MISA NA MATIĆKOM GROBLJU

Današnji propovjednik, fra Marko Neretljak

Dušni je dan vrijeme kada mi katolici obilazimo svoja groblja i odajemo počast paljenjem svijeća onima koji su „prešli preko mosta na drugu stranu iste rijeke“ kako to lijepo reče današnji propovjednik fra Marko Neretljak. Na ovaj dan tradicionalno se sveta misa slavi na groblju. Danas po prohladnom, ali za ovo doba godine ugodnom vremenu, skupilo se preko tisuću vjernika na misi. Kako je već rečeno misno slavlje predvodio je fra Marko Neretljak a pomagali su mu fra Perica Martinović, fra Silvio Zlatarević i provincijal fra Ivo Martinović. Sve je to ovjekovječio fra Josip Ivić, naš bogoslov kojemu zahvaljujemo za ove fotografije koje  je i nama  poslao.

„Najvažnija je naša nada i vjera u vječni život. Jer život kršćanina ima smisla jedino ako živi u povezanosti s Bogom te u shvaćanju istine da život ne završava smrću nego se nastavlja u zajedništvu s Bogom, ako se iskreno vjeruje“. Poruka je ovo današnje propovijedi koju nam je u sažetku dao fra Marko Neretljak.  

Fra Perica Martinović, fra Ivo Martinović, fra Silvio Zlatarević i fra Marko Neretljak

Zahvaljujemo fra Marku  što je pohvalio naš rad. Nama to puno znači jer dolazi s mjesta i od osobe čije mišljenje cijenimo.

                                                                                      JO

MATO NEDIĆ - BELA

Rijetke su prilike gdje za jednog strastvenog navijača nogometnog kluba „Hajduk“ iz Splita možemo reći da je uz neizostavnu „bilu“ podjednako ili i više volio „plavu“  boju. Naravno ne „onu“ plavu nego plavu boju NK „Napredak“ iz Matića. Nitko nikada nije srčanije uzvikivao „plavi, plavi“ i poticao druge da to čine kao Mato Nedić – Bela. „Hajduk“ je volio ali za „Napredak“ je živio. Nije bilo nikakve akcije na igralištu ili oko kluba u kojoj on nije uzeo jednu od važnijih uloga i tako sve do svoje prerane smrti. Bio je član Uprave, vođa navijača i uvijek na čelu kad je „gusto“.

     Finale Kupa Zadrugara 1974. godine ( uvijek uz klub)

                          Dvije legende: Pejo Marković – Šija i Bela

                           Finale Kupa Zadrugara 1984. godine

Jedan događaj ostao je u pamćenju svih nogometnih fanova ne samo u Matićima nego i šire.

 „Naime, u subotu 19. 8. 1989. godine tijekom nogometne utakmice u sklopu prvog kola Republičke lige Sjever BiH između „Napretka“ iz Matića i „Hajduka“ iz Orašja koja je inače završila rezultatom 1:1 došlo je do incidenata po završetku iste. Nezadovoljni navijači napadali su suce utakmice pa je pozvano milicijsko pojačanje. Po dolasku pojačanja došlo je do smirivanja situacije. Kasnije te večeri trojica naših sumještana odvedena su u milicijsku stanicu u Orašje poradi davanja izjave o događajima toga dana. Tom prilikom milicija je upotrijebila silu i svu trojicu prebila da su otisci cipela bili po tijelu više od mjesec dana. Na vijest da će još dvadesetak mještana biti privedeno, počelo je spontano okupljanje u centru sela. Narod je bio nezadovoljan postupkom organa vlasti i počeli su povici da se ide masovno u Orašje u znak prosvjeda. Na ovu vijest okupio se još veći broj navijača, članova uprave i igrača čvrstih u odluci da se ide, pa što bude. Formirana je kolona koju je predvodio Mato Nedić -  Bela, legendarni navijač i član uprave kluba. Nošena je državna zastava i slika Josipa Broza - Tita. Kolona između dvjesto i tri stotine nezadovoljnika došla je pred milicijsku stanicu i prosvjedovala protiv daljnjih uhićenja i već učinjene torture nad našim suseljanima. Prosvjed je generalno gledano uspio, novih uhićenja nije bilo. Poslije sam čuo da je urgirao jedan visoko-pozicionirani djelatnik MUP-a, rođen u Matićima, da situacija ne bi eskalirala. Bilo kako bilo, bio je to prvi javni prosvjed nakon 1971. godine na prostorima bivše Jugoslavije.“ (Povijest sela Matići, četvrti dio)

