Ljepota
djetinjstva je temelj budućnosti
Sakupljanjem godina, čovjek bi trebao i pravilno zreti i shvaćati svijet
kao prolazno mjesto u kojem on ima vlastitu ulogu, a koja ovisi o njemu samom,
ali i o njegovom okruženju, koje čine sredina i drugi ljudi. Iako godine nisu
mjera zrelosti osobe, s godinama dolazi biološki razvoj koji nam omogućuje
razumjevanje i sposobnost percepcije svijeta, riješavanja problema i upuštanja
u socijalne i kulturološke interakcije, koje su tako nužne za ljudsko
postojanje i zdrav socijalni i psihološki život. Neki ljudi sa sobom, u
zrelost, ponesu dio djetinjstva. Taj mali dio kreativnosti i fantazije,
omogućuje čovjeku lakšu orjentaciju u svijetu, pruža mu jedinstven pogled na
stvarnost i pomaže mu da svoje teškoće riješava na, naizgled, jednostavan i
zanimljiv način.
Čovjek treba odrasti, mora odbaciti dječju razbibrigu i neodgovornost i od
silnog potencijala kojeg ima stvoriti od sebe jednu veliku osobu. Djetinjstvo
je najljepše doba života, sve dok smo djeca. Kada odrastemo, a i dalje se
ponašamo kao djeca, to onda više nije lijepo, nego postaje neodgovorno, sebično
i nepotrebno svijetu i društvu. Čovjek prihvaća surovost godina i odrastanja,
odbacujući bezbrižnost djetinjstva, sve u nadi ostvarenja većih ciljeva i
pronalaska smisla života i postojanja. Kada čovjek odrasta, sa sobom može
ponijeti neke dječje karakteristike koje su dobre i za odrasle, a koje stariji
često zapostave i izgube vjeru u njihovu moć. Jedna od takvih karakteristika je
jednostavnost kreativnosti u raznim situacijama.
Djeca imaju nevjerojatnu moć fantaziranja i kreativnog razmišljanja, da sve
svoje nedoumice riješavaju na lak i kreativan način s puno kompromisa. Uvijek
dobiju ono što žele, a još ostave zadovoljstva i mjesta za druge, bili to druga
djeca ili odrasli. Bilo je lako biti dijete, dok smo bili djeca, a sada kada
kao odrasli i zreli umovi sagledamo dječje aktivnosti i igru, možemo uvidjeti
da su kompliciraniji od nas i da se iza površinskog smijeha i zabave kriju
tajne ljudske psihologije i razvoja od djeteta do zrelog čovjeka. Sve ono što
smo mi danas to smo odredili još davno, davno prije nego što smo znali išta o
životu ili psihologiji karaktera.
Djeci je najvažniji dio njihovog djetinjstva prilika i zaintrigiranost
igranjem. Oduzmijte djeci igru i stvorit ćete od njih robote, koji ne znaju
ništa o svijetu, a pri tome će još biti i najkrhkija stvorenja koja ćete
susresti. Iz igre diejte nauči sve što će mu biti potrebno u socijalnom i
individualnom životu. Kroz igru razvija svoju kreativnost, razvija svoje
fizičke sposobnosti, dovodeći ih do samih granica izdržljivosti i mogućnosti,
razvija se emocionalno, prepoznaje važnost družbe i dijeljenja, ljubavi i
smijeha, ali i korisnost agresije i moći, igranjem se socijalizira s drugim
ljudima i drugom djecom. Prihvaćanje u igru je najveće poklon koji jedno dijete
može primiti od druge djece. Roditelji se moraju truditi da djeci omoguće što
više vremena provedenog u igri s drugom djecom, ali i sa odraslima, jer je to
njihov ulaz u surovi svijet koji ih čeka. Jedna od najvažnijih igara, a kojom
djeca pronalaze granicu između zabave i vrijeđanja i agresije je gruba i
agresiva igra. U takvim igrama, u kojima veliku ulogu imaju očevi i druga
djeca, dijete prepoznaje svoje fizičke sposobnosti i granicu između agresije u
zabavi i agresije koja prerasta u nasilje.
Važno je da se djecu ne ometa za vrijeme igre, jer tako prekidamo njihov
svijet, koji su sami stvorili. Ako je i slučaj prepirke u kojoj dođe i do
fizičkog kontakta i tučnjave, treba pustiti djecu da se okušaju i u tome,
naročito ako ste roditelj te djece. Svakako se trebate pobrinuti da nakon tuče
preuzmu odgovornost za vlastite postupke i podnesu kaznu za krive odluke. Kažu
da se uči na greškama, pustimo djecu onda da uče na greškama.
Nažalost danas se sve više djece osvrće na surogate za igru i druženje, a time se nesvjesno dovode u opasnost od proždiranja od strane svijeta u budućnosti. Sve se manje djece upušta u društvene igre i svađe, a tako nemaju priliku ostavriti socijalnu društvenost i postaviti temelje za svoj karakter i ciljeve iz budućnosti. Prije su nas roditelji tražili po selu, jer je već bilo kasno i što još nismo došli kući zato što smo bili preokupirani igrom da smo izgubili pojam o vremenu, često smo znali dobit batina zbog toga, ali smo ipak i sutradan htjeli ponoviti sve ispočetka. Danas su roditelji prisiljeni odvajati dijete od svjetlećih ekrana i iz sigurnosti četiri zida i tjerati ga u svijet i društvo da se okuša u igrama i izgradnji vlastitih vrijednosti. Jer oni koji ne budu imali kontakt s igrom i drugom djecom ostat će djeca zauvijek i svijet će ih nemilosrdno pokidati na dijelove, zato trebamo potaknuti djecu da imaju onako lijepo djetinjstvo koje smo sami imali, i da iz tog djetinjstva u zrelost ponesu svoju kreativnost i jednostavnost, a zaborave na neodgovornost i prolaznost. Djeca su naš ključ za napredak, koji toliko želimo zato sljedeći put kada vidite dječju igru ili tučnjavu, ne ustručavajte se odvratit pogled i dopustiti da se djeca sama izgrade i shvate što je dobro, a što zlo, jer su spoosobna za to. Možda bi i sami trebali ponovno preispitati svoje vrijednosti kao dijete, a možda se i potući s nekim.
