nadajmo se.