      Drago Marković – Rus i Bela (Drago na odsluženju vojnog roka)

Koljda, Šija, Đurić, Ivka, Krešo, Slavko, Bela, Spasoja, Borac, Mali Grgića, Ija i Munja, proslava osvajanja Kupa Zadrugara 1984. godine

Mato Nedić – Bela rođen je na „Gospojino“ 1945. godine (15. 8.) u obitelji kovača Tunje Nedića i Jele rođene Živković. Oženio se 1965. godine Janjom Mišković iz Kostrča. U braku su porodili osmero djece: Mirko, Zora, Nada, Goran, Anto, Jelica, Zlatko i Zoran. Kao i većina drugih mladih ljudi iz sela početkom sedamdesetih godina otišao je na rad u Njemačku. Radeći na „baušteli“ doživio je nesreću od čijih je posljedica ostao invalid u nogu. Došao je kući i ostatak života posvetio obitelji, „Hajduku“ i „Napretku“.

 Koliko je volio „Hajduk“ i legendarnu braću Vujoviće pokazuje i to što je svojim sinovima blizancima dao njihova imena. Svoju ljubav prema „Hajduku“ prenio je i na svoje sinove. Svih pet vatreni su navijači ovog splitskog kluba a većina ih je nosila dres Napretka.

                                          Nasljednici

                  „Hajduk živi vječno“ ali „iznad svih“, Napredak.

           Mato Nedić – Bela umro je 9. 2. 1992. godine u 47. godini. Imao je veličanstven ispraćaj. Nogometaši „Napretka“ na nosilima su odnijeli njegovo tijelo do groblja „Crnac“ gdje počiva u miru.

                                                                                      JO

MATIĆKO GROBLJE "CRNAC"

Fotografija Vedrana Pejića nastala na Svi svete 2018. godine

Približava se vrijeme u godini kada se prisjećamo nama dragih osoba koje su napustile ovaj svijet. Dušni dan ili „Spomen svih vjernih pokojnika“ koji obilježavamo drugog dana mjeseca studenog, prigoda je za obići počivališta naših najmilijih, zapaliti svijeće i u tišini izmoliti molitve za njihove duše. Kod nas je običaj da se svijeće pale u popodnevnim satima na crkveni blagdan Svih svetih. Dolaskom večeri slike na našim grobljima poprimaju neopisivo lijepe obrise. Prizor je to od kojega zastaje dah. Tisuće lampiona raznih oblika kao da se natječu čiji će plamičak biti ljepši i veći, rastjerujući tamu i šaljući poruku prema nebu: „MI NA ZEMLJI MISLIMO NA VAS“.

                

Vrijeme je to kada veliki broj vas iz dijaspore dolazite kući odati počast ljudima zaslužnim za vaše postojanje ili darovanu vam bratsku i prijateljsku ljubav. Tada se grobovi nama dragih osoba prekrivaju buketima cvijeća gdje prevladava žuta boja koja svijetli na danjem svjetlu čekajući prvi mračak i trijumf lampiona.

Početkom sedamdesetih godina proteklog stoljeća pet do šest osoba iščekivalo je jednog iz dijaspore dok danas jedno ili dvoje iščekuju četiri ili više osoba. Bilo kako bilo lijepo nas je vidjeti na matićkom groblju „Crnac“ u onolikom broju na misi i tijekom opijela grobova.

                                              Groblje „Crnac“

Matićko groblje „Crnac“ smješteno je uz lokalnu cestu Tolisa – Matići na samom ulazu u selo. Mjesto je ponešto više od ostalog zemljišta uokolo pa je bilo pogodno za ovakvu svrhu. Svojevremeno je bilo udaljeno par stotina metara od zadnje kuće u mjesnoj zajednici ali je rast broja kuća progutao ovu razliku pa je isto sad već sastavni dio sela.

Ovo je mjesto vrelo matićke prošlosti. Neiscrpan izvor povijesnih podataka o ljudima koji na njemu počivaju. Povijest sela jesu ljudi i događaji iz njihovih života. Nestali su mnogi drveni križevi (zub vremena) na čije su mjesto došli betonski i granitni nadgrobni spomenici koji na sebi sadržavaju podatke o ljudima i do skoro 200 godina unatrag.

Od nastanka Matić Selišta (1719./1720. godine) pa do prvog zvaničnog popisa biskupa Pave Dragičevića 1742. godine na ovoj lokaciji živio je veoma mali broj ljudi koji su svoje mrtve sahranjivali uglavnom na „Ovćenskom groblju“ koje mi  zovemo „Karaula“. Naši pradjedovi sahranjivani su i u bočansko „Staro groblje“ koje se nalazi nedaleko od Briježnice.  S porastom broja stanovnika osnovano je 1763. godine prvo groblje u Matićima. Ne zna se točna lokacija groblja ali je ono po svemu sudeći bilo unutar sela. Prvi je u njega sahranjen 3. 1. 1763. godine Pero Stipanović. Treba reći ono što je iz matica umrlih vidljivo a to je da i unatoč tomu što su imali svoje groblje, u njega su vrlo rijetko pokapali svoje mrtve. Razloga može biti više a neki od njih bi mogli biti veličina i položaj groblja (možda je bilo površinski malo ili ga je često voda plavila pa nije bilo moguće veći dio godine pokapati ljude). Bilo kako bilo velika većina naših pokojnika sahranjivana je na Karauli (70%), ponešto u Boku (20%) i veoma mali broj na matićkom groblju(10%).

Obzirom na činjenicu da se uspostava današnjeg groblja datira u 1823. godinu a to je i godina prve pučke škole u Bosni i Hercegovini, zasigurno je za to zaslužan fra Ilija Starčević, župnik u Tolisi. Fra Ilija je imao dobre odnose s Husein kapetanom Gradaščevićem koji je u to vrijeme bio vlasnik zemljišta na kojemu se nalazila naša župa pa je uz dozvolu za školu u Tolisi ishodio dozvolu za novo groblje u Matićima. Razloga je opet bilo više: Duljina transporta umrle osobe do Karaule (osam kilometara zaprežnim kolima po vodoplavnoj cesti), smanjenje kapaciteta na Karauli i sigurno još pokoja specifičnost za to vrijeme. Sve zasluge za osnivanje i današnju lokaciju groblja idu fra Iliji Starčeviću.

 Prvo zajedničko groblje je potrajalo do 1823. godine a tada je ustanovljeno groblje na današnjoj lokaciji „Crnac“. Prva je u novo groblje sahranjena 7. 2. 1823. godine Luca (Anto) Ivanović umrla u 13 godini. Te godine umrlo je deset osoba i sve su sahranjene u današnje groblje.

Površina groblja je malo iznad 7000 kvadratnih metara ili po domaći 7 duluma.

 Najstarije spominjanje na spomeniku je za Ivu Mikića rođenog 1831. a umrlog 1893. godine (to je ono koliko sam ja provjerio, moguć je propust).

Spomenik sa slikom najstarije osobe sahranjene u groblje pripada obitelji Radnić. To je Antun Radnić rodom iz Vrlike. Antun je rođen 1856., a umro je 1932. godine.

                         

   

   

                Spomenik Ivi Mikiću koji je podignut oko 1920. godine.  

                                  

                                         Groblje u statistici

U ovih skoro 200 godina groblja u njemu je sahranjeno preko 4500 osoba. Danas na groblju ima preko 700 kamenih i betonskih nadgrobnih spomenika (704) na kojima je upisano oko 2500 imena pokojnika te oko četrdesetak drvenih križeva.

    Grobno mjesto i spomenik kipara Marka Miškovića – Brice ono je što ovo groblje čini posebnijim od ostalih u okruženju

                           Izdvojene godine po broju umrlih

1797. godine umrlo je 22 dvoje mještana sela koje je tada brojala oko 200 stanovnika što je procentualno najveći pomor mještana. Uzrok za ovu godine ne znam ali može biti glad ili bolest.

1814.- 1816. godine selom i okolicom vladala je epidemija kuge. Mnoge su obitelji privremeno napustile ovaj kraj.

1830. godine vladala je epidemija dizenterije od koje je umrlo oko tridesetero djece u Matićima/Ljetopis franjevačkog samostana/. Zanimljivo za ovu godinu je i to da su te godine umrle dvije do tada najstarije osobe u selu u dobi od devedeset godina: Mato Knežević (1740. – 1830.) i Ivo Babić (1740. – 1830.) Ovih prezimena danas nema u selu a nema ih niti na spomenicima.

1868. godine umrlo je 57 žitelja sela. Ne spominje se nigdje razlog ali glad izazvana sušom ili poplavom te bolesti nakon poplave jedan su od vjerojatnih uzročnika (nije bilo rata).

1897. godine umrlo je 54 žitelja u Matićima, 54 u Kostrču, 81 u Donjoj Mahali, 67 u Tolisi, 50 u Oštroj Luki i 37 u Boku. Dakle, godina koja je poharala naša sela.

1918. godine Španjolska gripa je odnijela 45 života od ukupno 69 umrlih i poginulih te godine. To je rekordan broj umrlih u jednoj godini (ako računamo broj sahranjenih na groblju).

1944. godine u Matićima je vladala epidemija trbušnog tifusa. Iako ne postoje podaci za ovu godinu zna se da je od ove bolesti umrlo 40 žitelja sela /Ljetopis franjevačkog samostana/ među kojima i knez Luka Pejić.

1945. godine za koju ne postoje podaci ali se zna da je te godine nestalo (čitaj ubijeno) na „križnom putu“ oko sedamdesetak naših sumještana. Većina njih nije sahranjena u našem groblju ali ta godina ostaje upisana crnim slovima u našu povijest.

1950. godine dogodila se tragedija izazvana potapanjem skele na Savi. 18 naših sumještana izgubilo je život u valovima ledeno hladne Save. Većina tijela nije pronađena. To je najveća tragedija u povijesti sela a vremenski je ograničena na jedan dan, jedan događaj.

1992. godine u  obrambenom Domovinskom ratu živote je izgubilo 18 mještana sela od 45 umrlih te godine.

                                                Grobari

                                    

                                   Marko Mišković - Ambrin

 Doista ne znam razlog, osim materijalnog (ali i tako ima previše „izmišljenih“ radnih mjesta pa ne vidim razloga zašto ne i za ovu namjenu), zašto naše groblje nema grobara  (i većina drugih u okruženju).

To nije tako uvijek bilo.  U vremenu kad je groblje bilo više od dvostruko manje, imalo je  grobara. Prvi meni poznati grobar bio je Marko Mišković – Ambrin. Sigurno je prije njega bilo ljudi koji su obnašali ovu dužnost ali njih nema niti u usmenoj predaji dok za Marka postoji dokument.

Kao što se iz priloženog vidi za održavanje groblja Marko Mišković dobio je da odrađuje ograđeni dio groblja (koji nije korišten) i po dva kilograma hrane od svake numere.

Marko je bio grobar oko godinu dana a onda je 1942. godine regrutiran u Domobrane gdje je dočekao kraj Drugog svjetskog rata. Po povratku iz rata još je pet godina bio grobar a onda je postao drumar. Na mjestu grobara naslijedio ga je Marko Mišković – Brico 1950. godine.

               Marko Mišković rođen je 1910. a umro je 1982. godine

                                            Marko Mišković - Brico

Drugi poznati grobar bio je opet Marko Mišković. Marko Mišković – Brico rođen je 1904. godine. Imao je rijetko viđenu životnu priču koju sam ispričao na ovom blogu prije više od godinu dana. Uglavnom, Marko Brico postaje grobar 1950. godine. U to vrijeme gvardijan i župnik u Tolisi bio je fra Kruno Pejičić. Na inicijativu fra Krune i fra Joze Pejičića grobar Marko Brico napravio je 1952. godine stazu kroz „staro groblje“. Ta staza stoji i danas i ne ide cijelom dužinom kroz groblje ali to su već naša posla. Brico je te iste godine počistio staru ogradu iz 1939. godine  (stupići i bodljikava žica) i postavio nove stupiće i žicu. Ne znam razlog ali Marko Brico završio je svoju službu 1954. godine.

                     Marko Mišković – Brico umro je 1978. godine

Marka je naslijedio Pejo Orkić (Pejo Lujića) koji je po svoj prilici bio grobar do ukidanja ove funkcije sredinom šezdesetih godina proteklog stoljeća.

                               Radovi na groblju kroz vrijeme

Do dolaska Austro – Ugarske 1878. godine na našim grobljima nije bilo sakralnih objekata izuzev drvenih križeva koji su označavali grobno mjesto pokopane osobe. To se okupacijom mijenja i prvo se gradi današnja kapela na „Karauli“ (1894. godine) da bi nekoliko godina poslije to isto bilo učinjeno na groblju u Matićima. Kapele na matićkom groblju sagrađena je 1902. godine. Naša je kapela bila s jednim tornjićem a služila je kao i današnja ( u nju su dovoženi pokojni i tu bi bili smješteni do dolaska fratra i obreda ukopa). Služila je i kao ostava za slike koje se nose tijekom pokopa, kao skladište za grobareve alatke a na Dušni dan bi iz nje svećenik govorio misu. Slike nemam ali ako netko ima tko ovo čita bilo bi lijepo da nam je pošalje.

Početkom sedamdesetih godina groblje je postalo tijesno za sve veći broj stanovnika i 1972. godine kupljeno je zemljište za proširenje groblja. Naredne 1973. godine srušena je dotrajala stara kapela a materijal iskorišten za gradnju nove kapele. Gradnja nove kapele započela je 1973., a dovršena je 1974. godine. Od tada nije mijenjala oblik ali se redovito održava.

                                     

                            Grobljanska kapela u Matićima

Malo po malo i novo groblje se napunilo te treba sagraditi i mrtvačnicu što je propisano zakonom. Vijeće mjesne zajednice Matići na čelu s Ilijom Mišković – Živčom ovaj problem pokušava riješiti već dvije godine ali ne uspijeva. Začudo ovdje nije problem novac. Isti će se dobiti kao kapitalna investicija sela od viših nadležnih tijela (Općine). Problem je otkupiti zemljište koje je prirodno naslonjeno na groblje zbog nespremnosti vlasnika da prodaju isto. Ova će pat pozicija morati biti riješena u doglednom vremenu pa makar se išlo preko puta.

Groblje je prvi puta (ono što se zna) bilo ograđeno 1939. godine. Tada je to inicirao fra Martin Nedić mlađi a proveo u djelo seoski knez Luka Pejić. Postavljeni su stupići a po njima bodljikava žica.

Drugo ograđivanje groblja bilo je već spomenute 1952. godine.

Treće ograđivanje groblja bilo je 1974. godine. Groblje je ograđeno željeznom ogradom koja je bila do 2018. godine.

Najnovije ograđivanje bilo je 2108. godine kao kapitalna investicija sela (31000 km).

                           Najnovija ograda iz 2018. godine

                                                                                           

                                                  Grobnice

Na našim grobljima nije bila praksa da se zidaju grobnice sve do prije desetak godina kada je nekolicina umirovljenika s  njemačkih i austrijskih mirovinama započela s ovom praksom. Ipak da to nije tako dokaz je i prva grobnica na matićkom groblju. Ona je izgrađena početkom sedamdesetih a izgradio ju je Joso Orkić (Joza Čokića) za sebe i svoju ženu Luju još za života. Joza je umro 1977. godine.

                  Prva grobnica (Joze i Luje Čokića) dok do nje je grobnica Ilje Bojanovića. Ovakvih novih grobnica ima još pet.

                                                   Fratri

Nekada na samom ulazu u groblje a danas u sjevernom dijelu stoje nadgrobni spomenici matićkim fratrima. Poredani s obadvije strane staze grobna su mjesta fra Marka Orkića, fra Marka Pejičića, fra Martina Miškovića, fra Krune Pejičića i fra Joze Pejičića.

Nema spomenika fra Ambrožu Mikiću koji je umro 17. 3. 1863. godine kao student četvrte godine bogoslovije. Pokopan je na groblju u Matićima ali nisam pronašao grobno mjesto.

To bi ukratko bilo o „vrelu matićke povijesti“. Bliži se 200. godišnjica (2023.) od utemeljenja groblja i nadamo se da će odgovorni ljudi, do tada,  nadvladati ovu mučnu situaciju oko proširenja groblja i izgradnje mrtvačnice na istom. Završavam ovaj prilog meni dragom pjesmom fra Luke Markovića.

Kreatura do kreature

samo jedan s bradom

i jedan ko bure

sjede tako kreature

sjede

i mudro zure

                                                                                            Joso Orkić

11. KOLO PŽL POSAVINE

Kao tri najzanimljivije utakmice ovoga jedanaesto kolo 1. ŽNL Posavine izdvajamo dva derbi susreta vrha ljestvice, odigrana u Prudu i Vitanovićima, kao i jedan općinski derbi odigran u Tolisi.

U subotu na stadionu pod Savom, sastali su se trećeplasirana momčad iz Pruda i lider prvenstva momčad iz Brčkog.

Gledajući statistiku odnosno ljestvicu trebala je to biti tvrda i neizvjesna utakmica, sve do posljednjeg sudačkog zvižduka. Da je statistika točan zbroj netočnih podataka, dokazala je i ova utakmica, odnosno njen konačan rezultata.

Rezultatska neizvjesnost trajala je eventualno tijekom prvog dijela utakmice, a za ovakvo stanje naravno „kriva“ je momčad iz Dizdaruš, koja je eksplodirala kada je bilo najpotrebnije i bukvalno razbila inače odličnu momčad Sloge.

Jučer u drugom dijelu susreta na terenu je bila samo jedan momčad, Duzdaruša. Ovom utakmicom gosti su eventualne „Tome“, dodatno razuvjerili i već sad stavli točku na i oko dvojbe oko konačnog prvaka lige, iako do kraja prvenstva ima još 15 kola, odnosno čak 45 bodova. Mišljenja smo da će trenutna bodovna razlika između Dizdaruše i njenog prvog pratioca, bit iz kolo u kolo samo izraženija.

Čestitamo momčadi iz Dizdaruše i sretno u nastavku prvenstva.

Drugi derbi, nam donosi priču iz Tolise, gdje je odigran tradicionalni općinski derbi, između Sloge i Kostrča. Kao i prošli tako i ovaj derbi nam nije donio nikakvu dodatnu nogometnu draž, niti uzbuđenje, koje inače prate ovakve utakmice. Kostrč je bez velikog napora uvjerljivo slavio 3:0. 

Treći derbi odigran je u Vitanovićima između NK „Vitanovića 78" i HNK „Mladost“ Domaljevac. Domaća momčad nakon što je masakrirana prošlo kolo u Kostrču, izvršila je reorganizaciju u domaćim redovima i pokaza da je utakmica u Kostrču bila samo loš dan.

Nakon vodstva od 2:0 domaće momčadi, gosti su se vratili u prvom dijelu utakmice golovima J. Pejić i R. Sandić. U drugom djelu utakmice domaća momčad prvo dolazi u vodstvo u 62. minuti susreta, da bi u 90. minuti Jašarević postavio i konačan rezultat od 4:2 za Vitanoviće 78.

Na utakmici u Špionici, između Frankopana i Hajduka do prvog pogotka čekalo se do 56. minute susreta, kada je Trifunović pogodio za 1:0. U nastavku utakmice domaćini su samo potvrdili stanje na terenu.  

U Novom Selu, domaćin očekivano uzeo sav plijen, ali možda nije očekivano tako uvjerljivo. Gosti iz O. Luke i dalje negativno iznenađenje jesenjeg dijela natjecanja.

U Boku, domaća momčad je demolirala Mladost iz D. Svilaja. Rezultat do 38. minuta je bio 0:0 i nitko nije mogao niti pomisliti da će na kraju domaćin slaviti tako uvjerljivo. Gosti su se rezultatski dobro držali do posljednji 20 minuta susreta, kada su njihov raspad, domaći igrači znalački kaznili.

Za kraj izvješće sa naše utakmice.

Vraćanje sata ili nešto drugo, utjecalo je na skromnu posjetu nogometne utakmice u Matićima.

Znajući da momci iz Sibovca nisu nikada podbacili u Matićima, nadali smo se da će biti puno teže doći do sva tri boda, nego li to trenutno ljestvica govori. Dodamo li ovome izostanak petorice naših standardnih igrača, doza sumnje u konačan po nas pozitivan ishod ove utakmice, bila je dodatno opravdana.

U skladu sa gore navedenim prvo poluvrijeme gosti su odigrali hrabro i nimalo u podređenoj situaciji. Čak što više, dominirali su većim djelom prvog dijela utakmice. Međutim, momčad iz Sibovca je i pored dobre igre i tri-četri izgledne prigode, zabila samo gol, a poluvrijeme završili sa negativnim skorom od 2:1.

Drugo poluvrijeme bilježimo ipak terensku inicijativu naše momčadi i od nekoliko izglednih prigoda koju su stvorili naši igrači na jučerašnjoj utakmici, pogodak T. Markovića, za konačnih 3:1.

IGRAČ KOLA

Muhamed Sajtanović FK Dizdaruša

Nogometaš 

SEMAFOR

BODOVI:

DOMAĆIN 2 vs GOST 7

GOLOVI:

Ukupno 33 pogodaka

DOMAĆIN 22 vs GOST 11

Odličan prosjek od 4,71 golopo utakmici.

LISTA STRIJELCA

Damir Topčagić (Mladost Sibovac) 12 pogodaka

Tomislav Marković (Napredak) 11 pogodaka

Dino Petričević (Kostrč) 11 pogodaka

Ivica Mišković (Kostrč) 11 pogodaka

Muhamed Sajtanović (Dizdaruša) 11 pogodaka.

LJESTVICA NAKON 11. KOLA

LJESTVICA DOMAĆIN

LJESTVICA GOST

UTAKMICE 11. KOLA